fbpx
Srijeda, studeni 20, 2019

(AUDIO) Pater Ike Mandurić: Kada sam se obratio i kada sam doista našao Boga

Pater Ike Mandurić održao je u Svetištu Srca Isusova u Osijeku, 26. listopada 2019.g. nadahnutu propovijed na misi za mlade, koju prenosimo u cijelosti.

Dragi moji mladi,

današnja tema se zove, kako se zove današnja tema mise mladih? Tko znade? Kako?

„Sladak si.“

Sladak si, kakva je to tema? To je neka ljubavna poruka, šta je to? To je zalutalo s nekoga sms, netko greškom poslao.

To sam ja greškom poslao. Htio sam nekom reći: „Sladak si“ i dospjelo je na misu mladih. Možda je to u pitanju, ne znam…

Ja sam Hercegovac i to nije baš riječ koju ja govorim često: „Sladak si, volim te, dražesno, ljupko itd.“ Sve te riječi su meni, kao Hercegovcu, vrlo strane.

Ali, Bogu nisu!

Bog, te riječi izgovara. Slatka Riječ nepcu, Božja Riječ slatka nepcu. Bog nas ljubi, govori o tome kako nas goji i tješi na grudima svojim.

To je Božji odnos prema nama.

Ova slika o smokvi u vinogradu je zapravo vrlo zanimljiva slika za mene. Naime, u Dalmaciji vi ne možete naći vinograd, bez smokve. Dobro, u Slavoniji bi isto bilo ali tu smokve malo slabije uspijevaju pa zato ih nema toliko.

A zašto Dalmatinci sade smokvu po vinogradima? Zašto? Znate li to? Da li bi netko mogao pogoditi?

Zato, kad rade u vinogradu, onda se krijepe tako da pojedu smokvu i da odmore u hladovini ispod smokve.

Dalmatinci su majstori u tome, kada treba odmoriti i kada se treba okrijepiti. Kruži priča o Dalmatincima da nisu veliki radnici. To je netočno! Samo pogledajte bračke suhozide, na Kornatima, na Pagu i tako dalje, ali znadu se odmoriti i znadu guštati, a znadu i Slavonci guštati, ali riječ je o smokvi, dakle, jer smokva je nešto najslađe, to je najslađe što postoji u prirodi.

Jeste li znali to?

Ne postoji ništa slađe od smokve.

E, pa zato Isus tebe uspoređuje sa smokvom? To je najslađe što postoji, to je najslađe.

Na koji način najslađe?

Bogu najslađe!

Bogu je čovjek nešto najslađe! Čovjek!

Čovjek je Bogu kao smokva Dalmatincu. Nekako u njemu se Bog naslađuje. Zapravo je čovjek, a to sam već govorio, čovjek je kruna svih stvorenja to je najljepše što je Bog mogao stvoriti. To je najslađe, najljepše, Bogu najdraže!

To je najsavršenije što je Bog mogao stvoriti, poslije toga nema. Kada je Bog stvorio čovjeka rekao je to je kraj stvaranja. Više se od toga ne može.

Zašto Bože više ne stvaraš?

Ja sam svoje rekao. Bolje od toga ne mogu…

Dobro. Je li to sada jasno? Vrlo je važno da vam to bude jasno. I ovdje bih čak bilo dobro da vi sada dopunite, ja bih sad vas poslao pod smokvu, u prirodu da sat vremena razmišljate o tom odnosu.

Dakle, to je Božji odnos prema tebi. To je najljepše što je Bog mogao i ne samo što je mogao stvoriti, nego to je Bogu sada najljepše, kada Bog gleda i vidi da je dobro, onda gleda i vidi da je najbolje što postoji, to si ti! To je najbolje što je mogao.

Onda kad bi se vratili, nakon tih sat vremena, onda bih vam to ponovio pa vas opet poslao još sat vremena. Na tome se naguštati, naguštati! Nekako nasladiti se na toj riječi, na toj riječi koja je slatka nepcu. To je istina za kojom vapim, to je istina koju mi nisu rekli. Dovoljno mi nisu rekli!

