Srijeda, 21 listopada, 2020

MARCEL HOLJEVAC: PLENKOVIĆEV NOVI SRBIN

Prenosimo kolumnu “Tjedni pregled hrvatske političke gluposti” Marcela Holjevca s portala dnevno.hr, odnosno tiskanog izdanja 7dnevno:


OPET MU JE PUKLA CIJEV

Milanović je sam postao karijes

Prihvatimo virus kao karijes, rekao je predsjednik Milanović na otvaranju Ljetnih igara u praznom Dubrovniku, koji će ove godine zbog epidemije karijesa u svijetu zabilježiti neviđen financijski gubitak. Kao i cijela Hrvatska, kao i cijeli planet. Karijes boli, ali ne sjećam se da je planet ikad stao zbog karijesa. Zbog virusa jest.

“S ovim ćemo morati živjeti i što prije to prihvatimo kao neku vrstu normalnosti, to bolje. Recimo, ne kao neku veliku bolest, nego kao karijes. To se izliječi”, rekao je bivši premijer i sadašnji predsjednik.

Iako grub i izravan, na neki je način u pravu. Pogledajte samo njega. Prihvatili smo ga kao karijes, naučili smo živjeti s njim i njegovim provalama. Počeli smo gledati na Zorana Milanovića kao na neku vrstu normalnosti, “novo normalno”. Kao u onom vicu, “Ja sam, Mujo, vozi dalje”. Jedino što ćemo se, kako stvari stoje, virusa riješiti lakše nego njega. Milanović ima još nešto zajedničko s virusom: kad pomisliš da je konačno iščeznuo, on ponovno odnekud iskrsne. Uporni su i on i korona.

A da, još je dodao i kako misli “da stvar mentalno izmiče kontroli i da će ljudi poludjeti na kraju s obzirom na to koliko ih se šopa i ubija u pojam s informacijama koje ne razumiju ni oni koji ih plasiraju, a kamoli voditelji i publika”. I to im je zajedničko. I on ubija u pojam izjavama koje ne razumije ni on sam, kamoli mi ostali kojima je njegov tijek misli inače nedokučiv, kao u Joyceovu romanu. Pa ako nismo poludjeli od njega, onda, nadajmo se, nećemo ni od virusa. Uostalom, za virus možda i nađu cjepivo u dogledno vrijeme. Za Milanovića lijeka nema na vidiku. Njegov prošli, premijerski mandat obilježila je izjava da je i njemu pukla cijev, kad je razgovarao sa ženom kojoj je poplava odnijela kuću. A ovaj predsjednički bi mogao obilježiti razgovor s pacijentom umirućim od bolesti COVID-19 u bolnici “Fran Mihaljević” koji nije teško zamisliti: “Znate, i mene vam je jednom bolio zub…”

PLENKOVIĆEV PRVI DEBAKL

Premijer nema s kim popiti kavu i porazgovarati

Škoro je probio led, ostali su slijedili. Zadnji je odustao Most: riječ je o “neformalnom razgovoru uz kavicu” na koji je premijer pozvao sve lidere oporbenih stranaka. Zvao ih je, kako se navodi, kako bi “razgovarali o njihovu viđenju ključnih izazova koji su pred Hrvatskom”. Dakle, na porciju neobaveznog blebetanja. Trla baba plan.

Problem je najizravnije definirao Tomislav Tomašević, iz inače za demokraciju, imovinu građana i slobodu vrlo opasne platforme Možemo, inačice boljševizma za 21. stoljeće. On je rekao da sastanak koji je Andrej Plenković htio odraditi “jedan na jedan” podsjeća na političku trgovinu ispod stola te dodao da ne vidi ni jedan razlog da premijer nešto njemu kaže, a da drugi kolege iz oporbe to ne smiju čuti. Pošteno.

I drugi su bili na tom tragu, Škoro je posprdno komentirao kako on ionako ne pije kavu, nego čaj, i poručio da će, “kako bi se izbjegle potencijane manipulacije sadržajem razgovora, pričekati konstituiranje Sabora i sastanak prema službenom protokolu, s jasno definiranim temama”. Drugim riječima, da ne bi kasnije u medije “iz pouzdanih izvora” procurilo da je Škoro tražio pet ministarstava i vreću dolara, da je Dalija glasno pustila vjetar na sastanku s premijerom, da je Bero – ili Komadina, tko već sad vodi SDP – opet zagubio papire ili lijekove za demenciju. I, naravno, da ne bi bilo sumnji u političku trgovinu ispod stola, kupovanje žetončića za fotelje, takve stvari. Jer cijela stvar na to zaudara, a svakako će se u dijelu javnosti tako protumačiti. I svi su ostali u tome prepoznali navlakušu ili barem sklizak teritorij. SDP je rekao da razgovori u četiri oka ne bi poslali dobru poruku i da takvi razgovori ne bi bili transparentni. Odnosno, da bi ljudi pomislili “tko će ga znati što su se oni tamo dogovorili na naš račun, ionako su svi političari lopovi” (što, doduše, nije jako daleko od istine). Orešković je u osnovi rekla to isto i dodala kako javnost ima pravo znati tko na konzultacije poziva, u kojem svojstvu i što je tema razgovora, tko je vlast, a tko je oporba. “To trenutno ne znaju ni oni koje putem telefona pozivaju na sastanak u vladi koja je na odlasku”, rekla je.

