Petak, 29 svibnja, 2020

Srpska povjesničarka koja ne krivi Hrvate za slom: “Jugoslavija je doživjela slom još sedamdesetih, jer je Centralni komitet bio nešto poput Božje volje”

Jedna od glavnih tema drugog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice “Korčula after Party” (KaP), koji se od 20. do 22. rujna održao u Ljetnom kinu Korčula, bila je stota obljetnica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, odnosno uspjesi, promašaji i nasljeđe te partije.

Uvodno predavanje na temu “Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ” održala je beogradska povjesničarka rođena u Splitu dr. Branka Prpa, koja tvrdi ideja komunizma kod Južnih Slavena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je itekako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen. Novinari Slobodne Dalmacije su razgovarali s njom. Iako su i intervjuirana i novinari evidentno ideološki ljevičari, na kraju stvar nije ispala posve neobjektivna i besmislena, pa donosimio dio intervjua:

U ciloj ulici – jedno auto

Što pamtite iz splitskog djetinjstva?

– Išla sam u školu “Vlado Bagat” na Pojišanu. Pamtim da smo svi imali marende u školi, sva dica – debela feta kruva, onaj američki žuti sir i marmelada. To je rana faza socijalizma, naši roditelji nisu plaćali te marende. To je bilo vrime kad se sve kupovalo refužo – konšerve, paštete…

Mitska butiga “Bonačić”, pašte u “Bobisa”. Najbolje krafne u gradu su bile Šarićeve, iza Kazališta. To su bile krafne nad krafnama, nikad više u životu nisam jela ništa slično.

Kako je bilo rasti u tom poslijeratnom siromaštvu?

– Mi smo bili sritna dica ranog socijalizma, jer su nas svi volili. Rođeni smo sedam-osam godina nakon rata, nakon sve te smrti, uništavanja, razaranja, i bili smo dica okružena ljubavlju svih, od učitelja do susida. I to je stvorilo recepciju odrastanja u totalnoj ljubavi.

Tada u Splitu nije bilo puno automobila?

– U mojoj ulici, Bjankinijevoj, bila je glavna stanica milicije, odakle su vodili zatvorenike u istražni zatvor na Katalinića brigu. I jedini auto koji je prolazio Bjankinijevom bila je “crna marica”.

Mi bi stavili dva kamena na ulicu i igrali nogomet, pa bi milicija rekla: “Ne možete se tu igrat, zgazit će vas auto”. Pa bi mi pitali: “A koje auto?” Onda bi milicajac pokaza na “crnu maricu”, sav ponosan: “A, šta je ovo?” To je bio taj čuveni jedini auto u kvartu.

Zar niste bili goli i bosi?

– Uglavnom smo išli bosi ili u one plastične sandale “trike-trake” iz “Jugoplastike”. Pa bi ti brokva probila sandalu, ali to nismo govorili roditeljima jer bi nas onda vodili na Hitnu po tetanus. To je bilo vrijeme sretnog siromaštva.

Valjda je to (izbor modela školstva) bila posljedica raskida KPJ sa Staljinom?

– Da, ali to nije značilo raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao biti boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije, jer je Tito bio komunist starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste.

Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformirala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920. kaže u parlamentu: “Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti.” To je taj problem – Jugoslavija nikad nije bila demokratska.

(…)

U Korčuli ste govorili i o minusima (jugoslavenske komunističke) prakse?

– Tu praksu je kompromitirao fenomen “verbalnog delikta”, zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja.

To je minus tog modela, koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.

Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspjeli nadoknaditi zaostatak ovih prostora za svijetom koji se mjerio stoljećima?

– Mi nismo imali renesansu. Godine 1918., na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate 8 posto nepismenih, u Srbiji 64 posto, u BiH 86 posto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje.

To je ono što je KPJ ostavio u nasljeđe – komunisti su proveli društveni skok za koji su Zapadnoj Europi trebala stoljeća. Bio je to civilizacijski pothvat, izveden u samo nekoliko desetljeća.

I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.

Je li problem u tome što je Tito 1971. i 1972. zbog maspoka skinuo sa scene liberalne garniture hrvatskih i srpskih komunista, od Mike Tripala do Koče Popovića?

– Kao historičar, smatram da je jugoslavenska država doživjela slom upravo početkom sedamdesetih, te je ostala petrificirana do kraja. Tada je trebalo napraviti reforme i prijeći na tržišnu ekonomiju, pogotovo što su jugoslavenska poduzeća već ulazila na strana tržišta i sudjelovala na međunarodnim natječajima.

I sve to već imaš, a nećeš priznati da si u tržišnoj ekonomiji, već tvrdiš da si u dirigiranoj ekonomiji tipa SSSR-a. To su užasne nelogičnosti. Ili čuveni “demokratski centralizam”.

Što s njim?

– To je politička floskula kojoj smo se smijali kao paradoksu. To je bio pokušaj Komunističke partije da iz jednog centra kontrolira sve.

Imali ste Centralni komitet kao neku vrstu Božje volje – oni su govorili o svemu, od privrede do kulture, i davali smjernice za republičke centralne komitete, a imate federaliziranu državu.

I to je trajalo sve do Ustava iz 1974., koji je konačno napravio redistribuciju političke i ekonomske moći, odnosno povećao moć republika.

Antivladine demonstracije u Srbiji, koje su se održavale svakog vikenda, nešto su utihnule?

– One su počele kao protest građana protiv jednog čovjeka, Aleksandra Vučića, jer je stvorio nepodnošljivo stanje za Srbiju. Nakon nekoliko mjeseci građanima su se pridružile političke partije, ali je nejasno koji im je cilj.

Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotirati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: “On je uzurpirao sve medije”. To je točno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti nitko neće pokloniti.

Na predavanju ste Srbiju nazvali “zemljom diletanata i korupcije”?

– U Srbiji se živi od danas do sutra, jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije.

Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati. Na razini političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna.


>>> MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI <<<
>>> Real Madrid izvjesio cijenu za Luku Modrića koji odlazi iz kluba: Talijani otkrili koja mu je nova destinacija
>>> “Ubij bližnjeg svog”, knjiga srpskog autora o UDBI: “Gadafi je pitao zašto Titu dozvoljavate ubijati disidente, a meni ne”?
>>> HODA SELOM POLUGOL SA SJEKIROM, prijeti, terorizira sve oko sebe, nitko mu ne može ništa!
>>> Hrvati, želite li čuvati granicu? Javiti se mogu i umirovljenici!
Komentari

Komentari