Ni tebi.

Ali zapravo to ti nitko ne može reći, to moraš iznutra nekako sam onako otapati pomalo, ispijati, iscrpiti tu riječ. Dakle kada to shvatimo, sada ostaje onda pitanje, ustvari to smo već govorili, malo se ponavljam, ali to nije loše. Ignacije voli ponavljanja, ne ponavljanja razreda i ispita, nego ponavljanja riječi, ponavljanja mudrosti, kao što je volio ponavljanje pjesme, ponavljanje nekih mudrosti, itd.

Ponavljanje je dakle vrlo važna stvar.

Ali želimo danas otići malo dalje o onome o čemu smo govorili prije dva tri tjedna

Dakle, a što je to u tebi tako slatko, što je to u tebi tako dobro?

Što je to što Bog u tebi nalazi, a drugi ne nalaze?

Mater ti govori jedno a Bog drugo. Prijatelji ti govore jedno a Bog drugo. Dečko ti govori jedno a Bog drugo.

Dobro, nekad se Bog i dečko slažu, s početka, ali se poslije raziđu, dečka prođe zaljubljenost, a Boga nikad ne prođe. Nikad, od vjekova do danas.

Dakle, što je to tako u tebi čudesno? To je također ono što moramo otkriti i ti moraš otkriti.

Nama prijeti opasnost da prođe cijeli život a da to ne otkrijemo!

Evangelizacija zapravo ide prema tome da tebi samome otkrije što se to Bogu u tebi sviđa. A onda, to što se Bogu u tebi sviđa, da bude i tebi slatko, da bude i drugima slatko, da bude i tvome dečku i tvome prijatelju i tvojoj mami i tvome šefu i predsjedniku tvoje stranke i tvom susjedu i susjedi, da bude svima slatko, da i tebi bude slatko to u tebi.

Možeš dakle proći kroz život a da to ne otkriješ to dobro i lijepo u sebi.

I uistinu ja mislim da nitko na svijetu, uključujući i svece i najsvetije, samo izuzevši Mariju i Isusa, nitko na svijetu za života nije otkrio to lijepo i čudesno i sveto i slatko u sebi do kraja. I svi koji su prešli na onaj svijet tek su se onda začudili što je to bilo u njima. Drugim riječima, svi mi o sebi mislimo puno gore i lošije nego što jesmo. Ja ne govorim sada o djelima, naša su djela s druge strane daleko gora nego što mi mislimo. Svaki moj grijeh je daleko gori nego što ja mislim, svaka moja laž, to je daleko gnusnije nego što mislim. Katastrofa! Svaka moja prijevara, sebičnost, lijenost, daleko su ružnija nego što mislim.

Ali s druge strane, to moje istinsko što je Bog stvorio je isto tako daleko ljepše, divnije, čudesnije nego što mogu zamisliti, a u svakom na drugačiji način.

I ustvari idući kroz život može vam se dogoditi da u sebe do kraja posumnjate i da neki način skoro prekrižite sebe da za sebe kažete, konstatirate da zapravo ti ne možeš biti dobar.

To govorim, to je zapravo i moje iskustvo, ja se sjećam tih svojih perioda prije nego sam se ja obratio, zapravo sam ja za sebe konstatirao da sam jednostavno loš.

Pitao sam se da je to moj limit da sam tako jednostavno stvoren loš, ne mogu biti ni pošten, ni osjećajan, ni pobožan, ni pravedan, ni iskren, da sam loš, da sam takav, i bio sam nesretan ali sam mislio da je to točno. Međutim, kasnije kada sam se ja obratio i kada sam doista našao Boga, bio sam krajem srednje škole, ušao sam dakle u duboko iskustvo Boga, silno sam vapio za Njim. Silno sam vapio da nađem Boga, silno sam vapio za tim, nisam bio siguran da postoji, ako Bog ne postoji to je za mene katastrofa. I premda sam mislio da sam ja loš, nekako sam želio da me On pronađe, da nađem Boga, možda bi me ipak nekako prigrlio. A onda se to dogodilo, to čudesno moje obraćenje, nakon što sam dugo, dugo to tražio, i počelo mi se događati nešto vrlo interesantno, jedan fenomen se počeo događati u mojoj duši. Nisam znao otkuda, ali odjedanput, kroz moj život je počela izbijati neka nepoznata moja osobnost, neko moje nepoznato lice. Odjednom sam počeo otkrivati kako ja imam osjećaja za drugog i to dubokog, kako imam dara za pobožnost, meni je bilo nezamislivo da ja kleknem i molim.