I tako je Plenković ostao sam na svijetu. Ok, ne posve, uvijek ima Pupovca. Sad, HDZ-ovi fanovi će reći, tko je oporbi kriv što se nisu odazvali. A teško je poreći i da je Plenković posve u pravu kad poručuje da se Hrvatska nalazi u možda najosjetljivijim, najizazovnijim trenucima još od Domovinskog rata i kako bi oni u HDZ-u voljeli da oporba u sljedeće četiri godine bude puno konstruktivnija, a što manje destruktivna – koja vlast to ne bi željela?

Jasno je da neke stvari zahtijevaju konsensuz svih političkih stranaka – ne zato što ih HDZ ne bi mogao progurati i bez oporbe, nego da bi se osigurale dugoročne, strateške politike koje neće svaka vlast mijenjati. No ovdje je riječ o načinu na koji se razgovara, a ne o tome treba li o strateškim pitanjima razgovarati. Uostalom, kako je poantirao Škoro, Tuđman je u teškim trenucima sazvao vladu nacionalnog spasa, a nije zvao Račana i Budišu na kavicu i trač partiju.

PLENKI SE JAKO NALJUTIO

Što je zapravo htio reći, nećemo saznati

Na sve to je reagirao HDZ-ov glasnogovornik rekavši kako su razlozi oporbe “neozbiljni” i kako Plenković neće ponoviti poziv. Koji mu točno dio nije jasan? Neozbiljno je na taj način razgovarati, barem kad je riječ o ozbiljnoj politici, a to da će birači posumnjati da su se “u četiri oka” i daleko od javnosti dijelile fotelje vrlo je ozbiljan razlog. I onda se u HDZ-u dure kao da su mala djeca, “niste prihvatili, sad vas više neću zvati!”

No mediji su očito na strani HDZ-a. Sličnosti između Dragog Ive i Dragog Andreja postaju sve očitije, jedino što zasad nema nekih indicija da bi Dragi Andrej krao. Recimo, 2007. Sanader je govorio kako je “glas za HSP glas za SDP”, a Plenković to isto govori za Škorin DP. I jedan i drugi su preko medija sebi gradili auru demokratičnosti dok su se u stvarnosti brutalno obračunavali s unutarstranačkom oporbom, “Pašalićevom” odnosno “Karamarkovom” strujom, s tim da je Sanader bio nešto malo demokratičniji, dok Dragi Andrej nekim svojim potezima pomalo vuče na brata Kima u Koreji. I oba su provodila detuđmanizaciju stranke, s tim da se Plenković kune u Tuđmanovo nasljeđe dok ga gazi i baca u smeće, a Sanader nije skrivao da se želi riješiti Tuđmanova nasljeđa.

No najveća sličnost je bila u benevolentnosti medija projugoslavenske provenijencije prema obojici, iako je tim medijima HDZ inače izrazito mrzak. Da je Karamarko tako postupio, telefonom zvao na kavicu, razapeli bi ga! Ali Jutarnji na današnjoj naslovnici, preko slike Dragog Andreja, donosi naslov: “Pet stvari koje je Plenković htio reći opoziciji”, uz podnaslov: “Od bitke protiv korone, preko mjera za spas radnih mjesta do obnove Zagreba”… Dakle, Jutarnji očito zna što on njima hoće poručiti – pa kad je mogao to dostaviti Jutarnjem, zašto to isto nije mogao dostaviti oporbi službenim kanalima? Zašto nije Tena Mišetić rekla ljudima o čemu bi premijer s njima razgovarao, nego to doznaju preko Jutarnjeg? A jedan od razloga što su ga svi redom odbili bio je upravo to što se nije znalo o kojim bi se temama uopće razgovaralo. I čemu uopće poziv na razgovor ako im je ono što im je htio reći mogao poručiti i preko novina ili statusa na Facebooku? Da mu poljube prsten na ruci?

