Subota, prosinac 7, 2019

7. ožujka 1995. Zagreb – Hrvatska vojska, HVO i Armija BiH utemeljili zajednički vojni stožer za borbu protiv srpske vojske

Hrvatska vojska, HVO i Armija BiH utemeljili u Zagrebu Zajednički vojni stožer dana 7. ožujka 1995. godine.

Bila je to ključna suradnja, nakon hrvatsko-muslimanskog rata u BiH, za oslobođenje BiH od srpske okupacije i genocidne tvorevine Republike Srpske. Za podsjetnik, Srbi su u tom trenutku držali gotovo 70% BiH (i gotovo 30% Hrvatske).

Prvi višestranački izbori u BiH održani su u studenom 1990. svega šest mjeseci nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Na izborima pobijedile su tzv. nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Ove tri stranke su nakon izbora postigle dogovor i podjelu vlasti.

Predsjednik republike postao je Musliman Alija Izetbegović (SDA), premda je najviše glasova muslimana dobio Fikret Abdić pa se i danas sumnja na „kuhinju“ u izboru Alije Izetbegovića kao prvog čovjeka muslimanskog naroda. Predsjednik skupštine BiH postaje srpski separatist Momčilo Krajišnik (SDS), a predsjednik Vlade Hrvat Jure Pelivan (HDZ BiH).

Srbi od početka žele cijelu BiH kao dio Velike Srbije

U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH i stvaranja etnički čist srpske države na tlu bivše Bosne i Hercegovine, kao što su već napravili u to vrijeme na velikom dijelu teritorija Hrvatske.

Konačni cilj bio je, a i danas u mnogim glavama srbijanskih političara prema njihovim opetovanim izjavama, stvaranje Velike Srbije.

Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po općinama nelegalna „nacionalna vijeća“, koja u proljeće 1991. prerastaju u „srpske zajednice opština“, a ove pak od rujna do studenoga iste godine u pet „srpskih autonomnih oblasti“. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu i rat protiv Hrvata i muslimana (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske), te sudjeluju u srpskoj agresiji na Hrvatsku s teritorija Bosne i Hercegovine.

Memorandum o suverenitetu BiH donesen 12. listopada 1991. Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine BiH i 9. siječnja 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska).

Referendum 1992. – Hrvati dali odlučne glasove za neovisnu i suverenu BiH!

U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodnim priznanjem. Na poticaj EZ-a raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 1. ožujka 1992. godine: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. Glas za neovisnu BiH dali su Hrvati na poticaj Franje Tuđmana i HDZ-a koji je bio na vlasti u Hrvatskoj, te Muslimani (danas Bošnjaci). SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje.

Hrvati su bili za samostalnu BiH, a Srbi protiv samostalnosti BiH. To je činjenica koji dans bošnjački vođe prešućuju i zaboravljaju, nastojeći stvoriti dojam jednakosti krivnje Hrvata i Srba za rat u BiH. Ako je to tako, zašto onda Bošnjaci nisu 1995. godine osnovali zajednički vojni stožer s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, nego su to napravili s Franjom Tuđmanom i Matom Bobanom?

Tako je  najstariji narod u BiH, Hrvati, bio ključni narod za prolaz referenduma o samostalnosti BiH. Na temelju rezultata referenduma, te ključnih glasova hrvatskog naroda koji je htio BiH kao samostalnu državu članice EZ-a priznale su 7. travnja 1992. Republiku Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu, koja je 22. svibnja 1992. postala članicom UN-a.

Činjenica je da bez velikoga DA Hrvata BiH referendum ne bi uspio i BiH ne bi dobila međunarodno priznanje.

Početak rata u BiH  – prve žrtve su Hrvati

Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2.-6. listopada 1991. Bilo je to prilikom napredovanja Srba i Crnogoraca prema Dubrovniku, a spaljena su hrvatska sela oko Ravnog. Već u ožujku 1992. uslijedila je djelomična blokada sarajevskih ulica od strane naoružanih paravojnih skupina sarajevskih Srba.

Oružana srpska agresija uslijedila je početkom travnja 1992. uz potpunu blokadu Sarajeva. Htjelo se ostvariti homogeno područje pod srpskim nadzorom i proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une uz ubijanje i protjerivanje muslimanskog i hrvatskog stanovništva. Ostatak BiH željelo se razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave.

Zbog oružane nadmoći, neorganiziranosti muslimanskkog vodstva na čelu s Izetbegovićem i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice (osobito Velike Britanije i Francuske) sklone fašističkoj Srbiji, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su najveći dio zacrtanih vojnih ciljeva razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992.

Hrvati – odlučan čimbenik obrane BiH i potpunog sloma države

Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi srpskoj agresiji, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatske obrambene snage (HOS) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u čijim su postrojbama velikim dijelom sudjelovali i muslimani (Posavina, Mostar, Hercegovina). Pretežito bošnjačka Teritorijalna obrana BiH (kasnije postala Armija BiH) djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu.

U ovom periodu osobito veliki broj ubijanja civila bio je u Podrinju od Foče do Zvornika baš kao i u II. svjetskom ratu kada su četnici poklali i bacili u Drinu muslimansko stanovništvo NDH koje je živjelo uz granicu sa Srbijom.

