fbpx
Srijeda, listopad 16, 2019

Bojovnik HVO-a u preživio neviđene torture u muslimanskom logoru u Mostaru: Krvava Golgota koju nismo mogli ni u snu zamisliti

Zovem se Drago Marić, rođen sam 4. siječnja 1964. u Donjim Jasenjanima. Kao vojnik HVO-a bio sam pripadnik I. bojne Bijelo Polje. Raspoređen sam kao vozač pri sanitetu. Zarobljen sam 30. lipnja 1993. kada su muslimanske oružane snage (MOS) izvršile prevrat u Bijelome Polju i zarobile sve vojnike, ali i sve civile koji su se zatekli na tim prostorima. Do toga kobnog dana u Bijelome Polju postojao je samo HVO. Muslimani koji su bili vojnici, bili su pripadnici I. bojne HVO-a. Držali smo crtu prema srpskoj vojsci.

U sanitetu I. bojne bilo je 6 Hrvata i 6 muslimana. Kao sanitet profesionalno smo postupali pri pružanju pomoći ranjenim civilima i vojnicima (pružali smo prvu pomoć i vozili ranjene u Ratnu bolnicu u Mostaru). Dakle, bez obzira bili vojnici ili civili, Hrvati ili muslimani, nastojali smo svakom potrebniku pomoći. Moram napomenuti da je bilo teško bolesnih civila (dijaliza bubrega) koje je trebalo 2-3 puta tjedno voziti u Ratnu bolnicu u Mostar i nakon nekoliko sati vratiti u Bijelo Polje, u sjećanju mi je tako od mnogih ostao jedan musliman, koji se prezivao Pinjić.

Zašto ovo sve pišem u uvodu ove ispovijesti? Zato što se u ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. sve promijenilo. Toga jutra postalo je vrlo važno tko je musliman, a tko Hrvat. Muslimani koji su bili pripadnici HVO-a prešli su u MOS. Naoružani od HVO-a uperili su puške u dojučerašnje suborce.

Nakon spomenutoga muslimanskog prevrata i zauzimanja Bijeloga Polja mi (Hrvati) odvedeni smo u logore, mi vojnici HVO-a odvedeni smo u osnovnu školu preko puta SDK (IV. osnovna škola) u istočnome dijelu Mostara, a civili iz Bijelog Polja koji su se zatekli u svojim kućama završili su u logoru Osnovna škola “Bratstvo i jedinstvo” Potoci (koja ironija).

Jedan od liječnika u sanitetu bio je dr. Samir Kreso koji se do toga dana ponašao kao i svi mi, dakle pomagao svakome bez obzira na nacionalnost. Toga jutra na naše zaprepaštenje razoružani smo i zarobljeni u sanitetu. Sve je u prvome trenutku sličilo na neslanu šalu. Sve su nas svezali osim dotičnoga liječnika (četvorica medicinske braće muslimana, koji su radili zajedno s nama, naravno te noći nisu bili na dužnosti, bili su slobodni, kakva slučajnost?!). Tada nam je postalo jasno da je dr. Kreso jedan od organizatora prevrata. Među nama svezanima, bio je svezan i medicinski brat Palmir Voloder. Dr. Kreso je došao s jednim vojnikom i rekao: “Pustite ga, ovaj je naš”, pokazujući na Palmira. Priprijetio mu je rekavši: “Palmire ovo ti je zadnje upozorenje”, naravno da je on odmah pušten. Do toga trenutka nisam ni znao da je Palmir musliman. Sa mnom u Sanitetu još su zarobljeni liječnik Dino Vlaho, liječnik Darko Knežević i vozač Dario Raič iz Potoka. Njemu su također te noći bili zarobljeni brat Pero i otac Filip koji je kasnije poginuo radeći prisilno u Šantićevoj ulici i razmijenjen je s ostalima mrtvima.