Nikad nesposobniji HDZ nikad nije bio omiljeniji u medijima lijeve provenijencije. HDZ-u se može dosta toga prigovoriti, od korupcije i nepotizma do krkanluka, ali u pravilu su nešto malo uspješnije vodili državu, gradove i županije nego kolege im iz SDP-a i ostalih stranaka. Sanader je bio lopov, ali nije bio nekompetentan poput Milanovića. O Tuđmanu da se ne govori, imao je sto mana, ali je bio jedini pravi državnik kojeg smo imali u modernoj povijesti. Mi sad pod Plenkovićem imamo više nego mizerne rezultate u zadnje četiri godine, ulagači bježe, standardom sve više zaostajemo, ekonomija raste dva do tri posto godišnje – u biti, stagnira. Sve u svemu, močvara. Ali čak i mediji neskloni HDZ-u tepaju Dragom Andreju. Je li to zbog toga što su procijenili da on zapravo pripada liberalnoj struji Partije? Odnosno, da je HDZ otišao toliko ulijevo, da im SDP, kojem su uvijek bili skloniji, zapravo nije ni potreban?

FASCINACIJA SRBIJOM

Važnije je što je tamo  daleko nego doma

Još jedna stvar ima veze s medijima: njihova fascinacija prosvjedima u Beogradu. Na online naslovnici plavo-bijelo-crvenog političkog dnevnika, Jutarnjeg, od šest udarnih tema, nabrojao sam u jednom trenutku njih pet o prosvjedima u Beogradu. U redu, vijest je, i to nimalo nevažna, da se Srbi opet mlate između sebe i da su Vučiču opet ustaše krive, ali zar se u ostatku svijeta tog dana nije dogodilo ništa?

Izgleda da su neki novinari i novine još mentalno u Jugoslaviji pa im je Beograd i dalje njihov glavni grad. No paradoks je u tome što je kroz prosvjede bilo razvidno koliko neizmjerno Vučić – kao i brojni drugi Srbi – zavidi Hrvatskoj. Ne prestaje mljeti o nama. Te ustaše, te hrvatski mediji, te hrvatski političari, svi su krivi za prosvjed. Slušajući ga, pomislio bi čovjek da Hrvati nemaju drugoga posla nego rušiti njegovu vlast u Srbiji. Što misliti o državi koja je čak i Hrvatskoj zavidna? Za to morate stvarno biti jadni!

A s druge strane, kroz društvene mreže se provlačio narativ, “bravo, Srbi, trebali bismo i mi tako s ovima svojima”, “Srbi se pobune, a mi uvijek samo kukamo”, što ukazuje da i neki Hrvati zavide Srbima i priželjkuju sličan scenarij. Istina, postoje određene sličnosti: “SNS je kriminalni kartel u koji su se udružili svi najgori primerci iz svih partija. To nije partija. To je interesna organizacija bez ikakve ideologije. Jedini cilj im je lično bogaćenje”, reče mi jedan Srbin, Vučićev protivnik, u razgovoru preko Facebooka. To me je smjesta podsjetilo na jednu našu stranku, nećemo sad o tome koju. Iako ni druge nisu daleko.

No ima i puno većih razlika. Plenković je možda vlastohlepan tip s autokratskim tendencijama, ali Vučić je ozbiljno poremećen. Plenković će otići kako je i došao, na izborima, a Vučić će po svoj prilici morati biti uklonjen s vlasti tradicionalnim srpskim metodama. A što se prosvjeda tiče, jasno mi je da su mediji na strani prosvjednika jer je svatko normalan na strani prosvjednika u sukobu s policijom koja štiti diktatora, pa i onog “demokratski” izabranog (naravno, iznimka su bili prosvjedi branitelja u Zagrebu, kad su mediji bili na strani policijskih batinaša). Ali ne treba zaboraviti da u pozadini ovog uličnog rata u Beogradu nije nikakva korona, mjere, ništa takvo, već – Kosovo. Ne treba biti naivan, nisu ovi prosvjedi zbog demokracije, nego zbog “izdaje Kosova”, jer je jasno da Vučić već dugo traži način da udovolji svojim zapadnim sponzorima, a da to ne završi vrlo krvavom revolucijom u Srbiji. A kad je riječ o zapadnim sponzorima, oni se trenutno bave time kako da na jesen iz EPP-a izbace – Orbana. O tome da izbace Vučića i njegov SNS, zasad u EU-u ne razmišljaju. Toliko o odanosti EU-a principima i demokraciji.

