Mediji, oni svjetovni i neupućeni, su požurili objaviti na sva zvona kako je papa Franjo kazao da se mise ne plaćaju. I što je tu nova i revolucionarna?

Razumije se da se Misa kao spomen čin Isusove muke smrti i uskrsnuća ničim ne može platiti. Sve blago svijeta je ne može platiti – to je cijena neprocjenjiva. Naglasak je na tome da se Misa kao otajstvo ili misterij, liturgijski čin ne može platiti. Ona je neizmjerna i nitko u zemaljskim kategorijama nema blago da je može platiti. Isus je za nas platio otkupninu svojom mukom, smrću i uskrsnućem.

Dakle, oduvijek, a to zakonik (CIC, 945) i učiteljstvo Crkve ističu, da se Misa ne plaća i nikad se nije plaćala. Primjerice, da budem plastično jasan premda svaka usporedba šepa, čovjek koji je bio na utakmici nije platio utakmicu, nego samo ulazak na nju i u konačnici dao prilog za klub, igrače, trenere. Što se plaća kad se na Misu misli? Daje se prilog svećeniku ili župi ili crkvi kako bi se nečija nakana ili namjena uzela i bila uključena u molitve tijekom Svete mise. To što se narodski ili u žargonu kaže „platio misu“ ne odgovara ni smislu ni sadržaju stvarnosti.

Prilozi za Misnu nakanu se daju u svrhu uzdržavanja pastoralnoga osoblja (svećenika), župe i širenja apostolskoga poslanja Crkve. Čak je i papa Franjo naglasio, ali su taj dio neki mediji s namjerom izostavili: „Želiš li dati prilog, možeš to slobodno učiniti, ali ne moraš ništa plaćati!“ Stvar je čiste terminologije.

Važno je napomenuti da misne nakane koje se daju prigodom ukopa ne ostaju u župi niti s njima raspolaže svećenik kome je novac predan. Taj novac ide svećenicima koji će slaviti te mise na određene nakane. To su uglavnom svećenici u misijskim područjima ili u područjima gdje su kršćani ugroženi. Uz sve to, svećenik može samo za jednu Svetu misu uzeti novčani prilog u jednome danu i s tim raspolagati. Ostali novac od nakana za slavljenje misa ide ordinariju(biskupiji) koja ih opet zakonski raspoređuje po potrebama sveopće Crkve.

Puno je slučajeva da se misne nakane slave za pokojne, za bolesne, u zahvalu bez ikakva novčanoga priloga. Svaki svećenik će uzeti nakane osoba u Svetoj misi koje su siromašne ili imaju druge razloge da ne mogu dati svoj novčani prilog. Hercegovina i još neki drugi hrvatski krajevi ima tradiciju da vjernici prigodom pokopa daju prilog za Svetu misu (i tada ne plaćaju misu, daju prilog) i od tog priloga se slave Svete mise i pomogne obitelji za troškove ukopa. Te mise obitelj ne mora skupljati tijekom ukopa članova svoje obitelji ako ne želi. Te mise ne trebaju župnome uredu. Župni ured ako ih primi vama čini uslugu i postaje vaš „poštar“ koji ih nosi nadležnima. Taj novac ne ostaje ni svećeniku ni župi. Tu je stvar jasna!

Da zaključim. Papa ništa nova nije rekao. Mise se nikada nisu plaćale. Misa se kao čin ne može platiti. Daje se samo prilog za nakanu, a i ne mora se dati ako je osoba siromašna. Papa je htio, i jest naglasio, kako ne smije novac biti u poziciji da plaća Misu. Podržati je i podržavam Papu u toj namisli. Žao mi je da su ga krivo interpretirali.

Uz sve to mene čudi kako vjernici i javnost olako prihvate površan govor medija. Tako se olako, bez priziva savjesti, bez provjere o istinitosti, proziva svećenike i prihvaća konstrukt o nekakvom bogatstvu i raskoši svećenika. Možda netko i takav ima, ali to su iznimke, kap u moru, koje su za svaku osudu. Ako je itko javno spreman govoriti o slabostima nas svećenika onda sam to ja. Nismo savršeni, imamo pogrješaka, mnogi klonu, slabost nadvlada.

Međutim, ne zaboravite da su ti svećenici-fratri sve svoje dali u službu naroda i Crkve. Odrekli su se svoje obitelji, moguće djece, zavičaja, teško studirali, odricanja i zavjete prošli, mnoge neprospavane noći su u njima itd. Žive mnogi neshvaćeni. Stalna je neizvjesnost kud će sutra na službu itd. Bit ću iskren i svakoga tko misli kako je život svećenika lagodan, bez križa i muke, da dođe živjeti s nama jedno vrijeme. Slobodno dođite. Dođite kod mene u župnu kuću pa ćete vidjeti kako se živi i koliko radi. Otiđite u svoj samostan.

Pošaljite svoga sina u svećenike, pošaljite svoju kćer u redovnice. Pošaljite ako je sve tako iz zemaljske perspektive bajno. Budimo realni i zapitajmo se što to ima svećenik? Jedina imovina kojom se služi, i zbog koje se prigovara, je automobil kako bi obavljao svoju službu? Pa ljudi s manje truda, manje školovanja, manje žrtve postignu više nego deset svećenika . Većina svećenika u BiH nema ni zdravstvenoga osiguranja. Mnogi, kao što sam i sam, idemo liječnicima na lijepe oči i providnost. Mučno je to.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali nema pravo na klevetu. Otvorite oči. Sjetite se svoga vjeronauka. Čitajte o svojoj vjeri. Ne budite naivni. Ne dajte da vas zavedu na krivi trag. Toliko je komentara ispod članaka na raznim portalima o ovoj temi ispisano da se čovjek pita zar je moguće da vlada toliko neznanje i mrak u ljudskim glavama? Ili je sve to put kojim se želi diskreditirati Crkvu bez ikakva valjana argumenta? I što je najgore i podlo opako to se čini preko krivih interpretacija Papinih izjava. Ostajem začuđen!

Fra Mario Knezović/fratar.net

Ne propustite

Prati nas i ne propusti ekskluzive!