Petak, 3 srpnja, 2020

MARCEL HOLJEVAC: ZDS je postao zadnja linija obrane Domovinskog rata

Legalizaciju usklika “Za dom spremni” na početku Thompsonove legendarne pjesme od strane Visokog prekršajnog suda prokomentirao je svatko tko nešto znači u ovoj zemlji, od Ustavnog suda do bivših predsjednika, od lidera stranaka do ekipe penzionera u kvartovskom kafiću, i to u pravilu s mnogo emocija i malo racionalnih argumenata.

Hrvatska ima masu gorućih egzistencijalnih problema, od demografije, koja godinama nije nikog zanimala dok nije došlo do masovnog egzodusa, do u gotovo svakom pogledu očajnog – ali “besplatnog”, bar za studente ako ne već za porezne obveznike – visokoškolskog sustava. Mogao bih ići u beskraj: socijalistička ekonomija petrificirana u osamdesetima, uz tendenciju da se zadrži propali Titov ekonomski model, samo bez Tita, potpun izostanak stranih ulagača, endemska korupcija…

Pa ipak, sve su to teme koje malo koga zanimaju. Zašto nas u Hrvatskoj toliko zanimaju “svjetonazorske” teme, poput pozdrava ZDS, “antifašizma”, povijesti, ratova? Puno ljudi će reći, “gubimo vrijeme na jalove rasprave i prepucavanja ustaše-partizani, Hrvati-Jugoslaveni, umjesto da rješavamo egzistencijalna pitanja.

No to uopće nisu svjetonazorske teme. Svjetonazor je ipak nešto drugo. Ovdje se radi prvenestveno o identificiranju s Hrvatskom (čija je simbolika u zadnjem ratu uključivala i ZDS) ili Jugoslavijom / Srbijom (koju simbolizira petokraka), ne o “fašizmu” i “antifašizmu”, kako se pokušava interpretirati. Ako je nešto ljudima važno, bahato je reći im “nije, gubite vrijeme”. Postoje razlozi zašto taj ZDS uzburkava toliko emocija – s obje strane, i one koja bi ZDS zabranila i one koja na njemu inzistira. Nisu ljudi baš toliko iracionalni.

Stvar je u osnovi jednostavna: Obrana ZDS-a je obrana pobjede u Domovinskom ratu. Nije da je ZDS tada bio naročito važan, i, posve iskreno, naravno da nije bilo pametno koristiti taj pozdrav tada, devedesetih, jer je bilo jasno da Miloševićeva propaganda ide za tim da Hrvate prikaže ustašama i nacistima, i da će se sve što se može upotrijebiti protiv nas, upotrijebiti. Ne treba neprijatelju davati propagandnog materijala ni nasjedati na provokacije.

No o tome se moglo raspravljati 91. Sad je kasno raspravljati o tome. Kome ZDS smeta, trebao je to reći tada – zašto nije? Pa, naravno, tada su oni koji danas govore kako je taj pozdrav jednak onom “Heil Hitler”, ili kako je “ustaški”, fašistički, neustavan uglavnom bili manji od miševa. “Antifašisti”, oni kojima je petokraka “antifašizam”, a ZDS “ustaštvo”, koji danas kritiziraju ZDS jer se tako “stvara loša slika u inozemstvu o Hrvatskoj”, mogli su sa svojom petokrakom stati u obranu domovine tada. Danas bi petokraka bila simbol Domovinskog rata, pa ne bismo imali problema oko dokazivanja da nismo ustaše ni fašisti.

Mogli su, ali nisu. Prepustili su to onima sa ZDS. “Ustašama”. 58 dragovoljaca HOS-a sa ZDS oznakama je branilo Vukovar, polovica je poginula. Nitko s petokrakom se nije pojavio – bar ne s naše strane. Da ju je Šljivančanin na neprijateljskoj imao, znamo. I Ratko Mladić. Oko 3.000 takvih HOS-ovaca je sudjelovalo u ratu, dobar dio je poginuo.

A onda je rat završio, i mislili smo da je “antifašizam” zaboravljen pojam iz ropotarnice komunističke povijesti, pojam koji se ionako u stvarnosti vezivao samo uz krvoločne diktatore tipa Staljina, Enver Hoxhe, Honeckera, Ceaussescua. ZDS se isto više nije spominjao, ostao je dijelom ratne budnice iz 91., koja je tada demoraliziranim Hrvatima podizala samopouzdanje, uostalom svaki rat je imao takve pjesme. Ova je bila “naša”.

No stvari su se brzo promijenile Tuđmanovom smrću. Mesić je vratio u upotrebu arhaični pojam “antifašizam”, i zapalio sukob koji traje i danas. Naravno, ne slučajno, i vjerojatno na savjet svojih zaštitnika iz, pretpostavljam, britanskog veleposlanstva, majstora manipulacije i propagande. Jasno je da je to pomno planirana manipulacija: U svakoj podjeli ljudi na “fašiste” i “antifašiste”, Hrvati mogu biti jedino fašisti, a Srbi antifašisti. Dokazivati suprotno bilo kome je jalov posao, pričati da su Hrvati imali najjači antifašistički pokret u Europi je kao dokazivati da Chauvin nije ubio Floyda iz rasističkih pobuda, već da se radilo o policijskoj brutalnosti kao takvoj. Možda jest, možda ne, za sad to ne znamo, ali svakako da nikad nikoga nećete uvjeriti da njegovi motivi nisu bili rasistički, pa i kad bi raspolagali ne znam kakvim dokazima za to.