GLAVAŠEVIĆU, USTAŠO

Neočekivani napadaj domoljublja i nacionalizma

Ali zato o potrebi da se Vučićevu stranku izbaci iz EPP-a, Europske pučke stranke u kojoj je i HDZ, i da im se zatvori put za EU razmišljaju u Zagrebu. I to ni manje ni više nego Jadranka Kosor i Siniša Glavašević! Kosor je podsjetila “vučićevce” koji je prozivaju da je njegova stranka primljena u EPP, a “zločinac Šljivančanin mu je organizirao skupove”. Usput, zatražila je od Milorada Pupovca da osudi nasilje nad Beograđanima, a od svog (i Karamarkova) nasljednika na čelu HDZ-a Andreja Plenkovića da pokrene postupak isključivanja Vučićeve stranke iz EPP-a, njihove zajedničke europske političke obitelji. A Glavašević je rekao kako će od nove vlade tražiti da blokira pristupne pregovore sa Srbijom.

Napadaj domoljublja? Očito ne jer je dan kasnije žestoko napao Hrvatsku u bošnjačkim medijima rekavši kako se trenutno hrvatsko vodstvo “nedopustivo miješa u unutarnje stvari BiH”: nije neka tajna da je on pobornik “građanske BiH” bez nacionalnosti, praktički komšićevac. U Hrvatskoj je obratno, tu je žestok zagovornik nacionalnih prava Srba – prava da sami biraju svoje zastupnike na manjinskim listama. Dakle, ono što bi dao Srbima u Hrvatskoj, koji su manjina, ne bi dao Hrvatima u BiH, koji su konstitutivan narod! Ondje nije problem da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike.

No, meni nešto drugo tu pada u oči. Glavašević, kao i sva ljevica u Hrvatskoj, kritizira Vučića zbog nasilja nad Srbima u Srbiji. “Ne smijemo ostati nijemi na ovo”, kaže Glavašević. Ali smo ostali nijemi na divljanje Vučićeve lutke na koncu, Šešelja, u Hrtkovcima, nitko tada nije tražio da se “naprednjake” izbaci iz EPP-a! Nitko u Hrvatskoj, osim “ekstremnih desničara”, nije nikad reagirao na sustavna kršenja ljudskih i nacionalnih prava Hrvata u Srbiji, oni reagiraju kad Vučić mlati Srbe!

Glavašević je zabrinut za prava građana Srbije, ali nije zabrinut za prava Hrvata u BiH, traži da se blokira Srbija na putu u EU jer Vučić krši prava građana Srbije, ali nikad nije spomenuo blokadu Srbije zbog nestalih, povrata kulturnog blaga. Da ne govorim da baš nitko ne spominje da Hrvatska i Srbija imaju sporazum o reciprocitetu, dakle Hrvati u Srbiji trebali bi imati ista prava kao Srbi u Hrvatskoj, što ne da nije slučaj nego nije ni blizu, ali ni za to nitko nikad Vučića ne proziva iz Hrvatske.

PLENKOVIĆEV NOVI SRBIN

Ipak nitko ne može zamijeniti Pupovca

Potvrdilo se ono što sam prošlog tjedna napisao, kako ambicije manjina idu mnogo dalje od onog što bi bilo korektno – ministra bez portfelja zadužen za prava manjina. Čisto zato što oni koji su birani s posebnih lista kako bi zastupali prava manjina ne bi trebali odlučivati saborsku većinu, za to bi trebali izaći na izbore kao i svi ostali – uostalom, nije da je malo Srba izabrano u Sabor s lista SDP-a i drugih stranaka – Milanka Opačić, Željko Jovanović i tako dalje, i ne sjećam se da je to što su Srbi nekom ozbiljnom bio problem. Toliko o raspravama “može li Srbin biti potpredsjednik Vlade”. Zašto ne, problem sa SDSS-om, manjinskom strankom koju je osnovao ratni zločinac i turbonacionalist, koja glumi neku tešku ljevicu i protivnike nacionalizma (hrvatskog, specifično) nešto je sasvim drugo.

Prije svega, gdje leži njihova lojalnost, na državi Hrvatskoj ili na srpskoj zajednici ili čak Srbiji? Dakle, SDSS će dobiti mjesto potpredsjednika Vlade, a Pupovca će u Vladi zamijeniti Boris Milošević. Moglo bi se reći – i nakon Pupovca, Pupovac, jer on je dosad praktički bio njegov klon. Kao i Pupovac, i on se odbio izjasniti o Vučiću i prosvjedima, opravdavši to time da “nije stigao pratiti situaciju zbog postizbornih aktivnosti”, iako inače stignu pratiti sve što se događa u Hrvatskoj, od grafita u Splitu do Thompsonovih koncerata.

