Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 1. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala navijestiti što će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – klaonica i mjesto zatiranja. To je i bila cijelo vrijeme postojanja do njenog raspada u krvi 1990. godine kada je Jugoslavija i njena vojska JNA počinila genocid nad Hrvatima.

Naziv Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića (srbofila i sluge Beograda op.) nad pripadnicima Kr. hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) i građana Zagreba koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu.

To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine na čelu sa srbijanskim kraljem

A što je o svemu zapisao veliki i u Jugoslaviji zabranjivani povjesničar dr. Rudolf Horvat:

Tako je 1. prosinca 1918. prestala postojati posebna »država Slovenaca, Hrvata i Srba«, koja je postala 29. listopada 1918. kad je u nju stupila »nezavisna država« Hrvatska (s Dalmacijom, Slavonijom i Rijekom).

U Zagreb je 2. prosinca 1918. na večer došla prva vijest, da je sinoć u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Onaj malobrojan svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pribićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom »ulicom«, počne odmah manifestirati po kavanama, gdje se obično i sastajao. Manifestacije za novo stvorenu kraljevinu budu prenesene iz kavana, u kazalište. Sutradan su Pribićevićevi ljudi htjeli manifestirati po ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Zato u jutro provale sveučilišni đaci i drugi ljudi u zagrebačke srednje škole, gdje silom prekinuše obuku, te gimnazijalce i realce odvedoše na ulice, da u povorci manifestiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, kada je srednjoškolska mladež u povorci pošla u stolnu crkvu, gdje je nadbiskup dr. Ante Bauer odslužio »Te Deum«.

Ljudi, koji su ove manifestacije vodili, ne postupahu nimalo taktično. Na ulicama se vrijeđalo sve, što je hrvatskomu narodu milo i sveto. Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogući doličnim načinom suzbiti ovu akciju, u kojoj gledahu »tuđe prste« i najmljene ljude.

Tako se bez ikakove potrebe izazivalo Hrvate, da reagiraju na ove manifestacije. Reakcija je uslijedila još istoga dana (5. prosinca 1918.) poslije podne, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53 pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku.Mnogi vojnici bijahu oboružani.

Za njihovu je namjeru po svojim uhodama doznao dr. Grga Anđelinović, šef policije u Zagrebu. On je u neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare), koji dočekaše vojničke manifestante. Tako je tamo došlo do sukoba, u kome su mornari lakoumno iz mašinških pušaka s prozora 2 kuća (broj 6 i 21) pucali na vojnike i na prolaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali — kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu — brzo podlegoše. Službeni je izvještaj glasio, da je u tome sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno je 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Po gradu se pako govorilo, da je na Jelačićevom trgu nastradalo oko stotinu ljudi. Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, kojemu ipak nitko nije smio javno dati izražaja, da ne bude uapšen.

Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika »Hrvatske«,kojemu je šef policije dr. Grga Anđelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje.

Ovim silovitim načinom nije se dakako moglo Hrvate predobiti za novu državu. Mnogi Hrvati gledahu u »kraljevini SPIS« samo nastavak bivše Austro-Ugarske. »Zbogom naša 29. listopada 1918. polučena sloboda!« govorilo se po Hrvatskoj. To se ne bi dogodilo, da je vlast postupala obzirno i s potrebitim taktom.

Kako je 5. prosinca 1918. došlo do sukoba na Jelačićevom trgu, o tom jedan od pobunjenih hrvatskih vojnika iskazuje ovako:

»U krilu 53. pješačke ‘pukovnije u Zagrebu osnovaše podčasnici Ivan Perečić, Dragutin Mort, Rudolf Cecelja, Ivan Šimanović i Adolf Svare revolucionarni odbor u cilju, da zapriječe priključak Hrvatske Srbiji. Postrojbe 53. pješačke pukovnije postrojiše se 5. prosinca 1918. u svojoj vojarni, odakle krenuše po svoju vjernu braću domobrance u vojarnu 25. domobranske pješačke pukovnije. Trubljač ove 25. pukovnije zasvira »Zbjeg«, te se pripravljeni domobranci za čas svrstaše u postrojbe na čelu sa svojom pukovnijskom glazbom. Domobrance su pripremili i poveli Petar Cerovski, vodnik Franjo Kovačić i stari tambur Ivan Colarić.

