fbpx
Nedjelja, listopad 20, 2019

7. rujna 1932. Velebitski ustanak – znate li da su ga podržali i hrvatski komunisti?

Položaj hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji bio je beznadan i najgori politički položaj jednog naroda u Europi. Sva vlast je bila u rukama Srba, osobito Srbijanaca preko Drine, a svime se upravljalo iz Beograda.

Hrvati su u prvoj Jugoslaviji bili proganjan i ubijan narod, a to se nastavilo i u drugoj Jugoslaviji gdje su Beograd i Srbi imali opet gotovo apsolutnu vlast.

Položaj Hrvata u prvoj Jugoslaviji – uništavanje i zatiranje na svim poljima

Od prvih dana Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, cijeli državni aparat bio je u rukama srspkog vladajućeg sloja (slično je bilo i u drugoj Titovoj Jugoslaviji, osobito nakon 1970-ih). U prve 24 jugoslavenske vlade (!) od stvaranja Jugoslavije (SHS) do 1929. i uvođenja diktature Srbi su u toj državi bili: na položaju premijera u 23 slučaja, bili su 100% ministri obrane, 83% ministri vanjskih poslova, 23 puta ministri financija, 83% ministri prosvjete, 83% minisitri pravosuđa.

Apsolutna politička vlast bila je u rukama Srbijanaca i Beograda.

Hrvati koji su u jednoj velikoj i moćnoj Austro-Ugarskoj vojsci činili daleko veći broj generala i admirala nego u stanovništvu, naime 15% generala i admirala Austro-Ugarske bili su Hrvati, a hrvatski vojnik je imao veliku reputaciju. U novoj Jugoslaviji hrvatski generali svedeni su vojnički na margine, a hrvatski vojnik potpuno počinjen srbijanskoj vojnoj tradiciji – od odora i činova do jezika i propisa. Kao i u drugoj Jugoslaviji.

Apsolutna vojnička vlast bila je u rukama Srbijanaca i Beograda.

Uoči Drugog svjetskog rata godine 1941. od 165 generala vojske Jugoslavije čak 161 je bio Srbin ili Crnogorac. Ako se vratimo pred početak rata 1991., onda nam nije teško razumjeti zašto i kako se je vojska Jugoslavije stala aspolutno na stranu Srba i Beograda. Zato što je 1941. i 1991. vojska Jugoslavije bila u – rukama Srba. A to jugonostalgičari iz Hrvatske i danas ne žele razumjeti.

Što se tiče političkih progona, u prvoj Jugoslaviji su najviše bili proganjani, zatvarani i ubijani Hrvati, pa Makednoci (koju je Srbija okupirala u Drugom balkanskom ratu i unijela kao ‘miraz’ u Jugoslaviju, posljedica toga je da i danas Beograd i SPC ne želi dati makedonskom narodu da ima svoju vlastitu Makedonsku pravoslavnu crkvu). U drugoj Jugoslaviji najviše su ubijani i politički proganjani Hrvati, a od 1960-ih i Albanci na Kosovu.

Političkih progona Srba i Crnogoraca gotovo da nije bilo u obje Jugoslavije, osim državotvornih Crnogoraca koji su i danas trn u oku velikosrbima u Beogradu.

Politički progonjeni i ubijani narod u obje Jugoslavije bili su jedino – Hrvati.

A onda se to sve još pogoršalo uvođenjem diktature od strane Beograda, nakon ubojstva Stjepana Radića i Hrvata u Skupštini u Beogradu!

Za vrijeme Aleksandrove diktature srpski vladajući sloj dodatno učvršćuje kontrolu nad vojskom, policijom i pravosudnim sustavom. Tisak je strogo cenzuriran, a pojačana represija, osobito na Hrvate i Makedonce. U brošuri jednog od rijetkih neovisnih i neideolgiziranih povjesničara u Srbiji ‘Glavnjača kao sistem’ Rajka Jovanovića ima vrijednih podataka. Treba istaknuti, da i danas ima nekoliko zaista vrlo vrijednih i znanstveno dosljednih povjesničara u Srbiji, ali su na marginama; slična situacija sa povjesničarima kao i u Hrvatskoj, što ukazuje da ‘elite’ u obje države ne žele istinsko pomirenje bazirano na istini. Prema Jovanoviću samo u prvih 10 godina prije uvođenja diktature od 1918.-1929. izrečena su 24 smrtne kazne iz političkih djela, preko 600 političkih smaknuća, 30 000 uhićenja na političkoj osnovi.

Svaka sličnost sa drugom Jugoslavijom – nije slučajna!

Velebitski ustanak – bunt protiv diktature u Jugoslaviji

Velebitski ustanak dogodio se, dakle nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih političkih vođa u Beogradu, te proglašenja dikatature i ukidanja slobodnih izbora od strane srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Srbijanski kralj je kasnije 1934. ubijen u Marseillesu od strane iste organizacije koja je podigla Velebitski ustanak (UHRO), u dogovoru sa makedonskim VMRO (Makedonija je u to vrijeme bila praktički okupirana od Srbije u Balkanskim ratovima).

Krajnji cilj UHRO-a bilo je rušenje Jugoslavije i stvaranje hrvatske države.

Ustanak je ugušen, ali je imao svoj odjek među Hrvatima, pa i u inozemstvu. Zanimljivo je da su ustanak podržali i hrvatski komunisti.

U noći sa 6. na 7. rujna 1932. u Jugoslaviji je došlo do oružanog napada na žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića. Oružanu akciju su pokrenuli pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) na čijem je čelu bio Ante Pavelić koji je 1941. postao čelni čovjek Nezavisne Države Hrvatske.

Ustanak je poznatiji pod imenom Velebitski ili Lički ustanak.

Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću na čelu sa Andrijom Artukovićem, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina, bivši austrougarski časnik, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra (tada područje Italije), u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova organizacije s područja Gospića.

Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u Hrvatskoj su se vratili svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar koji je tada bio pod Italijom. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće organizacije  UHRO, kao J. Tomljenović i N. Orešković.

Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju. Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.

Nakon ovog ustanka područje od najveće važnosti za sprovođenje oružanih akcija u Jugoslaviji postala je Podravina. Sjedište UHRO-a prebačeno je iz Gospića u Koprivnicu. Izdajom Stjepana Petrovića iz Hlebina, raspale su se ustaške organizacije i u Podravini, a mnogo Hrvata Podravaca je završilo na jugoslavenskoj robiji.

Komunisti podržali UHRO i Velebitski ustanak

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrijebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci” ili “hrvatski nacionalni revolucionari”.

Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti.

Dodatak:

Prošle 2018. godine obilježeno 86 godina od Velebitskog ustanka.

Obilježavanje Velebitskog ustanka započelo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen obilježlja u Brušanima, zatim na spomen ploči Stjepana Devčića i na Centralnom križu na Jadovnom. Riječi molitve za nedužne žrtve Velebitskog ustanka izrekao je kancelar Gospićko – senjske biskupije vlč. Marinko Miličević, te župnik vlč. Zlatko Sušić. Vijence su položili gradonačelnik Karlo Starčević i zamjenik gradonačelnika Ivica Tomljenović sa suradnicima, predstavnici Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Rijeke i Gospića, članovi Hrvatskog domobrana iz Rijeke i Zadra, te predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Podružnica Gospić.

Fotografije možete pogledati ovdje

Izvor: narod.hr

Komentari

Komentari