Odmah po dolasku u mostarski logor priredili su nam batinanje. Prolazili smo kroz špalir uz snažne udarce okupljenih vojnika. U spomenutom mostarskom logoru otpočela je naša krvava Golgota koju nismo ni u snu mogli zamisliti. Bili smo zatvoreni u podrumu osnovne škole. U dvije prostorije bilo je preko 100 ljudi. Zatrpali su prozore tako da nije bilo zraka ni svjetlosti. U podne je bio mrak kao da je ponoć. Nije bilo sanitarnog čvora, nas stotinjak moralo je vršiti nuždu u dvije plastične kante koje smo ujutro praznili. Prvi upravnik logora bio je Mirsad Ćupina i tada nam je bilo najteže. Vrijeme logora bilo je obilježeno odvođenjem na prisilni rad i to na prvu crtu, a uvečer bi počela premlaćivanja po samo njima znanim kriterijima. Premlaćivanje su vršili u hodniku iznad podruma u kojem smo bili zatvoreni, iz podruma smo slušali užasne krikove i jecanje zarobljenika koji su te večeri bili na tapeti. Iz večeri u večer su nas premlaćivali i iživljavali se na nama. Jedan od zarobljenika koji je bio iz Uzarića, preminuo je na hodniku od premlaćivanja. Zvao se Mario Lasić, njega nisam ni upoznao jer je prvu večer podlegao od premlaćivanja.

U premlaćivanju su se posebno isticali Mirsad Pajkić Pajka(koji nije bio stražar nego kuhar u logoru) uživao je u premlaćivanju zarobljenika, Huso i Ibro Oručević, Nezir Pribišić, Slobo Marić i Zijo zvani Ziko. Između tolikih premlaćivanja posebno mi se urezalo u sjećanje premlaćivanje osamnaestogodišnjeg Gorana Tomića, moga susjeda iz Vojna. Kada su njega mlatili, duša me je boljela, mislio sam pa što im je on kriv, možeš reći puko dijete. Posebno se isticao jedan stražar Zijo, koga su zvali nadimkom Ziko. Goran je kasnije na žalost poginuo, a razmijenjen je s ostalim poginulima. Jednoga dana kad se promijenio upravnik i umjesto Mirsada Ćupine došao Mirsad Handžar, mi smo pomislili da će biti bolje, ali na žalost tortura je nastavljena. Jedne večeri došao sam i ja na red za premlaćivanje, dvojica stražara su se iživljavali na meni, tukli su me svime što im je bilo pri ruci, šakama, nogama, metalnom stolicom. Smeđa boca od vina razbila se o moju glavu u stotinu komada. Polomili su mi više rebara i poremetili mi jedan pršljen. To im nije bilo dovoljno, pa su me na kraju onako prebijenoga i krvavoga polili gazom (benzinom za lampe gažnjače). Bio sam pri svijesti i mislio sam da je gotovo, da ću biti živ zapaljen. Jedan od njih je otišao po upaljač, a drugi se derao “sad ćemo da vidimo kako ustaša gori”. U zadnji tren su me spasila druga dva stražara, jedan me je iznio u hodnik, a drugi stražar je blokirao vrata ovome s upaljenim upaljačem. Jedan stražar koji me je spasio prezivao se Zekić i tada je imao oko 55-60 godina, a drugome je bilo ime Slađo (tako su ga zvali), ne znam mu prezime, bio je mlađi, možda oko 40 godina.

Još i danas nakon toliko godina sanjam torturu te večeri, često se budim zbog noćnih mora. Te iste večeri sličnu torturu doživio je i Mario Škobić Dika iz Vrapčića. Razbijali su mu boce o glavu, mlatili ga svim i svačim i gasili mu cigarete na tijelu. Nakon toga premlaćivanja neko vrijeme Dika i ja nismo išli na rad jer jednostavno nismo mogli. Prvih dana nisam mogao normalno disati, zbog slomljenih rebara svaki uzdah stvarao neizdrživu bol. Nakon nekog vremena, kad smo bili malo bolje, morali smo ponovo na prisilni rad. To radno odijelo koje su mi polili gazom (a to je bilo negdje u 11 mjesecu) nosio sam sve do razmjene 19. ožujka 1994., nisu mi dali da se presvučem. Ovu dvojicu stražara koji su me spasili uvijek spominjem, hvala im i hvala dragom Bogu koji ih je poslao u tom trenutku, pola minute kasnije bilo bi prekasno.

