fbpx
Nedjelja, listopad 20, 2019

BERLIN PAO ODŽAK NIJE Bitka za Odžak travanj, svibanj 1945 (1. dio)

UVOD
Borbe koje su vodile na područja odžačkog dijela Bosanske Posavine iz razdoblja Drugog
svjetskog rata do danas su nepoznati široj javnosti što se zbilo krajem svibnja 1945. Poslije
osamostaljenja Hrvatske, te raspada Jugoslavije intelektualci koji bi trebali da pišu i da se
pobrinu da se ovakve povijesne činjenice ne zaborave u hrvatskome narodu ovdje osobito
mislimo na HAZU. koji ne obavlja svoju zadaću jer očigledno žive i dan danas s tom idejom
takozvanog bratstva i jedinstva.
Pobjedničke partizanske snage omogućile su stvaranje nove Jugoslavije, a ista ta nova
Jugoslavija i njeno partijsko vodstvo idućih sedam desetljeća stvarala je neku novu povijest,
povijest temeljenu samo na uvjerenjima jedne strane, povijest temeljenu na jednom gledištu,
na gledištu pobjednika. Povijest koju pišu takozvani „pobjednici“ uspješno je gotovo sedam
desetljeća skrivala zločinačke pokolje koje počiniše krajem svibnja 1945,te veliku hrabrost,
odlučnost i vjeru hrvatskih branitelja okolnih sela odžačkog kraja, koji su se borili za dom,
križ, i vjeru, da ostanu na svojim pragovima te daju sve što imaju za taj svoj komad njima
svete i jedinstvene zemlje, da obrane i onaj najmanji dio Bosansko Posavske grude od
zločinačko partizanskih okupatora. Dok su četnici bili barbari, a partizani opsjednuti svojom
komunističkom ideologijom pod komandom Beograda, a Beograd pod Rusijom bili potpuno
protivni hrvatskim načelima, koji su jednom branitelju odžačkog kraja bili sveti.
Imena stradalnika koja su ispisana na četrnaest mramornih stupova s brojkom od 3404 u
memorijalnom centru Posavske Mahale na mjestu gdje je bio glavni bunker obrane odžačkog
kraja stradala je trećina hrvatskog stanovništva, uglavnom muškaraca, među kojima je pored
vojnika bilo i puno civila. Broj žrtava do danas nije točno utvrđen no iz svega predočenog
jasno se može zaključiti da se radi o broju od možda i nekoliko tisuća mučki ubijenih, prema
nekim svjedočanstvima i raskomadanih, ukopanih ili u dijelovima bačenih u Savu.
Cilj svakog pisanja o ovoj temi bi trebao biti upoznavanje upravo jednog takvog povijesnog
trenutka iz prve polovine 1945. godine kada se na prostoru Bosanske Posavine odigrala
posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi. Dok je Berlin bio u rukama savezničkih
snaga, u Odžaku se lomi partizanska snaga, a sve pod teretom upornosti domaćeg posavskog
čovjeka na čelu sa zapovjednikom bajom Petrom Rajkovačićem, koji je kao
dvadesetšestogodišnji vojnik preuzeo ulogu posljednjeg vojskovođe Nezavisne Države
Hrvatske.
Branitelji Odžaka su tada ginuli za slobodu hrvatskog naroda u nekom budućem vremenu.
Ginuli su s uvjerenjem da to ne čine uzalud, zato smo im mi danas dužni učiniti ono najmanje

što možemo, a to je omogućiti da se njihova žrtva objektivno vrednije, da padne veo
pobjedničke povijesti i da se prava istina o ovim velikim ljudima, koji ne postadoše veliki po
načinu na koji su umrli nego po životu kakvim su živjeli ipak sazna!