U uzornom redu stupahu postrojbć u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: 
»Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!« Podjednako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.

Slavosrbi Pribićević, Drinković i Grga Anđelinović naniješe krvavi dan nama, koji smo jedini imali smjelosti i hrabrosti, da govorimo u ime hrvatskog naroda, pa da oprovrgavamo laži, spletke i povijesno nasilje, te se suprotstavimo sramoti, koja je nanešena hrvatskom narodu.

Dok su postrojbe hrvatske vojske u uzornom redu predvodili Ivan Perečić, Dragutin Mort, Ivan Colarić, Rudolf Cecelja, Petar Cerovski i Franjo Kovačić, u isto su vrijeme slavosrpski razbojnici smjestili teške strojne puške na Jelačićevom trgu, i to na kućama broj 4 i 6, pa na Gnezdinoj kući 1 ) i na t. zv. Elza Fluid domu 2 ), a čarkare po okolišnim kućama.

Slavosrpskom strojopuškom na kući broj 4 zapovijedao je sokolaš Miroslav Javand, na kući broj 6 sokolaš Marcel Tičak, a na Gnezdinoj kući i na Elza Fluid domu Židov Leopold Deutsch i mornarički časnik Dragutin Dolček.

Netom stupismo na Jelačićev trg, odmah se po nama prosula smrtonosna paljba, te je palo prvih par žrtava. Vođe nisu napustili vojnike, nego odmah po tradiciji Hrvata hladnokrvno prihvatiše borbu na život i smrt, polegavši uz nezaštićene stroj opuške.

Prvom je strojopuškom — na zaokretu s Jelačićevog trga prema Splavnici (blizina Jelaćić placa op.)— zapovijedao vodnik Ivan Perečić, uz kojega su bili Sentmartoni, Milan Sorman i Rudolf Gregurin. Drugom je strojopuškom zapovijedao i pod najtežim se okolnostima borio 
popularni jednogodišnji desetnik Emil Perška, uz kojega su bili Dragutin Mort i vodnik Franjo Kovačić. Oni su do zadnjega časa pokrivali uzmak preostalih živih vojnika kod strojnih pušaka.

Iza toga su nastavili borbu s dobro zaklonjenim i zaštićenim neprijateljem sve do prvoga sumraka, kada je konačno čitav bataljun 5. srpskog puka zauzeo postave na Jelačićevom trgu i na Splavnici. Trećom je strojopuškom zapovijedao poručnik Vinko Nemčić, kojemu su pomagali Slavko Šćukanec, Artur Weintraub, Ružić i Gnidicaj dok je četvrtu stroj opušku rukovodio Rudolf Cecelja.

Na kuću broj 4 jurišali su Janko Šešok, Ljubo Crnić, Josip Godler, Ferek i Antun Pavleković, koji su brzo zauzeli ovo prvo ubojničko gnijezdo. Na drugu je neprijateljsku stroj opušku (u kući broj 6) jurišao odred vojnika, koji su vodili Matija Vlašić i vodnik Ivan Šimanović. Potpomognuti postrojbama 5. srpskog puka zauzeše slavosrpski plaćenici — naoružani bombama i teškim oružjem — razne postave i zasjede. Tako se svršila borba hrvatskih vojnika protiv daleko jačeg neprijatelja.

U toj nejednakoj borbi izgubilo je svoj život 14 Hrvata, poimence: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.«

Ovaj izvještaj znatno dopunjuje Srbin dr. Branko Kojić, koji je u borbi na Jelačićevom trgu sudjelovao kao član »Srpskoga Sokola«. On mi je odmah sutradan (6. prosinca 1918.) svoje doživljaje opisao ovako:

»Nešto iza 1 sat dobio je. »Sokol« telefonsku zapovijed, da strojopuščani odio pošalje na Jelačićev trg, budući da se je već u jutro govorilo, da će vojnici izaći iz vojarna i manifestirati. Nato je 160 ljudi (mornari s Narodnom stražom) krenulo s 3 strojopuške pa Jelačićev trg. Njima je zapovijedao poručnik Dolček. Na trgu su rastjerali svijet i zaposjeli ulaze u pokrajne ulice.