Primjerice, u rujnu prošle godine u Varivodama je rekao da su srpske žrtve nastradale više od 50 dana nakon Oluje. “Država te ljude nije zaštitila, već je okrenula glavu… Mi ovdje tražimo da svaki ratni zločin bude kažnjen neovisno o nacionalnosti počinitelja. Tražimo da svaka žrtva dobije status kakav zaslužuje u društvu, neovisno o nacionalnosti, ali tražimo i stvaranje i održavanje političke klime koja će omogućiti procesuiranje i kažnjavanje svih ratnih zločina”, izjavio je. Inače, obiteljima nekih ubijenih dosuđena je odšteta od RH od 540.000 kuna, što je zaboravio, kao i to da Srbija nikad nije platila odštetu nikomu za tisuće ubijenih civila u RH. A osumnjičenima je suđeno, što mu je isto promaklo, druga je stvar što nikomu ništa nije dokazano. A u listopadu te iste godine, u Vukovaru, Milošević je pak rekao: “Procesuiranje presporo traje i svaki zločin treba procesuirati. Ne mogu naći nekoga da se s time ne bi složio. Ne mogu se složiti s uvjetovanjem da će se krenuti s našim pravima tek kada se sve to riješi… Predsjednica ponavlja ovu tezu da prvo treba riješiti ratne zločine, a onda ostalo i ja se s time ne slažem. Ako ćemo se postaviti na način da trebamo sačekati procesuiranje svih ratnih zločina, onda je to poruka zapravo da nema svrhe ni razgovarati o toj temi”.

Drugim riječima, rješavanje ratnih zločina apsolutni je prioritet kada je riječ o Oluji, ali ne i kad se radi o zločinima u Vukovaru, neusporedivo brojnijima. I da, po HDZ-u, problem je što je Škorina žena Srpkinja. Nije problem što je potpredsjednik Vlade… pa, znate.

REVOLUCIJA NA FAKULTETU

Ne priznaju instituciju, nego samo sud partije

Pobuna na FFZG-u: smijenjena je dekanica. Ministrica to smatra skandalom, mediji to smatraju skandalom, svi napadaju Borasa, govore o tome da stari dripci ne dopuštaju “mladim snagama” da rade, iako smijenjena dekanica Vesna Vlahović-Štetić nije nimalo mlada, ima 61 godinu. A na FFZG-u studenti i profesori, uglavnom poznata ekipa, uz pomoć novopečene Kapovićeve parlamentarne zastupnice Katarine Peović, trenutno najradikalnije i najekstremnije pojave na hrvatskom političkom nebu, skupljaju potpise za smjenu Borasa i predaju ih Senatu. Svi mediji to prezentiraju kao skandal, a tek u rijetkima se onako usput navodi razlog njezine smjene, negdje pri dnu u pola rečenice: Vlahović-Štetić je nedavno pravomoćno osuđena za mobbing zaposlenika fakulteta kojem je bila nadređena, a u obrazloženju presude se navodi kako “kroz višestoljetnu povijest Sveučilišta u Zagrebu nije zabilježeno da bi jedan čelnik sastavnice tako sustavno i kontinuirano kršio odredbe zakona i Statuta i na njima utemeljenih odluka na temelju čega se daje ocjena da se cjelina dosadašnjeg mandata dekanice Vlahović-Štetić može označiti kao ‘ekscesni mandat’ u kojem su tijela Fakulteta kontinuirano kršila pravne norme, dobre običaje i uzuse akademske demokracije”.

Naravno, Katarina Peović, koja je nedavno rekla kako su radnici prvi put dobili svog predstavnika u Saboru, ne vidi problem u tome da netko zlostavlja radnike dok god kiti fakultet petokrakama i podržava nelegalni “plenum” koji kontrolira njezin kolega iz RF-a, Kapović. A ni studenti. Oni jesu za demokraciju, ali onu u kojoj samo oni sudjeluju, i za ljudska prava, ali samo svoja, ne tuđa. Drugi se mogu i bičevati ako bič drži netko njihov. Drugim riječima, komunisti, kao i inače, priznaju samo sud svoje partije, ne i ovaj “ustaški”. Institucije ne priznaju. Još me je ono švedsko derle Greta uvjerilo da je vrijeme da se prestanemo brinuti kakav planet ostavljamo svojoj djeci i počnemo se brinuti kakvu djecu ostavljamo planetu. Slučaj FFZG-a tomu je dodao da je vrijeme da se prestanemo brinuti kakvu Hrvatsku ostavljamo svojoj djeci i se počnemo brinuti kakvu djecu ostavljamo Hrvatskoj.

Komentari

Komentari