fbpx
Utorak, listopad 15, 2019

MACELJ-GORA SMRTI: Mjesto gdje su partizani ubili 15 000 ljudi

Na području Macelja i okolnih mjesta komunisti su u svibnju i lipnju 1945. ubijali zarobljene povratnike s Bleiburga na njihovom Kržinom putu, prema izjavi svjedoka oko 15 000 ljudi je tu pobijeno. Pretpostavlja se da se u maceljskoj šumi nalazi oko 130 grobišta, od kojih je samo nekolicina otkrivena. Među ubijenima bila je i skupina od dvadeset i jednog svećenika i redovnika iz različitih zajednica Crkve u Hrvata. Prvi je o svemu javno progovorio kardinal Franjo Kuharić 1991. na svetoj misi zadušnici pokraj jame IVd za koju se pretpostavljalo da sadrži kosti svećenika i redovnika.
Otkopavanje iz 1992. pokazalo je da su ubijeni zajedno sa sedamdesetak hrvatskih časnika i dočasnika. Tom su prilikom na području Macelja otkopane 23 jame sa sveukupno 1.163 žrtve. Kosti su pokupljene i ležale su na tavanu KBC Šalata više od dvanaest godina, sve do 22. listopada 1995.
Bole li vas dragi Hrvati ovi podatci ili vas više boli gdje će vam se mladež zabiti u neki cajkaški klub i udariti po alkoholu uz jeftinu cajkašku muziku? Zabijete se u kina , gledate horore, znanstvenu fantastiku nesvjesni da možda vaš idući odlazak u prirodu može završiti kao horor, bude li se vaše dijete igralo kanticama i lopaticama, pa u toj bezazlenoj igri naleti na kost, jer je našem narodu znanstvena fantastika razgovarati o žrtvama u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Zapitate li se da u ovom hororu današnjice, da možda upravo oko vas kruži neka jadna duša i poziva vas na istinu?
Tužnim glasom vam šapuće u uho ”Tu su me ubili, a nitko ne zna da sam postojao, prijatelju, i ja sam nekada bio kao ti. Volio sam, disao, ljubio, glio, imao djecu, roditelje, a što sam sada? Gdje sam? Sada sam duboko pod zemljom u hladu i boli, zajedno s tisućama sunarodnjaka dijelim sudbinu. Meni, prijatelju, nitko neće upaliti svijeći, ili pak doći plakati na moj grob, neće jer ga nemam. Dok ti prijatelju šutiš i sklanjaš pogled od svega ovog što mi se dogodilo isti si kao i onaj što me u ovu zemlju poslao, a poslao me samo zbog jednog, jer sam bio Hrvat. Smetao sam im, mi Hrvati uvijek smetamo. sve što sam želio bila je Hrvatska, lijepa, ponosna, neovisna, a vidi me kako sam završio. Jesam li uistinu to zaslužio? Zapali svijeću dragi prijatelju, da mi barem malo zagrije dušu, ulij mi nadu, reci da ti je stalo. Ne šuti! Reci da smo tu, da tu leže kosti nevinih, a ležimo zato jer smo sanjali isti san, sanjalii smo Domovinu. Šutnjom im pružaš potpou, a mene tjeraš sve dublje u pakao zaborava, jer sam još uvijek tu dolje, zatrpan i nepoznat, zarobljen s još tisućama u toj boli gdje mi naviru slike mojih posljednih trenutaka. Od tebe tržim da se izboriš za istinu, a ti to možeš,jer si živ. Skupi hrabrosti, otkrij svima tragičnu sudbinu svog naroda. Zapali opet svijeću kada to učiniš i znat ćeš da si umirio mnogo nevinih duša, dao im mir i sačuvao od zaborava.”

Upravo ovako zvuči svaka duša koja leži zakopana u dubini naše zemlje. Skupimo hrabrosti, dajmo im mir, dužni smo im to. Netko napokon treba reći istinu,a ne ju gurati pod tepih. Pružite istini šasu, jer NAROD KOJI NIJE SPREMAN SUOČITI SE S PROŠLOŠĆU, NE TREBA MISLITI O SVOJOJ BUDUĆNOSTI! POKAŽIM HRABROST!

Iva Majčica
foto(fah)

Komentari

Komentari