staticflickr

HRVATSKA jedva čeka uvesti Euro, a ŠVEĐANI, ČESI, MAĐARI I POLJACI ga ne žele: Evo zašto!

Podijeli

Novi list donosi analizu zašto se, dvadeset godina nakon uvođenja eura, neke europske zemlje još nisu voljne pridružiti monetarnoj uniji. Iako su obvezne uvesti euro, Švedska, Češka, Mađarska i Poljska odlučile su se za odgodu na neodređeno vrijeme. Postoje različiti ekonomski, politički, pravni, sociološki, pa čak i emocionalni čimbenici za takvu odluku, navodi se u sažetku novog broja HNB-ove publikacije Pregledi, pod nazivom »20. godišnjica eura: zašto se neke zemlje još ne žele pridružiti?«, čiji su autori Milan Deskar-Škrbić, Davor Kunovac. Dakle, navode u nastavku, »odluka ovih zemalja da se do daljnjeg ne pridruže europodručju ne može se objasniti samo ekonomskim razlozima«.

Osvrću se i na Bugarsku, Hrvatsku i Rumunjsku koje su iskazale velik interes za pristupanje europskom tečajnom mehanizmu (ERM II) i uvođenju eura. Te zemlje, a posebno Hrvatsku, kažu, »obilježava visok stupanj financijske euroizacije zbog čega su privatni i javni dug vrlo osjetljivi na tečajni rizik, a mogućnosti za autonomnu monetarnu i tečajnu politiku već prilično ograničene. U tom se smislu za te tri zemlje uvođenje eura čini održivim i opravdanim izborom politike«, ističe se u analizi, koja se, kao što joj samo ime kaže, primarno bavi razlozima zbog kojih se »preostalih pet europskih zemalja ne želi odreći svog monetarnog suvereniteta«.

Jezičac na vagi

Dok Danska, opisuje se, nije po zakonu obvezna uvesti euro (klauzula o izuzimanju), Švedska i preostale tri nove članice – Češka, Mađarska i Poljska, po zakonu su obvezne uvesti euro u određenom trenutku, međutim, odlučile su na neodređeno vrijeme odgoditi taj proces. Autori navode kako su »različiti razlozi zbog kojih te države još uvijek ne žure s uvođenjem eura«, pri čemu su »neki su od njih političke, neki sociološke, a neki emocionalne prirode«.

– Kao što navode Eudey (1998.) i Alesina, Barro i Tenreyro (2002.), od svih troškova uvođenja eura gubitak neovisnosti monetarne politike najveći je trošak. Stoga je glavno pitanje politike povezano s time bi li uvođenje eura dovelo do značajnoga gubitka u smislu mogućnosti protucikličkog djelovanja monetarne politike, navode autori. Nakon provedene analize, zaključuju da »uvođenje eura ne bi dovelo do značajnih troškova u smislu stabilizacijskih politika i gospodarskih rezultata«.

– Kao što navodi Darvas (2019.), u gospodarskom bi smislu četiri države članice izvan europodručja mogle imati dobre rezultate i unutar i izvan europodručja. Stoga se njihova nesklonost ulasku u monetarnu uniju ne temelji na čvrstim ekonomskim razlozima, već na širem socijalnom i političkom kontekstu, zaključuje se u radu, te dodaj da »povijest rasprava o uvođenju eura u tim zemljama upućuje na to da bi neka buduća kretanja mogla vrlo lako prebaciti jezičac na vagi u prilog uvođenju eura, barem u novim državama članicama«.

Nacionalna prijetnja

U HNB-ovoj publikaciji analizira se situacija u svakoj od ove četiri države posebno, pri čemu je opisano kako je dio njih aktivno koristio tečajnu politiku u suzbijanju krize, odnosno deprecirale su nacionalnu valutu, što je prepoznato kao korist od monetarnog suvereniteta, no ima i drugih zanimljivosti. Konkretno, u Švedskoj je, navodi se, na referendumu o uvođenju eura 2003., 56 posto građana glasalo protiv članstva u europodručju.