S prisilnoga rada, svaki dan bi se netko vratio premlaćen, a nekada i cijela grupa. Jednom prilikom otišla je jedna grupa u Blagaj na prisilni rad (kopati kanale, praviti bunkere i sl.). Svi su vraćeni premlaćeni. Toliko su bili premlaćeni da nisu bili sposobni za rad, pa su ih vratili natrag u logor. Toga dana najgore je prošao Mate Groznica iz Vrapčića koji je jedno vrijeme imao amneziju (ničeg se nije sjećao, nekoliko dana nije znao ni kako se zove). Bogu hvala oporavio se nakon nekog vremena i vratilo mu se pamćenje. U jednoj grupi za Blagaj bio sam i ja, grupa je brojila 15 logoraša. Dovezli su nas po noći i zatvorili u neki podrum, a tada je počela jaka kiša. Kiša je neprestano padala puna dva dana, ništa nismo radili, vjerojatno stražari nisu htjeli kisnuti. Za ta dva dana nismo ništa jeli ni pili, treći dan su nas odveli na rad. Među vojnicima koji su došli po nas bio je jedan veoma mlad vojnik koji nas je natjerao da trčimo. Ja onako iscrpljen, gladan i žedan, nisam mogao potrčati, a on mi je pucao oko nogu i derao se “trči ustašo”. Srećom nije me ranio. Tu smo radili tjedan dana. Dobili smo vodu i hranu samo zato da bismo mogli obaviti posao, kopati i nositi vreće po cijeli dan.

Hrana u logoru bila je posebna priča. Ujutro riža skuhana u neslanoj vodi, uvečer sočivica i uz tu porciju je išla jedna kriška kruha. Tanjuri, žlice i šerpe uopće se nisu prale, a hrana je bila totalno neukusna za jelo. Riža je bila puna crva koji su plivali po tanjuru. Dugo vremena nismo se ni kupali, tako da smo dobili uši. Kada je postala opasnost za stražare, da i oni dobiju uši, donijeli su neki prašak i svako su nas jutro prašili nekoliko dana. Kad su uši pokrepale, ošišali su nas do glave. Ja sam prvi veš promijenio 112. dan. Dao mi ga je Dane Pinjuh, jer su njemu roditelji nekako, preko nekoga muslimanskog vojnika, spremili nekoliko komada veša. Bilo je zarobljenika koji nisu za svih 267 dana ni jednom presvukli veš, a samo smo se nekoliko puta okupali. Meni nikako nije jasno kako su oni (stražari) mogli podnositi naš smrad. Zamislite da smo svaki dan radili, kopali, nosili vreće, prljali se i znojili, a nismo se mogli okupati.

Mnogi su se odlazeći na prisilni rad vraćali ranjeni ili mrtvi. Nemam točan broj onih koji su bili ranjeni, ali to je bilo negdje oko 2/3 nas koji smo živi razmijenjeni. Dvadeset četvorica su poginula u zatočeništvu. Gotovo svaki peti je poginuo, kad izračunam koliko nas je bilo od ukupnoga broja. Osim nas stotinjak iz Bijeloga Polja i Vrapčića, kasnije je zarobljeno 10 Čapljinaca i 6 Uzarićana, a bilo je i nekoliko vojnika iz Ilića koji su zarobljeni na Ravnima, tako da nas je bilo preko 120. Prvi je poginuo Marko Mikulić iz Vrapčića. Ja sam ranjen 23. srpnja 1993. kad su nas vodili na rad. Sa mnom su od iste granate ranjeni Zoran Škobić i Zdravko Cvitković. Osim premlaćivanja, izgladnjivanja i prisilnoga rada, posebna muka, i rekao bi zločin, bilo je prisilno vađenje krvi. Jednostavno pojavio bi se jedan od stražara i upitao tko bi dragovoljno dao krv. Prvi put su se javila čini mi se dvojica, mislim da su prije rata bili dobrovoljni darovatelji krvi.