Onda mi je nakon nekog vremena počela dolaziti želja da ja kleknem i molim!

A onda sebi kažem: “Daj ne glumi gdje ćeš ti kleknuti i moliti, ti si smiješan”, ali opet mi dođe i dođe. Onda bih kriomice, sramežljivo bih kleknuo, možda čak i u mraku da ni sam sebe ne vidim, ali duša mi je vapila za tim da kleknem!

To je nekako izbijalo iz mene, Božja milost i vjera mi je to vraćala. Tek sam nakon nekog vremena ustvari shvatio – To sam ja. Istinski ja sam ustvari onaj koji sam kleknuo, tek sam onda shvatio da sam ja to zapravo oduvijek bio. Da je to moj identitet! Potom, o riječi “oprosti”. To je bilo meni nemoguće reći. Sjećam se kada sam prvi put rekao “oprosti”, jedan moj prijatelj u gimnaziji mi je rekao: “ Ike, kako ti govoriš oprosti? Doc Holiday nikada nije rekao oprosti.”

To je bio moj idol, Doc Holiday.

Shvatio sam, to nisam ja, nije Doc Holiday moj uzor, nekako se više ne nalazim u njemu i nekim sličnim, i shvatio sam to je riječ koja meni pristaje i uvijek sam poslije toga uživao govoreći: „Oprosti”. Poslije sam uživao u tome da imam suosjećanja za druge da ga pitam, „ trebam li ti pomoći?, mogu li ti pomoći?“, poslije sam shvatio da sam ja i onaj koji se smije, koji je radostan… Dakle poslije sam ja otkrivao tko sam ja uistinu, i pokazalo se da je to nešto sasvim suprotno od onoga što sam nekad mislio. I u zadnjoj fazi počeo sam se sam sebi sviđati, u duhovnom smislu, prije se sebi nisam sviđao. Glumio sam da se sebi sviđam, ali sam ustvari bio nesretan.

Počela mi se sviđati da sloboda, ta dobrota, ta ljubav… To je tako lijepo!

Sjećam se da mi je prije jedan moj prijatelj predložio da među mladima u SKAC-u u Zagrebu, svjedoči Simona, kako se prezivala tada ne znam. Dakle sjećam se dosta se po medijima pisalo o njoj, čak o tome nemoralnom životu i to je bilo nešto od čega su se svi gnušali, svi su mediji to vrtjeli, ali to je bilo stvarno nešto što je možda ljude niskih strasti privlačilo, ali se istinski, duboko nikome nije sviđalo pa ni njoj, pa ni njezinom tadašnjem mužu.

I taj moj prijatelj mi je pričao da se obratila. Da se istinski obratila. Ja sam bio malo sumnjičav, i kada sam čitao jedan njezin intervju, a znam što znači obraćenje jer sam prošao kroz ta vrata, kojima se prolazi, a to je od ateizma do vjere, duboke vjere, ta vrata sam prošao, i kada sam čitao, shvatio sam  po tome što ona govori da je to isto ono što sam ja prošao i ja nju pozovem.

A meni su govorili neki, „Ike, što će ti Simona?, Ima drugih vjernika“,  ali oni nemaju takvu priču, kao ona. I ti moji iz Zagreba su se malo mrštili, mislim popustili su, ali su bili nesretni zbog moje takve lude, glupe odluke, međutim kada je Simona došla, i kada im je pokazala tko je Simona, svi su se šokirali. Brojni su plakali.