– Prema Readeu i Volzu (2009.) jedan od ključnih čimbenika koji su utjecali na odluku birača bilo je mišljenje da je uvođenje eura prijetnja nacionalnoj neovisnosti, posebice u kontekstu prijenosa neovisnosti monetarne politike na neko paneuropsko tijelo. Zbog toga od tada ni jedna politička opcija u Švedskoj nije pokušala vratiti pitanje uvođenja eura na politički dnevni red. To je u velikoj mjeri razumljivo s njihova stajališta – u toj je zemlji javna podrška euru među najnižima u državama članicama izvan europodručja i iznosi otprilike 40 posto, navodi se. Za Poljsku se ističe da je »poljski zlot snažno deprecirao tijekom krize, što su mnogi tumačili kao važan stabilizacijski čimbenik te time i kao argument za zadržavanje nacionalne valute«.

– Velika prepreka na putu Poljske prema europodručju bili su parlamentarni izbori 2015., na kojima je pobijedila stranka euroskeptika Pravo i pravda, koja je zatim i sastavila vladu. Što se tiče podrške euru, javno je mnijenje u Poljskoj podijeljeno. Prema posljednjim podacima 50 posto stanovništva Poljske protivi se uvođenju eura, navodi se. Za Mađarsku se navodi da je »bila snažno pogođena globalnom financijskom krizom i trebala je financijsku pomoć MMF-a, EU-a i Svjetske banke«.

Pobjeda euroskeptika

– Pogoršani gospodarski uvjeti i političke tenzije potaknute potrebom za značajnom konsolidacijom doveli su do promjena na političkom planu te do pobjede euroskeptika Fidesza na parlamentarnim izborima 2010. Nova politička opcija, koja je 2019. još uvijek bila na vlasti, prvo je odlučila odgoditi uvođenje eura do kraja desetljeća, no ako se može suditi po trenutačnoj političkoj klimi, čini se da je pitanje uvođenja eura u Mađarskoj skinuto s političkoga dnevnog reda do daljnjega. Službeno stajalište vladajuće stranke navodi relativno nisku razinu realne konvergencije s europodručjem kao glavnu prepreku uvođenju eura u Mađarskoj. Dok se kreatori politika, i vlada i središnja banka, protive uvođenju eura, 66 posto građana podržava uvođenje eura, opisuje se u HNB-ovoj publikaciji. Za Češku se pak između ostalog podsjeća da je češka kruna oslabjela tijekom krize i 2013.

– Češka narodna banka intervenirala je na tržištu kako bi oslabila krunu i popustila monetarnu politiku i na taj se način aktivno koristila tečajem kao instrumentom monetarne politike. Tečaj je prepoznat kao važan instrument monetarne politike, posebno u uvjetima kada su referentne kamatne stope središnje banke spuštene na donju granicu od 0 posto (…) Sadašnja češka vlada nije uvođenje eura uvrstila u politički dnevni red, što ne iznenađuje s obzirom na nisku potporu javnosti uvođenju eura od samo 39 posto, opisuje se u analizi.

»Čekaj i vidi« pristup

U radu se navodi da se agumenti protiv uvođenja eura mogu podijeliti u tri skupine. Prva je značenje tečaja kao faktora stabilizacije odnosno rasta, što, ističe se, može biti privlačno u zemljama s niskom razinom euroizacije kao što su Poljska, Mađarska i Češka, u kojima euroizacija kredita iznosi oko 10 do 25 posto. S druge strane, »u zemljama poput Bugarske, Hrvatske i Rumunjske snažna deprecijacija lokalne valute mogla bi ugroziti financijsku stabilnost zbog visoke razine euroizacije (40 do 60 posto) i primjene valutne klauzule«. Kažu i da je potpora europodručju znatno pala za vrijeme krize.

– Imajući na umu da još uvijek postoje određene neizvjesnosti vezane uz budućnost europodručja, neke od četiriju država članica izvan europodručja odlučile su se na takozvani »čekaj i vidi« pristup (Binzer Hobolt i Leblond, 2009.)«, navodi se u analizi HNB-a.

Komentari

Najnovije