Kad su drugi put, odmah sutradan, došli pitajući tko će dati krv, nitko se nije javio. Malo kasnije su došli i naredili “idete svi da se odredi koja ste krvna grupa” i tako su nas u grupama vodili u higijenski zavod gdje je bio glavni sanitet. Idućih dana dolaze stražari s popisom tko je koja krvna grupa i kažu hajdemo trojica A (ja sam ta), ako nitko ne izlazi počnu prozivati po popisu. Zapovjednik saniteta bio je dr. Milavić.

Da nismo dragovoljno davali krv, najbolji dokaz je to da samo dvojici nisu vadili krv, a svima ostalim jesu. Ta dvojica su preboljeli žuticu, a oni koji prebole tu bolest ne mogu davati krv. Doktor koji je potpisao Hipokratovu zakletvu silom je zarobljenicima vadio krv. Svima nama su vadili krv 2 do 4 puta, meni osobno 4 puta. Zadnji put kad su mi vadili krv bio sam mršav kao grana, činilo mi se da me nema pola, noge su mi izgledale poput štapića, nije mi jasno kako su me nosile. Danas mi je žao što nisam imao vagu jer bi ona najbolje kazala moje užasno stanje, izgledao sam kao kostur.

Među nama zarobljenima bio je i pokojni Petar Šunjić zvani Peša, njega moram spomenuti jer je on i u tako teškim uvjetima uvijek bio raspoložen za zezanciju i šalu, unosio je dozu optimizma svima nama. Ispričat ću jednu anegdotu od mnogo njih zbog kojih smo se nasmijali. Vodili bi nas na prisilni rad i kroz grad bi nas djeca gađala kamenicama i grudvama snijega vičući “ustaše” “ustaše”. Danima je to bilo tako jer su nas vodili istom ulicom u donji dio grada. Jednoga dana nema djece, nitko ne viče i ne gađa nas, upita Pešastražara: “Gdje su naši navijači”, a oni u čudu pitaju kakvi navijači, a on kaže: “Oni što skandiraju “ustaše” “ustaše”. Svi smo se nasmijali pa i stražari. Peša je umro iza rata a sigurno mu je premlaćivanje u logoru dosta kumovalo preranoj smrti. Za devet mjeseci, koliko sam proveo u logoru, bilo je i trenutaka u kojima smo osjetili i tračak ljudskosti, pa ću malo progovoriti o tome. Kako su nas stalno vodili negdje na prisilni rad, znalo se dogoditi da nam potpuno nepoznat čovjek da komad kruha ili čak cijeli kruh. Onaj tko je u životu bio gladan, zna što je glad (čovjek nije gladan mesa niti ičega drugog osim kruha). Ta kriška kruha je nama značila život i ovom prilikom se zahvaljujem svima koji su nam na taj način pomogli. Posebno ću spomenuti jednoga čovjeka iz Vrapčića koji je prije rata radio sa mnom u P.I. “Đuro Salaj“, a zove se Nijaz Marić. U jesen 1993. godine nas 10 je radilo po cijeli dan u Vrapčićima, kopali smo tranšeje, punili i nosili vreće za bunkere i sl. Preko noći bili smo zatvoreni u jednom podrumu u Vrapčićima. Nijaz je čuo da sam i ja među tim što rade po cijeli dan pa je došao jednu večer s nešto hrane za nas. Stražar koji nas je tu večer čuvao vratio ga je natrag uz prijetnju da se ni on ne će dobro provesti. On je ponovo došao sutra navečer kada je bio drugi stražar i pitao može li nam dati nešto hrane. Stražar mu je odgovorio da će ga pustiti ako smije ući među 10 ustaša. On je ušao k nama u podrum i donio cijeli domaći kruh, jednu vrećicu urde (imao je koze) i čak jednu šerpu mesa. Da napomenem Nijaz je bio oženjen čovjek i imao je troje maloljetne djece i sigurno da ni oni doma baš nisu živjeli u izobilju. Nas deset je to “pomelo” za čas, ali tu njegovu gestu nikada ne ću zaboraviti, ni ja ni ostali koji su tu večer bili sa mnom. Osim mene tu su bili Ante Zadro, Želja Mikulić, Mario Škobić Dika, ne mogu se sjetiti ostale šestorice.