Oko 2 sata čula se’ u Ilici buka. Dolazili su vojnici, pred kojima je išla glazba. Ovi su vojnici putem na uglu Ilice i Frankopanske ulice razoružali jednu četu Akademske garde, koja je išla (na Markov trg) pred Narodno vijeće.

Mornari su se povukli u kuće na Jelačićevom trgu. Puške su smjestili u kuće broj 4, 6 i 21, ali ne zato, da bi u slučaju bitke imali zgodniji položaj, nego samo zbog toga, da ne bi time izazivali vojnike.

Međutim se Jelačićev trg napunio oboružanim vojnicima. Sa sobom su imali nekoliko strojopušaka, koje su smjestili kraj spomenika. Naskoro je započelo i pucanje. Ipak su svi mislili, da će se stvar mirno svršiti. Kada su počeli jače (u zrak) pucati, iziđe 
pred njih sokol Tičak, te im reče, neka budu mirni i neka ne pucaju. Vojnici su ga prekidali povicima »Živila republika!« »Dolje kralj!« i t. d. Napokon je prasnuo hitac i Tičak se srušio mrtav.

Sada je započela najžešća pucnjava. Pucalo se jednako jako s obje strane. Vojnici se odmah povukoše ispred Fellerove kuće (broj 21), gdje je bio najjači odio mornara. Svi su vojnici pošli prema Dugoj ulici. U to su vojnici provalili u Popovićevu kuću (broj 4.). Kako mornari pripovijedaju, vojnici su prodrli u kuću otraga (iz ulice Pod zidom), jer je glavni ulaz (s Jelačićevog trga) bio zaposjednut od mornara. Tu su vojnici oteli strojnu pušku, dok su se mornari razbježali većinom u kuću broj 6.

Sad je strojna puška, kojom je zapovijedao desetnik Deutsch, počela s kuće broj 21 pucati na Popovićevu kuću toliko jako, da su se vojnici odavle razbježali. Na iličkom pločniku ih je 8 mrtvih ležalo pokraj jedne mlake krvi. Nato se mornari povratiše u Popovićevu kuću, gdje su ponovno zauzeli svoju stroj opušku.

Protivnički Vormeisteri, koji su pucali iz stroj opuške, ubijeni su odmah na početku kao i sam njihov natporučnik Miroslav Svoboda. Uslijed jakog pucanja strojopuške s kuće broj 21 povukli su se vojnici u pokrajne ulice. Većina ih se razbježala,’ te je na Jelačićevom trgu zavladao priličan mir. Zato su kola gradske aprovizacije odvažala (u Zakladnu bolnicu Mil. braće) mrtve, a valjda i ranjene vojnike. Mornari su ostali u kućama sve do nešto iza 5 sati, dok nisu stigle srpske čete. Od mornara su 2 ubijena, a osam ih je ranjeno; dvojica su bila teško ranjena, a ostali su mogli sami ići. To sam čuo, kada je rekao sam poručnik Dolček.

Vojnici su neke strojopuške ostavili na Jelačićevom trgu, a s drugima su pobjegli. Jedna je grupa vojnika iza toga htjela navaliti na zgradu »Hrvatskoga Sokola«. Međutim su u »Sokolu« bili oni akademičari, koje su vojnici (na uglu Ilice i Frankopanske

ulice) razoružali. Ovi su u »Sokolu« dobili puške, te su pošli u susret vojnicima. Tako je u Nikolićevoj ulici došlo do puškaranja, ali ipak nije nitko nastradao. Kada je pak iz »Sokola« počela pucati strojna puška, razišli su se vojnici.«

O pripravama za sukob na Jelačićevom trgu postoji izvještaj samoga poručnika Dragutina Dolčeka, koji glasi ovako:

»Bilo je točno 1 sat poslije podne, kada sam dobio striktnu zapovijed Narodnog vijeća:»Pod cijenu vlastitog života morate ugušiti revolucijonarni pokret austro-ugarskih pukova«. Točno obaviješten o pravcu kretanja tih pobunjeničkih pukova krenuo 
sam iz »Hrvatskoga Sokola« sa 60 mornara svojeg dobrovoljačkog odreda i s tri strojne puške. Da bi izbjegao svaku borbu, pošao sam Kukovićevom ulicom i Zrinjevcem na Jelačićev trg. Pošto’ još nije bilo jasno, koja li je svrha i cilj pobunjenika, ostao 
sam u stavu čekanja na Jelačićevom trgu.