Dakle, prije toga sve vrijeme nitko nije znao tko je Simona pa ni Simona nije znala tko je. Ni njezini najbliži, njezina mater, ni njezina djeca. Ali ona je prava ona – koja ljubi Boga, koja ima pobožnost, koja ima milost, koja zazire od grijeha to je prava Simona!

Dakle, između te jedne krajnosti za koju bi svi potpisali kada bi rekao deset negativnih karakteristika, svi bi potpisali, stavili kvačicu, jest!, to je Simona!

Žena od alkohola, žena od droge, žena od prostitucije, žena od gluposti, žena od  taštine… svi bi potpisali i rekli, „je to je Simona“.

Ima jedan koji se ne bi složio. Znate li tko je taj?

Bog bi rekao: „ Lažete! Ne znate vi tko je Simona. Ja znam! Ja sam je stvorio! Ja znam tko je ona!“

I svi mi koji smo se gnušali, gnušali bi se toga i kada bi Bog rekao i kada bi Isus u Novom Zavjetu, ne daj Bože u našem tradicionalnom svijetu svratio kod Simone, mi bi rekli, „E sada je pretjerao! Što radi kod Simone?“

Ali Isus koji vidi dublje, On bi u njoj  vidio ono što se kasnije očitovalo, i svratio bi.

Dakle, ima bezbroj takvih priča, ali ja vam sada želim poručiti jednu poruku; „Morate dragi moji mladi, morate sebi postaviti za cilj, životni cilj – da otkrijete slatkoću svoga srca, da otkrijete potencijale dobrote. Ne smijete sebi dopustiti da prolazi život, a ti se samo zasićuješ sa svojim gorčinama koje su gorke i tebi i drugome. Ne smije proći život da ne otkriješ po milosti Božjoj svoju ljubav. To ne možeš sam! Iako je ta dobrota u tebi, to možeš samo po milosti Božjoj, koji će pobijediti neprijatelja, koji je nekako nagrnuo, po tvojoj dobroti sve i svašta od ovoga svijeta, ali ipak dolje u dubini je nekako kao u zdencu, duboka, bistra, pitka voda dobrote, pitka.

Dakle, ne smije život proći da to ne okusite, to mora biti tvoj strateški cilj broj jedan. I to je svrha kršćanstva, probiti se do svog autentičnog identiteta i izraza koji se Bogu sviđa. Probiti se do te istine da i sam sebi nađeš radost, da i iz tvoga života i tvog bića, poteče sve ono što je duboko u tebi, poteče! Da poteče tvoja ljubav, da poteče tvoja vedrina, da poteče tvoja blaga riječ, da poteče tvoje razumijevanje, da poteče tvoje suosjećanje, da poteče tvoja hrabrost, da poteče tvoja bogobojaznost!

A sve je to u tebi!

Dakle ne smije proći život tvoj, a da ne otkriješ taj svoj autentični izraz, zapravo u tom smislu moramo biti onako drski kao što je Krist drzak u onom prevrtanju u hramu, brutalni, nemilosrdni prema svim tim slikama o sebi, svim tim nekim glupim obzirima, da idemo u potragu po Božjoj milosti, uistinu vapim za tim da pronađem. Tko ne bi želio biti dobar, tko ne bi želio naći zalihe ljubavi u sebi? Tko ne bi želio naći i zalihe vjere i blagosti i utjehe i praštanja i povjerenja u drugoga i razumijevanja i razumijevanja Riječi Božje i čovjeka i razumijevanja Boga, tko ne bi želio to naći?

Ja ne znam nikoga tko to ne bi želio naći.

A onaj tko to nađe, tko nađe, otvori to Božje, tko se otvori tom Božjem stvaranju toj stvorenosti koja stoji na početku, otvori se to mora postati imperativ, tko se odluči to tražiti, onda to pronađe i uspostavi odnos prema tome i onda se nekako ukorijeni u toj istini i započne živjeti u toj istini, po Božjoj milosti pobjedi sva ta skrnavljenja, tog svetog u meni, tko to napravi taj ne može biti nesretan. Ni uz bolest, ni uz glad, ni uz progonstvo, ni uz siromaštvo, ni uz što ne može biti nesretan.