Ostaje činjenica je da su prvi val srpske agresije na BiH u proljeće 1992. uspješno zaustavili prvenstveno Hrvati, dok su Bošnjaci gubili velike teritorije dan za danom iz razloga neodlučnosti i neorganiziranosti.

Agresija Armije BiH na Hrvate Srednje Bosne

Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli preko 70% zemlje, a glavni grad Sarajevo su od početka agresije držali u obruču terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata.

Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg-Bosne 1993. godine Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje i bošnjačke dominacije, te unitarističke koncepcije BiH koje je guralo bošnjačko vodstvo i  kojim su namjeravali marginalizirati Hrvate na svim područjima života, pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Dol, Armija BiH u Maljinama, Križančevu Selum, Buhinim Kućama, Doljanima i Uzdolu).

Vrijedi istaknuti da su glavne žrtve bošnjačko-hrvatskog sukoba bili Hrvati Srednje Bosne. Sa svojih ognjišta protjerano je 117.000 Hrvata i svega nešto više od 20.000 Bošnjaka (u ove podatke nije uračunat Mostar i Uskoplje koji su i danas podijeljeni gradovi). Gradovi Travnik, Bugojno, Fojnica, Zenica, Kakanj i drugi su gotovo ispraženjeni od njegovih najstarijih i domicilnih stanovnika Hrvata katolika.

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata u BiH, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992., pa Vance-Ovvenov plan kantonizacije (vrlo sumnjiv jer je produbio suprotnosti i napetosti između Hrvata i Muslimana), Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993., pa plan Kontaktne skupine u lipnju 1994. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj.

Najveće zločine i etničko čišćenje u BiH napravili su Srbi nad Bošnjacima u istočnoj Bosni uz granicu na Drini. Ali velika su bila i stradnja Hrvata Bosanske Posavine, Banjalučke biskupije i Srednje Bosne.

Washingtonski sporazum – savezništvo Hrvata i Bošnjaka protiv Srba

Neprijateljstva Hrvata i Bošnjaka su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. Obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU.

U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a.

Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile najveći dio zapadne Bosne. Nakon operacije “Oluje” u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne.

Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli „zaštićene zone UN-a“ Srebrenicu i Žepu, te surovo pobili sve muškarce iz tih enklava.

Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1-21. studenog 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju, SAD. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu, a obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja.

BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%).

Zaustavljanje rata u BiH i obranjena samostalnost države djelo je Hrvata

Činjenica je da je rat zaustavljen i BiH dobila mir prvenstveno zahvaljujući više nego uspješnim ratnim djelovanjima Hrvata protiv Srba u periodu od studenog 1994. i osvajanja Kupresa, te niza sjajnih pobjeda Hrvatske vojske nad Srbima u Hrvatskoj i BiH do listopada 1995. i dolaska hrvatskih snaga pred Banja Luku. Te pobjede dale su krila bošnjačkoj vojsci iz okruženog i iscrpljenog Bihaća da krene u napredovanje prema Prijedoru.

Broj poznatih žrtava u ratu u BiH je 104 732 ljudi, prema ipak nepotpuno točnoj evidnenciji žrtava rata.

Po nacionalnosti 68 101 žrtava su bili Bošnjaci (većina Bošnjaka civila ubijena je od srpske vojske u istočnoj Bosni uz Drinu i Sarajevu, što je ponovljeni genocid na tim teritorijima nakon onog nad muslimanima u NDH od četnika), 22 779 žrtava su bili Srbi i 8858 žrtava su Hrvati. Druge ili nepoznate nacionalnosti je 4995 ubijenih ljudi.

Većina srpskih (20 690 poginulih vojnika) i hrvatskih (5719 poginulih vojnika) žrtava su bili vojnici, dok kod Bošnjaka gotovo polovicu čine civili (33 403 ubijena civila) koji su ubijeni 95% od strane srpske vojske.

U ratu je poginulo i 9842 žena.

Najviše civila i pokolja, napisali smo, načinili su Srbi u istočnoj Bosni nad Bošnjacima u dolini rijeke Drine gdje je bilo ubijeno ili poginulo 28 666 ljudi ili 30% od svih žrtava rata (uključivo strašni pokolj u Srebrenici). Na drugom mjestu nalazi se Sarajevo sa 14 656 civilnih žrtava. Ovdje se već vidi da su Srbi ubili samo u istočnoj Bosni i Sarajevu čak 45.000 Bošnjaka.

Prije rata na području današnje Republike Srpske je živjelo 600 tisuća Hrvata i Bošnjaka Muslimana (protjerano 135 000 Hrvata i 435 000 Bošnjaka), a nakon rata ih je ostalo živjeti samo 20 000.

Republika Srpska je bila i ostala tipična genocidna tvorevina.

Treba napomenuti da popisi žrtava variraju i da još nisu točno utvrđeni popisi oko kojih bi se svi usuglasili.

Ključno zajedničko djelovanje Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH slomilo je kralježnicu Srbima u BiH. Hrvatska vojska zaustavljena je na ulazu u Banja Luku, a Armija BiH na ulazu u Prijedor, što su bila najveća uporišta Republike Srpske.

Pritisak međunarodne zajednice jedini je krivac da Srbi nisu doživjeli potpuni vojni poraz u BiH, kao što su doživjeli u Hrvatskoj.

Izvor: Narod.hr

Komentari

Komentari