Četvrtak, prosinac 12, 2019

Laži hrvatske ljevice: Antifašizam je u Hrvatskoj ideologija, a ne moralni stav

Početci fašizma kao ideologije u Europi stari su već više od 100 godina, jednako kao i drugih dviju totalitarnih ideologija koje su obilježile prošlo krvavo stoljeće: komunizam i nacionalsocijalizam. Dok su fašizam i nacionalsocijalizam s krajem velikog rata otišli uglavnom u povijest, osim u slučaju Španjolske, komunistička ideologija je ostala represivno djelovati u pola Europe gotovo do kraja stoljeća.

Jedna od „ideoloških batina“ koje je totalitarni komunizam često upotrebljavao kao toljagu protiv oporbe i slobodoljubivih pojedinaca  bila je sintagma „antifašizma“ koja je uključivala borbu i progon svih koji nisu prihvaćali totalitarne ideje i nedemokratski komunistički sustav čije su države najčešće bile veliki koncentracijski logori. Protivnike komunizma stigmatiziralo se, sudilo i proganjalo zbog općenitog „fašizma“, „klerofašizma“, „filofašizma“, „nacifašizma“ i mnogih drugih oblika tzv. fašizama koji su u praksi služili za obračun sa onima koji su tražili mrvicu čistog zraka i slobode.

Komunizam je odavno propao, ali takav “antifašizam” i dalje živi. Zašto?

Zato što je i danas u Hrvatskoj antifašizam prvenstveno ostao ideologija, a ne moralni  i intelektualni stav slobodnomislećeg pojedinca. I to ideologija koja pokušava relativizirati i zamagliti zločine najtotalitarnijeg i najkrvavijeg režima u 20. stoljeću: komunizma. Istinski liberalnim i slobodnomislećim pojedincima, ne onima koji se deklarativno pozivaju na liberalizam, komunizam i fašizam su uvijek bila dva totalitarna čudovišta i brata blizanca zajedno pod ruku s nacionalsocijalizmom. Stoga na skupovima tzv. antifašista često se i danas mogu vidjeti crvene zastave, petokrake, slike ubojica kao Che Guevara ili Josip Broz Tito, parole koje izjednačavaju NATO pakt sa Hitlerovom svastikom i dr.

I to nije pravilo samo u Hrvatskoj, takvi „antifašistički“ skupovi mogu se vidjeti i u drugim postkomunističkim zemljama, ali i Njemačkoj, Italiji i drugdje na zapadu. Ikonografija antifašističkih skupova – antifa – često podsjeća na parade i skupove komunista ili radikalnih ljevičara.

Ako je antifašizam prije svega moralni stav koji se protivi jednoumlju, nasilju, ubijanju i progonima, sasvim je jasno da petokraka ili crvena zastava pod kojom se je borio Staljin, Tito ili drugi komunistički zločinci ne spada u isti koš sa antifašističkim idejama zapada koje podrazumijevaju slobodu, poštovanje pojedinaca i skupina, kao i toleranciju i protivljenje svakom obliku mržnje. Ako je antifašizam isključivo borba protiv Hitlera, onda je u antifašizmu mjesto Titu, Staljinu ili Ceausescu. Ali onda to treba i jasno reći. Ali ako je to moralna i intelektualna borba za humanost, pravdu i slobodu, onda je antifašizam u oporbi i komunizmu, kao i svim patologijama koje je taj sustav izlučio tijekom povijesti.

„Anitfašizam“ su prvi lansirali Staljinovi kominternovski aktivisti 30-ih godina još prije 2. svjetskog rata i Hitlera,  i to za vrijeme španjolskog građanskog rata gdje su pokušali izvesti „oktobarsku revoluciju“ na Zapadu. Bio je to rat sa tisućama dragovoljaca iz svijeta i pristalica totalitarnog komunizma koji su se u rijekama slijevali preko Pirineja u krvavu kupelj,a sve uz podršku Sovjetskog Saveza. Time su htjeli legitimirati čudovišni komunizam kao jedinu oporbu jednako čudovišnom nacizmu. Pedeset godina je takav antifašizam korišten u komunističkim zemljama kao aktivno oruđe za održavanje vlasti totalitarnog komunizma, te kao opravdanje za sve njegove zločine i zastranjenja. Amnestija koju je Zapad dao komunizmu zbog učešća u borbi protiv nacizma na strani Saveznika doprinijela je da taj pojam postane vrlo uvjerljiv, iako su ga koristili oni koji su bili pandan i brat blizanac fašistima. Bez obzira na Gulage, Gole Otoke, Stare Gradiške, Katyynske šume, Sibir, koncentracijske  logore, masovna silovanja milijuna žena, Kočevski rog, Hudu jamu, bez obzira na svu destrukciju i stravične razmjere komunizma u Kini, Vijetnamu, Kamobdži: komunisti su uvijek smatrali (i smatraju) da samo njima pripada mjesto u panteonu slobode i da su oni jedina avangarda u borbi protiv zala nacizma. Oni su uvijek smatrali sebe moralnom vertikalom svijeta, bez obzira što su njihovi zločini često nadmašili čak nacističke, a kamoli fašističke.

Antifašizam je za njih uvijek ostao ideološki stav koji je bio ujedno i izraz njihove ničim utemeljene ideološke arogancije i nadmoći.

Uz to, komunističke floskule i ispraznosti o jednakosti, solidarnosti, emancipaciji, bratstvu i jedinstvu savršeno su se uklapale u kvazi-intelektualizam  dobrog dijela salonskih zapadnih intelektualaca, odgojenih na nasilničkom mlijeku i jakobinstvu Francuske revolucije. Intelektualaca koji nisu imali prilike na svojim leđima osjetiti blagodati tog čudovišta koje iz udobnih stolaca Pariza ili Londona uopće nije izgledalo tako zastrašujuće kao nekome u Moskvi, Bukureštu ili Varšavi.

Ali budimo do kraja pošteni: zločini, teror, konfiskacije, konclogori i sve što je pratilo komunizam čak i masovnije nego nacizam fašizam za današnje antifašiste spada tek u povijesnu fusnotu koju treba zaboraviti. Ili proglasiti svu tu bremenitu kolektivnu memoriju  povijesnim revizionizmom.

Zbog toga se i danas javljaju “moralne vertikale”, pa i sa katedra fakulteta, koji žele govoriti o pozitivnim stranama komunizma, ali ne i fašizma i nacizma.

Problem je što su negativne strane tih sustava, a naglašeno i komunizma, toliko nadjačale ono malo pozitivnog što se u svijetu uvijek i svugdje može naći, da je besmislica i bešćutnost o tome razgovarati. Nakon milijuna ubijenih ljudi u ime komunizma, tko može sa imalo morala pričati o gradnji nekih tvornica ili prometnica, koje bi se izgradile ionako.

Pravi antifašist je dosljedni intelektualac i moralna vertikala koji prezire svaku demonsku ideologiju iza koje ostaju suze, krv i smrt. Sve što miriše na totalitarizam on odbacuje u korijenu i poziva društvo na otpor prema svakom zlu koje dolazi pod maskom lijepih obećanja, ispraznih parola i crvenih, crnih i smeđih zastava od kojih se pravim antifašistima ledi krv u žilama.

Istinskom antifašistu ledi se krv u žilama kada pomisli na komunizam.

Izvor: Narod.hr

Komentari

Komentari