Međutim je prva kolona pobunjenih vojnika razoružala i raspršila odred policijske straže kod Mesničke ulice. Druga je pak kolona isto tako razoružala i raspršila Akademsku gardu u Frankopanskoj ulici, a obje su kolone krenule prema JelaČićevom trgu. Vjeran ideji i zadatku, odlučio sam prihvatiti barikadnu borbu na JelaČićevom trgu. U tu sam svrhu izdao slijedeći raspored: jednu sam strojnu pušku i 15 mornara odredio u kupulu Zakladne bolnice, drugu strojnu pušku i opet 15 mornara u prvi kat zgrade Elza-Fluid na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga, dok sam s 30 mornara i s jednom strojnom puškom pošao u prvi kat zgrade Rosia-Fonsier, koja se nalazi u sredini Jelačićevog trga (broj 6).«

S jednoga je prozora dogođaje na Jelačićevom trgu promatrao dr. Ivan Pernar, koji je u narednom broju Radićevog »Doma« taj sukob opisao ovako:

»Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje: »Živila republika!« Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na JelaČićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: »Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške«. Za čas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala »Lijepa naša domovina«.

Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pu- caju kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće ( na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika.

Palo je mnogo žrtava. Ja sam vidio, kada su došla platonska kola, da odvezu mrtve i ranjene. Kraj Jelačićevoga spomenika bila su šestorica. Nekolicina se zaklonila iza spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. 
(U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi »Srpskoga Sokola«), Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao 
desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj — bio je narednik, a sav krvav od glave do pete, — pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krv je natopila granitni postav bana Jelačića i okolišni 
pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili, te su bez srca gazili po krvi.«

Žalostan slučaj s vojnicima od 5. prosinca izrabilo je predsjedništvo »Narodnog vijeća«, u tu svrhu, da zatre hrvatsku vojsku. Zato je već 10. prosinca izdalo ovu obavijest:

»Prema sporazumu između Narodnog vijeća u Zagrebu, te vlade i vrhovne komande u Srbiji, došla je u Zagreb vojna misija Srbije, koja će zajednički s vojnim odsjekom Narodnog vijeća izvršiti reorganizaciju stare vojske na našem narodnom prostoru, oslobođenom od Austro-Ugarske, na taj način, što će se stara vojska otpustiti kući, a na mjesto nje obrazovati nova mlada narodna vojska uz pomoć jugoslovenskih legija, koje će doći iz Srbije, da budu kader novim pukovnijama. Nove će pukovnije dobiti nove brojeve i nova svoja narodna imena prema krajevima i mjestima, u kojima će se obrazovati. Ove nove pukovnije sačinjavat će uz dosadašnju vojsku Srbije jednu jedinstvenu vojsku naše jedinstvene države Hrvata, Srba i Slovenaca. Šef je ove misije pukovnik Milan Pribićević. Misija je već otpočela svoj rad i nalazi se zajedno s odsjekom za Narodnu obranu u zgradi vojnoga zapovjedništva. U sastav ove misije ušla je dosadašnja delegacija srpske vrhovne komande kod Narodnog vijeća«.

Čim je ministarstvo bilo imenovano, odmah se u Hrvatskoj primijetilo, da je u njemu premalo Hrvata. Od 20’ ministara imaju Srbi 13, Hrvati 4, Slovenci 2, a muslimani 1 ministra. Svaka srbijanska stranka dobila je u ministarstvu svoga predstavnika, a na 
2 tada u hrvatskom narodu najjače stranke (seljačku i pravašku) nije se kod sastava ministarstva uzeo nikakav obzir.

U to vrijeme spremao se hrvatski narod, da oslobodi Međimurje, kamo nije doprla srpska vojska. Dobrovoljne hrvatske čete provališe 24. prosinca 1918. u Međimurje, odakle je pred njima uzmaknula madžarska posada bez jačeg otpora. Hrvati,  koji su činili 95 postotaka svih žitelja u Međimurju, primiše ovu okupaciju s velikim veseljem.

Izvor: Narod.hr

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!