Jednostavno, narativ je davno stvoren i nikad ga ništa neće promijeniti. A još u socijalizmu se znalo, antifašisti su Srbi i “pošteni Hrvati”. Naravno, svaka takva paradigma koja jedan narod a priori uzima kao moralno ispravan, a drugi kao moralno nakaradan uz neke iznimke, je zapravo intrinzično fašistička. Ali ni za to nikog nije briga.

Protivnici tog ZDS kažu da on Hrvatskoj nanosi štetu u pogledu međunarodnog ugleda. To jest racionalan i valjan argument – bar na prvi pogled. No kad bismo danas zabranili ZDS, nanijeli bismo Hrvatskoj kudikamo veću štetu! Kad bismo danas zabranili i kriminalizirali ZDS, kriminalizirali bismo i Domovinski rat, vezali ga preko tog pozdrava na ustašku ideologiju, s kojom taj rat stvarno nije imao veze. Proglasili bismo sebe negativcima, “pogrešnom stranom” u ratu, teško bismo svojoj djeci objasnili za što smo se borili. Neovisnost? Sloboda? Demokracija? Ako pristanemo da su simboli pod kojima su se neki borili na našoj zabranjeni, ustaški, inkriminirani, onda je sve to prazna priča. Ustaše i gotovo. Negativci!

Naravno, ako sudite stvari po vanjštini, Hrvati su bili fašisti, imali su šahovnice kakve su se u SFRJ vezivale uz hrvatski nacionalizam i ustaštvo. Srbi su uvijek inzistirali da je šahovnica “ustaška”, kamoli ZDS. Srbi su imali antifašističke simbole, petokrake i kokarde. Upravo je to smjer u kom zabranitelji ZDS-a žele ići: Nije bitna suština, bitni su simboli.

Oni, naravno, sve to uvijek vezuju na Drugi svjetski rat, nikad na Domovinski, jer su taj rat izgubili. Inzistiranje na pojmovima “antifašizam” i “ustaše” je jednostavno spin, jer je posve jasno tko su negativci u takvoj podjeli (ustaše) i posve je jasno da su to Hrvati. Dakle, stvorena je jedna paradigma koja zapravo služi reviziji bliže povijesti, farbanju Hrvata u crno i amnestiranja Srbije (jer boriti se protiv ustaša i fašista ne može biti ništa loše, zar ne).

Dakle, posve je nebitno jesu li ti HOS-ovci imali simpatija za ustaški pokret – jesu, da se ne lažemo, ali ne zbog nacističke ideologije nego zbog vezivanja tog pokreta uz borbu za neovisnost Hrvatske (iako je Hrvatskoj stvarnu neovisnost donio tek Domovinski rat). Bitno je da se oni nisu borili u Drugom svjetskom ratu, nego u Domovinskom. A u kontekstu njega, ZDS jednostavno ne smije biti inkriminiran: Pogledajte samo cijelu povijest Hrvatske od rata na ovamo, koliko je truda uloženo da se izmijene uloge! Koliko je tinte proliveno o Aleksandri Zec, zločinima nakon Oluje (koji su bili minornih razmjera, u konačnici za operaciju takvih razmjera, naročito spram srpskih “oslobodilačkih” akcija u Vukovaru ili Srebrenici), “ugroženim” Srbima? Koliko je priče bilo da treba “individualizirati ratne zločine”, suditi svakom Hrvatu koji je u ratu i nakon njega počinio kakav zločin, jer je to stvar principa, ali principi su naglo prestali važiti kad bi se spomenulo Manolića, Boljkovca, zločince s Bleiburga, pa i obične ubojice poput Perkovića i Mustača, gdje se cijela duboka država digla na stražnje noge, od medija do pravosuđa, da spriječi suđenje “antifašistima”?

Ili, pogledajte medijski tretman braniteljskog prosvjeda, a onda usporedite s nešto ranijim rušilačkim pohodima kojima se rušilo Jadranku Kosor (što je isto imalo za cilj miniranje ulaska u EU, kako bismo se vratili u “region” i ušli “zajedno s njima”, na Sveto Nigdarjevo).

Domovinski rat i branitelji, koji su užasno stigmatizirani u medijima još od kraja rata, otprilike kao Židovi u nacističkoj propagandi, su od kraja Oluje pod medijskim napadima, i u javnosti danas “branitelj” zvuči odiozno, to se povezuje s nekim tko je primitivan, opasan, i živi na račun poreznih obveznika. To je plod sustavne difamacije! Mislili smo da će oni koji nisu išli u rat 20 godina kasnije morati biti manji od zrna pijeska kad veliki dečki pričaju, a desilo se obrnuto! Jedinstven slučaj u povijesti da je pobjednička strana u ratu svoj pravi poraz doživjela nakon njega – i to od onih koje su branili. Ispada da oni to baš i nisu htjeli, bar neki.

Zato hajku na ZDS treba prvenstveno gledati u kontekstu toga da se preko stigmatizacije tog pozdrava zapravo stigmatizira Domovinski rat, a ne ustaški pokret koji je ionako povijest i koji danas nema nikakav politički utjecaj u Hrvatskoj, i postoji uglavnom na razini folklora.

 

Komentari

Komentari