„Usred noći, u siromašnoj štali u Betlehemu rođen je Isus, malo dijete koje je majka Marija povila i položila u jasle. Uz svetog Josipa tom su događaju nazočile samo životinje: vol i magarac, ovce, a poslije su te noći prvi došli vidjeti Dijete betlehemski pastiri koji su i ustupili svoju pojatu Mariji i Josipu.

Ništa nije posebno upućivalo na neki izvanredni događaj ni početak, a ipak je to bio najveći događaj koji se zbio uopće u povijesti čovječanstva. Bog sam postao je čovjekom! Utjelovljenje Sina Božjega, koga je poslao Otac na zemlju, dogodilo se po Duhu Svetom koji je dao djevici Mariji da začne i rodi sina, Isusa“, rekao je sisački biskup Vlado Košić na početku svoje homilije na misi polnoćki u sisačkoj katedrali Uzvišenja svetog Križa.

U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i župni supsidijar preč. Milan Begić,a služili su đakoni Vjekoslav Uvalić i Ivan Ćorić.

Homilija na polnoćki 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Draga braćo i sestre, dragi slavitelji Božića koji vjerujete u rođenje Sina Božjega kao čovjeka u ovoj svetoj noći!

Usred noći, u siromašnoj štali u Betlehemu rođen je Isus, malo dijete koje je majka Marija povila i položila u jasle. Uz svetog Josipa tom su događaju nazočile samo životinje: vol i magarac, ovce, a poslije su te noći prvi došli vidjeti Dijete betlehemski pastiri koji su i ustupili svoju pojatu Mariji i Josipu. Ništa nije posebno upućivalo na neki izvanredni događaj ni početak, a ipak je to bio najveći događaj koji se zbio uopće u povijesti čovječanstva. Bog sam postao je čovjekom! Utjelovljenje Sina Božjega, koga je poslao Otac na zemlju, dogodilo se po Duhu Svetom koji je dao djevici Mariji da začne i rodi sina, Isusa.

Zanimljivo je da je jedno dijete u središtu tako velikog blagdana, Božića, koji slavi čitav svijet. Zapravo njegovo rođenje.

Rođenje inače u velikoj većini slučajeva izmami radost i preplavi milinom majku i oca, djedove i bake, braću i sestre, dapače i širu rodbinu. Svi se vesele kad se rodi dijete u jednoj obitelji.

Božić je tako proslava ljepote rođenja jednog Djeteta.

Pa ipak. Postoje i drugi, oni koji se ne vesele, pa čak i oni koji ne žele da se dijete rodi. Kad se dijete rodi u okolnostima koje nisu drage pojedincima, to rođenje njih zabrine, donese im glavobolju. Takav je primjer bio židovski kralj Herod. On nije bio oduševljen Isusovim rođenjem, dapače zabrinuo se i bio je spreman sve učiniti da to dijete ukloni s ovog svijeta. Poslao je svoje vojnike u Betlehem koji su pobili svu mušku djecu do dvije godine, misleći da je tako uklonio tog „novorođenog kralja“ kojega se bojao, misleći da će mu on oduzeti kraljevstvo.

Danas na žalost postoje i oni koji već začetom djetetu ne dopuštaju da se rodi pa sve čine kako bi spriječili njegovo rođenje. Poput Heroda spremni su učiniti sve ne želeći prihvatiti novi život, novog čovjeka. U tom se smislu i zakoni prilagođavaju takvim zahtjevima, a mi se kršćani pitamo, jesu li to neki novi Herodi koji se toliko boje djeteta da mu rade o glavi.

Za dva mjeseca će u našoj Domovini biti rasprava o novom zakonu o pobačaju. Ubojstvo djeteta se legalizira. Na žalost i tamo gdje smo mi kršćani većina u društvu. To samo znači da smo mi nedovoljno svjesni o čemu se radi. Stoga mi pastiri moramo govoriti o tome i prosvijetliti svoj narod da se bori za život a protiv smrti.

Majka Terezija koja je bila i proglašena je svetica, a voljeli su ju i priznavali njezin rad za najsiromašnije i oni koji nisu bili vjernici, katolici, primila je Nobelovu nagradu za mir. Na toj dodjeli u Oslu 10. prosinca 1979. održala je značajan govor u kojem je među ostalim rekla:

„Imam jedno uvjerenje koje bih rado podijelila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: “Čak i kada bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, Ja ga neću zaboraviti.” Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malenih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, sa Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi.

Za mene su narodi koje su legalizirali abortus najjadniji narodi. Oni se plaše malenih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno dijete – i dijete mora umrijeti.

Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu! Kada je Marija Elizabeti došla u posjetu, dijete je u istom trenu u krilu svoje majke počelo poskakivati od radosti, kad je Marija ušla u kuću. Nerođeni se obradovao. Zbog toga obećajmo si ovdje da ćemo spasiti svakog nerođenog. Dajte svakom djetetu priliku da voli i da bude voljeno. Pokušavamo se usvajanjem boriti protiv abortusa. Sa Božjom milošću uspjet ćemo. Bog je blagoslovio naš rad. Mi smo spasili tisuće djece, oni su pronašli svoj dom, u kojem su voljeni, u kojem su željeni, u koji su donijeli radost.

Zbog toga danas od vas zahtijevam i pozivam Vas Veličanstva, Ekscelencije, moje dame i gospodo, svi vi, koji ste došli iz različitih zemalja svijeta: Pomolite se da imamo hrabrosti da zaštitimo nerođeni život. Ovdje, u Norveškoj imamo šansu da se za to založimo.

