fbpx
Srijeda, listopad 16, 2019

10. listopada 1991. – godišnjica pokolja u Lovasu: Hrvati su tjerani u minska polja

Na današnji dan 1991. okupiran je Lovas, mjesto pored Iloka. 51 Hrvat iz mjesta je tada natjeran u minsko polje, preko 20 je poginulo od mina, a ostali su ubijani na zvjerske načine. Tek je ove godine, nakon 28 godina, presuđeno ratnim zločincima: Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je u lipnju donijelo presudu kojom su osmorica okrivljenih za ratne zločine protiv civila u Lovasu 1991. proglašeni krivima i osuđeni na kazne u rasponu od 4 do 8 godina, ukupno na četrdeset i sedam godina zatvora.

Zločin u Lovasu bio je tolikih razmjera da ga se spominjalo i u službenim izvještajima oficira JNA. Potpukovnik Slaven Stojanov iz štaba Druge pješadijske gardijske motorizirane brigade tako je već 18. listopada obavijestio nadležne da je “najneorganizovanije stanje u selu Lovas, gdje se pojavljuje više jedinica koje ne poštuju komandu komandanta koji obezbjeđuje selo”.

Pritom navodi slučaj tjeranja civila u minsko polje. Potpukovnik Milan Eremija 23. listopada komandi šalje izvještaj u kojemu navodi da se u zoni Lovasa nalazi “više grupa paravojnih formacija iz Srbije, od četnika, preko odreda ‘Dušan Silni’ kojima osnovni motiv nije borba protiv neprijatelja, već pljačka narodne imovine i iživljavanje nad nedužnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti“.

On pritom ističe da je pri zarobljavanju 80 mještana hrvatske nacionalnosti “vršeno fizičko zlostavljanje nad istima, nakon čega je ubijeno četiri mještana sela Lovas”. Zarobljeni mještani korišteni su, stoji u izvještaju, za čišćenje minskih polja, i tako je ubijeno njih 17, a ozlijeđenima je “odbijeno pružanje medicinske pomoći od strane medicinskog osoblja Doma zdravlja Šid”.

O zlostavljanju su svjedočili i preživjeli Hrvati.

“Kad sam čula da su mi sinovi ubijeni, došlo mi je da se nožem probodem”, kaže Ruža Pavlić, Hrvatica iz Lovasa kojoj su četnici mučili i ubili djecu 1991. godineo čemu ona svjedoči u knjizi “Krvava istina – Novome životu ususret” skupine autora koji su prikupili svjedočanstva preživjelih Lovaščana i objavili ih zajedno s popisom svih poginulih i nestalih stanovnika ovoga sela u Zapadnom Srijemu na granici sa Srbijom, piše Slobodna Dalmacija.

Ruža Pavlić jako dobro se sjeća tih dana iz jeseni 1991. godine kad je velikosrpska agresija na Hrvatsku dostigla vrhunac:

“Kada je Lovas okupiran 1991., moj stariji sin Željko imao je 29, a mlađi Darko 25 godina. Bili su jako daroviti dečki – Željko je bio nadaren za glazbu, znao je raditi s drvetom i gvožđem, dok je Darko bio nadaren za slikanje. Bili su takvi da ni mrava ne bi zgazili. Svi su ih u selu voljeli. Obojica su imala lijepu dugu kosu. Njih dvojica nisu htjeli nikamo iz Lovasa kada je počelo pucanje. Željeli su braniti svoju Hrvatsku. Obojica su te godine kratko bili u inozemstvu, ali su se vratili. Željko je otišao u posjet ocu Juri u Njemačku jer je u svibnju 1991. dobio moždani udar, ali se vratio kući iako su ga svi od toga odgovarali. Mlađi sin Darko bio je kratko na radu u Švedskoj, međutim, i on se vratio kući.”

Inače, i prije nego što je počeo rat naša je obitelj bila “obilježena”. Muž Jure radio je u Njemačkoj. Jugoslavenske vlasti proglasile su ga “ustašom” jer se tamo družio s našim svijetom, Hrvatima. Svaki put kada bi dolazio kući iz Njemačke, morao je na razgovor u Općinu (Vukovar) i u Policiju. Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena.

U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti. Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! Za Božić 1991. otjerana sam iz Lovasa. Otišla sam u Njemačku i pridružila se bolesnom mužu.”

Krvava berba

Bolno je svjedočanstvo i Ivana Mujića koji ni do danas nije zaboravio stravične torture kojima je bio izložen. O paklu koji je prošao, svjedočio je i u dokumentarnom filmu “Krvava berba grožđa”.

– Rekli su nam da idemo brati grožđe, a zapravo su nas natjerali da se uhvatimo za ruke i uđemo u minsko polje koje su postavili. A oni su se popeli na jedno malo brdašce i držali nas s uperenim cijevima na gotovs. Svi lijevo od mene su poginuli, a ja i oni s moje desne strane smo ranjeni – rekao je Mujić, koji pamti brutalne torture kojima je bio izložen.

Kada je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama “kose” djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je Ivan Kraljević i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red. “Košnja” djeteline nogama aktivirala je mine i izazvala niz eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici Jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima. Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata.

Komentari

Komentari