Pa može li biti nesretan tko voli, jer će poteći ljubav kroz tebe!

Može li biti nesretan tko želi dobro, tko čini dobro, tko naviješta dobro?

A onda će taj doista pronaći, kako istinski se radovati svakom susretu s Bogom. Jer će tek tada kada u sebi otkriješ, kada poteče ljubav prema drugom, onda će se dogoditi to – početi ćeš uistinu vjerovati da je i u drugima ono što je i u tebi.

Početi ćeš vjerovati da i najveći zlikovac nekako ipak skriva u sebi neku neotkrivenu dobrotu, najveći grješnik, bilo tko. Pa će se dogoditi da doista ljubiš i opravdavaš, da vjeruješ u njega, pa će se dogoditi da ti vjerujući u njega da ga ti mijenjaš.

Mi ljude odvraćamo od toga da postanu dobri. Ne damo im da postanu dobri. Tako što im govorimo da nisu dobri. Stalno im govorimo da ne valjaju, da su loši, da su grozni. No, kada se dogodi to da netko u nekoga vjeruje, da ukazuje povjerenje, kada se susretnu s tim da vjeruješ u njegovu dobrotu, onda to njemu postane sveto, počne se bojati, strašiti, što ako si ti u pravu? Svi su mu rekli da on ne valja, da je lopov da je kretenčina, da je zlikovac, svi su mu rekli, ali ti vjeruješ u njega, istinski, ti vjeruješ u njega i počinješ se bojati, što ako si u pravu? I tek onda kada do njega dopre ta riječ, tek onda se možda počne boriti za sebe.

To je dakle jedna od ključnih stvari gdje mi moramo raskrinkati sve te krive navještaje evanđelja i sve te krive navještaje toga što Bog o nama misli i govori pa je sva sreća naposljetku vraćam vas na ono što sam rekao na početku ove propovjedi:

  • Ti se Bogu duboko sviđaš, od tebe nikad odustao ne bi i zato ćeš ti Njemu biti radost, vječna na nebesima.

Dakle i to što se Bogu sviđa želim to pronaći. Uistinu to je ono što mi najistinskije i najdublje treba u tom mom odnosu prema meni, sve će se promijeniti. U tom otkriću da doista kroz mene se Bogu mogu svidjeti a tako i drugom čovjeku, a i sam sebi.

Sve se mijenja!

Tu nestaje moje potrebe za kompenzacijama, za video igricama, za pornografijom, za drogom, za alkoholom, za ovim za onim… U toj činjenici da kroz mene teče dobrota i da vidim da imam doista snage za ljubav, nestaje potrebe za kompenzacijama raznoraznim i onda tek postajem sposoban postaviti pitanja:

„Što ja trebam učiniti u životu?“

I kako na ta pitanja odgovoriti. Tek kasnije postajem sposoban živjeti, kada se vratim sebi samome, kada se doista susretnem s istinom o sebi, kad tu više nema konflikta, kada nema šizofrenog…

Evo draga braćo i sestre, dragi mladi, želim da današnje evanđelje koje ovako izgleda, ustvari u vašoj verziji bude:

  • Naiđe gospodar kroz vinograd i ugleda smokvu punu plodova. Stade pod nju, kao Dalmatinac, ubere i kaže; „Kako je ovo dobro, kako je ovo slatko, kako je ova cura slatka pa to Bog govori, kako je ovo moje dijete slatko, kako je ovaj moj mladić sladak.

To je stvarnost. To je ta skrivena istina o nama, ali ovdje. Imate vremena, mladi ste, imate vremena da to tražite, da molite za to, da to postavite sebi kao cilj, životni. Sada ćete ovdje pisati molitve na tu nakanu. To je prekrasan izazov, prekrasna ponuda, imaš vrijeme da to napraviš.

Ima vremena da to nađeš.

Amen

  1. Ike Manduric mp3


Komentari

Komentari