Bog blagoslovio dobro stanje, ali u mnogim obiteljima ovdje mi možda imamo nekoga tko nije gladan kruha, ali je gladan, jer se osjeća zaboravljenim i nevoljenim, jer mu je potrebna ljubav. Ljubav počinje kod kuće, prvo tamo.

Nikada neću zaboraviti jedno dijete, jednog četverogodišnjeg Hindu-dječaka. On je na neki način čuo: “Majka Terezija nema šećera za svoju djecu.” Otišao je kući svojim roditeljima i rekao “Ja ne želim jesti šećer tri dana, poklonit ću ga Majci Tereziji.” Nakon tri dana njegovi roditelji su ga morali dovesti k meni i on mi je poklonio malu staklenku šećera. Kako je jako volio ovaj mali dječak! Volio je do bola. Ne zaboravite da mnoga djeca, mnoge žene i mnogi muškarci na ovome svijetu nemaju ono što vi imate, i mislite na to da ih volite do bola.

Prije nekog vremena pokupila sam jedno dijete s ulice, na čijem sam licu mogla vidjeti da je gladno. Ne znam koliko dana to dijete nije ništa jelo. Dala sam mu komad kruha i mali je jeo mrvicu po mrvicu. Rekla sam mu: “Pa jedi taj kruh!” Tada me dijete pogledalo i reklo: “Strah me je jesti, strah me je kada dođe kraj da ću opet biti gladan!”

Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: “Tamo živi jedna Hindu-obitelj sa osmero djece, koja već dugo vremena gladuju.” Ja sam uzela rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i sa jednom polovicom izašla vani. Kada se vratila natrag, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila: “I oni su gladni”. Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska porodica, znala je da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona nešto dala svojim susjedima, nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i drugih koji pate. Ona je imala hrabrosti da dijeli i da podijeli ljubav.

To je ono što ja želim od vas: Volite siromašne i ne okrećite im leđa, jer ako njima okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu. On je sebe učinio gladnim, golim i bez domovine da bismo vi i ja imali priliku da ga volimo. Gdje je Bog? Kako ga možemo voljeti? Nije dovoljno da se kaže: “Moj Bože ja te volim.” Mi Boga volimo na ovome svijetu ako se nečega odreknemo, ako nešto dajemo. Naravno, da ja šećer mogu pojesti sama, ali ga mogu i dati nekom drugom. Mogu ga dati odraslima, mogu ga dati djeci. Ako cijeli svoj život u toku cijelog dana sami dajemo, onda ćemo biti iznenađeni onoga lijepog dana kada ljudi budu sve međusobno dijelili i radovali se tome.

Tako, ja ću moliti za vas, da vi molitvu proširite dalje u svojim obiteljima. Plod molitve bit će da vjerujemo, da to činimo za Krista. Kada zaista počnemo vjerovati, počet ćemo voljeti, najprije u našem domu, potom našeg susjeda, a onda ljude u zemlji u kojoj živimo. Hajdemo svi izgovoriti molitvu: “Bože, daj nam snage da zaštitimo nerođeno dijete.” Jer dijete je najveći Božji dar jednoj obitelji, narodu i svijetu. Bog vas blagoslovio!“ Tako je govorila Majka Terezija.

Draga braćo i sestre, želio sam čitav ovaj drugi dio govora svete Majke Terezije podijeliti s vama. Ona nam poručuje kako je Isus i danas, ove svete noći, gol, gladan i ugrožen ako se mi odreknemo ljubavi prema djeci, ako ne vidimo one koji pokraj nas nemaju i trpe, ako ubijamo nerođene. Zamislimo se nad time, da bi i naša domovina bila živa, puna djece, radosna.

Pozvani smo ove svete noći misliti na život, radovati se životu, veseliti se djeci: jer sam Bog postao je malo dijete! Zamislite što bi bilo da ga Marija nije htjela roditi, da je pomislila kako da mu oduzme život dok ga je trudna nosila? To dakako nije bilo moguće jer je ona bila Presveta Djevica koju je Bog na poseban način svojom milošću već od časa njezina začeća pripremio za to da može čiste duše po Duhu Svetom začeti i s ljubavlju nositi te s radošću roditi svoga i Božjeg Sina, Isusa.

Riječi proroka Izaije koji govori o tami u kojem se ima roditi Dijete odnosi se na vrijeme u kojem se rodio naš Spasitelj Isus, ali i na naše vrijeme. Tada je narod izraelski hodio u tami, nije prepoznao dolazak Mesije. No, i danas se u mnogim dušama prostire ta tama, ljudi su slijepi za radost dolaska Spasitelja. Čitave nacije i države na žalost ponašaju se kao da Spasitelj nije došao, ne žele ga, još žive u tami. „Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. One što mrklu zemlju obitavahu, svjetlost jarka obasja… Jer, Dijete nam se rodilo… ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni…“ (Iz 9,2 sl.). To Dijete je Svjetlo svijeta, on nije došao samo kako bi rasvijetlio noć pastirima u Betlehemu prije toliko godina, već nastavlja rasvjetljavati noć svakoga od nas i čitavoga čovječanstva. I danas trebamo dopustiti da nas rasvijetli rođenje tog Djeteta koje je Sin Božji i naš Spasitelj.

Sveti Pavao u svojoj poslanici također o tome govori: „Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi.“ (Tit 2,11)

Prepoznajmo i mi, braćo i sestre, zajedno s betlehemskim pastirima u ovoj svetoj noći svoga Spasitelja, dođimo i poklonimo mu se! Amen.

(Sisačka biskupija)

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!