Već sam spomenuo da su s nama u logoru bila i dva liječnika dr. Dino Vlaho i dr. Darko Knežević. Među prvima je bio ranjen Martin Brajković, ranjen je u nogu i nitko ga nije previo, samo je vraćen u logor. Noga mu je počela smrdjeti (meso je počelo trunuti). Kada je to stražarima postalo nesnošljivo, odveden je u higijenski zavod gdje mu je jedan liječnik očistio ranu, svo trulo meso skinuo tako da su mu se vidjele sve kosti u stopalu. Zbog težine rane donijeli su sanitetski materijal našim liječnicima da nas oni previjaju. Pri zarobljavanju u Sjevernom logoru ranjen je Stanko Golemaczvani Čikre iz Potoka, nisu mu pružili pomoć pa mu se rana na nozi doslovce ucrvala. Stanko je ležao nepomičan, mokrio je u jednu plastičnu posudu. Svojim sam očima gledao kako su ga stražari prisilili da popije oko litar svoga urina, također su ga natjerali da pojede papirnu novčanicu od 1000 hrvatskih dinara.

Na kraju ću o onome što me najviše tišti. Toliko se zla dogodilo u tom logoru, a samo je nekoliko stražara dobilo simbolične kazne. Danima su nas premlaćivali i iživljavali se na nama. Davao sam iskaz SIPA-i, tužiteljstvu BiH, tužiteljstvu naše županije i uvijek sam govorio samo istinu. Bio sam jedan od svjedoka na sudu BiH u Sarajevu, ali ja ne vidim da će ovdje pravda pobijediti, tako da sam potpuno razočaran pravosuđem ove države.

Moram se požaliti i na tadašnje institucije HR-HB, jer kada smo mi razmijenjeni, nas 80 otprilike (24 su razmijenjeni mrtvi, dio teško ranjenih je ranije odvezeno u UNPROFOR), nitko s nama nije obavio razgovor, nitko nas nije ni uslikao, jer da su nas barem slikali, slike bi same ispričale priču o zemaljskom paklu. Kada smo tek izišli, mogli smo dati potpune iskaze sa svim detaljima, da bi se protiv odgovornih mogle podnijeti tužbe. Tko je to trebao uraditi, MUP, SIS, VONS, ne znam, ali nije nitko. Zbog toga danas primaju dobre mirovine jer ništa nisu radili.

Spomenuo sam prisilno vađenje krvi i dr. Milavića. Moje veliko razočarenje je i to što mi je kasnije glavna tužiteljica naše županije rekla da se ne će podići optužnica protiv dr. Milavića jer je Ustavni sud donio odluku da je vađenje krvi nama “veća korist nego šteta”.

Da napomenem da je glavna tužiteljica naše županije Hrvatica i preziva se Pranjić. Prošlo je više od 22 godine od našega zarobljavanja i ja sam svjestan da na zemlji pravde malo ima, ali neka ovo moje svjedočenje pomogne da svijet sazna istinu o stradanjima Hrvata bjelopoljske kotline, a mir je samo moguć ako se svjedoči istina. Zato sam nastojao i donijeti iskren i realan prikaz ovoga žalosnog vremena!

Neka se Bog smiluje svima!

Drago Marić, logoraš 4 osnovne škole Mostar

Poskok.info


>>> MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI
>>> POLICIJA MOLI JAVNOST! Ovo je važno upozorenje, svi vozači moraju ovo pročitati!
>>> Je li slanina stvarno zdrava ili nas varaju? Evo što kažu nutricionisti!
>>> Huti ponovo napali Saudijsku Arabiju, zarobili tisuće vojnika
>>> Koji je napitak najbolji za rehidraciju organizma? Ne, nije voda
Komentari

Komentari