Uspostava vojne obrane u odžačkoj Posavini

Prvu organiziranu obranu Odžačkog kraja i okolice formirao je dr. Zdenko Odić, odvjetnik iz
Odžaka, koji je nakon brojnih četničkih napada i smaknuća Jakova Barišića rimokatoličkog
župnika u Gradačcu u svibnju 1942. godine, te niza pustošenja hrvatskih sela i komunističkih
proglasa na oružani otpor protiv NDH, organizirao seoske straže i uopće obrane hrvatskih sela
od četničkih upada i napada. Zdenku je cilj bio jasan.
Odić je kao hrvatski domoljub organizirao tzv. Pripremnu bojnu, čiji je zapovjednik osobno
bio, a sastavljena je od domaćih ljudi, koji su za razliku od onih koji su upade i napade vršili
dobro poznavali prostor koji su trebali štititi. Osim zapovjednika bojne, logornika, dr. Odić je
obavljao i zadaću povjerenika hrvatske vlade u Gradačcu. Uspostavio je sustav seoskih straža
i pokretnih jedinica, čija je svrha bila štititi napadnuta sela od četničkih ili partizanskih upada.
Prema tvrdnjama svjedoka Odić je ubijen 8.ožujka 1943. na predjelu zvanom Crvena zemlja
kod Dobre Vode i to vjerojatno iz zasjede koju je postavio njegov dojučerašnji suradnik, a
sada komunistički djelatnik Mato Belić. Nakon ubojstva dr. Zdenka Odića rasformirala se
Pripremna bojna, a i seoske straže bile su uzdrmane i obezglavljene te se se hrvatsko
pučanstvo tih prostora našlo na nezaštićenom brisanom prostoru.
Poslije nekoliko četničkih upada, te partizanskog pljačkanja katoličke crkve i župne kuće u
Odžaku, gdje su zajedno s muslimanima predvođenim Abdurahmanom Abdurahmanovićem
dotadašnjim šefom kotarske ispostave u Odžaku opljačkali i obitelj Odić te provodili teror i
pljačke u hrvatskim selima došlo je do ponovnog zbijanja snaga na hrvatskoj strani. Možemo
postaviti pitanje jesu li svi muslimani bili protiv hrvat ili nisu ?
Tada Petar Rajkovačić počeo djelomično preuzimati ulogu dr. Zdenka Odića, te je već krajem
1943. organizirao obranu hrvatskih sela oko Odžaka.
Iako vrlo mlad Petar Rajkovačić je brzo stekao autoritet i postao uvažen vojni zapovjednik u
ovome kraju. On je formirao dva zapovjedništva, na čelo jednoga stao je osobno, sjedište je
postavio u Vlaškoj Maloj, dok se na čelu drugog zapovjedništva čije je sjedište bilo u
Potočanima našao Ivan Čalušić.
Petar je pod svojim zapovjedništvom imao oko 850 ratnika, a Ivan Čalušić 1000. Inače o
Ivanu Čalušiću svjedočni Mato Čičak koji za njega kaže ovako: «On nam je uvijek govorio
ako ide na tebe, ne daj na sebe, pucaj i ubij; ali ako je okrenuo glavu nemoj pucati, jer je i
on natjeran.» Čalušić je u svibnju 1945. bio u skupini koja se nije predala nego se probila

kroz partizanski obruč oko Vlaške Male i povukla u šume planine Vučjak. Kasnije 1946.
njegovo je skrovište otkriveno te je život završio u tuzlanskom zatvoru.

Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama
u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu donijele su mu dobar glas koji se pročuo
širom Posavine. Ime Petra Rajkovačića odjednom postaje uzdanica za koju se hvataju Hrvati
ovoga posavskog kraja pritisnuti čestim četničkim pljačkama i pokoljima. Takve su prilike u
prvi plan izbacile dotad nezapaženog Petra Rajkovačića, koji nije imao od koga primati
zapovijedi i naređenja te je bio prisiljen brzo i dalekosežno odlučivati bez konzultacija s
nekim iz vrha.
Kao inteligentna i sposobna čovjeka, čvrste ruke i stava potpomognutog svojim uspješnim
postupcima dotada, odabrali su ga ljudi za vođu obrane ovog dijela Posavine. Osim Ivana
Čališića s kojim je dijelio zapovjedništvo, obranu južnog krila odžačkog kraja Petar je
povjerio svom bratu Ivi Rajkovačiću, čije je zapovjedništvo smješteno u Pećniku. Istočno
krilo obrane petar je povjerio dvojici istaknutih bojovnika: Peji Ilaku, sa sjedištem u Gornjoj
Dubici, i Martinoviću sa sjedištem u Balegovcu.
Sjeverno krilo obrane od Svilaja uz rijeku Savu do rijeke Bosne pokrivao je sam Petar s
najpokretljivijim i specijalnim jedinicama. Rajkovačić i obrana odžačke Posavine cijelo
vrijeme rata bili su na svom pragu, u svojoj kući, na svome polju, u svojim šumama i na
svojim bregovima. Oni su branili svoje! Kada se kaže «svoje» misli se doslovno na ono što je
pripadalo njima, gruntovno, katastarski, ono što je u papirima bilo uknjiženo na njihova
imena. Imali su iza sebe svoje obitelji, svoju stoku, svoje domove, usjeve i pašnjake. Tvrdnju
da su odžačku Posavinu branili isključivo domaći ljudi danas se pokušava pobiti
podmetanjem lažnih činjenica, kojima se navodi da u obrani Odžaka i okolice sudjeluje i,
prema mnogima legendarni Ibrahim Pjanić. Iako iz pouzdanih dostupnih literatura saznajemo
ipak da se kod Petra nakratko zaustavio legendarni branitelj Gračanice i utvrde Sokol – vitez
Ibrahim Pjanić sa svojih 1000 vrsnih boraca, koji se smatrao hrvatom islamske
vjeroispovjesti. Prvi je obavijestio Petra Rajkovačića da su obojica proglašeni hrvatskim
vitezovima. Ibrahim je kod Petra popunio svoje zalihe, odmorio se i sa svojom vojskom otišao
u Njemačku. Odatle se poslije redovito javljao, ali uvijek s potpisom «vitez»

Nastavak slijedi ……………..

Izvor : Marčinković Bitka za Odžak Travanj, Svibanj 1945

Komentari

Komentari