pixabay
pixabay

U osnovnoj formi, vlast se može podijeliti na četiri oblika:

  • vlast jednoga (monarhija, tiranija)

  • vlast manjine (aristokracija, oligarhija)

  • vlast većine (demokracija, ohlokracija)

  • mješoviti sustav (republika)

Daljnja podjela se odnosi na prisutnost vlasti zakona. Monarhija, aristokracija, demokracija i republika su definirane vlašću zakona, ili barem tradicije (običaja, kulture) koja ima ulogu, ako ne već formu, zakona. Sa druge strane, tiranija, oligarhija i ohlokracija su definirane vlašću sile i samovoljom vladajućeg sloja.

Mješoviti sustav ili republika je poseban među sustavima upravo u tome što nema oblika u kojem ne postoji vladavina zakona. Naime, radi se o obliku vlasti koji je složen i urođeno nestabilan. Republikanski sustav vlasti je definiran ravnotežom snaga i ograničenjima moći, gdje različiti vidovi sustava jedni druge balansiraju.1 2 U slučaju bilo kakvog poremećaja, republikanski sustav se transformira ne u suprotni sustav, već u jednu od aberacija već navedenih jednostavnih oblika vlasti (tiranija, oligarhija, ohlokracija).

Kako bi bili uspješni, i demokracija i republika zahtijevaju nekoliko čimbenika:

  • obrazovano i uključeno stanovništvo

  • decentralizaciju činjenične (stvarne, realne) moći

  • ideološku raznolikost (ideološki pluralizam)

Te stavke su nužne za:

  1. stvaranje i održavanje političke rasprave i političkog sudjelovanja

  2. održavanje izvora i tokova moći u blizini naroda i pod njegovim nadzorom

  3. stvaranje i održavanje uvjeta koji omogućuju prilagodbu političkog sustava novim okolnostima bez potrebe njegove zamjene drugim oblicima političkog djelovanja (npr. diktaturom)

Pri tome je neophodno razlikovati zvanične (formalne) od stvarnih (realnih) oblika i tokova moći. Političke ustanove pomažu u održavanju političkog sustava, no one ga ne određuju. Ono što određuje prirodu politike jesu procesi. Tako je moguće imati demokratske procese unutar formalno autokratskog političkog sustava, kao što je bio slučaj u Bizantskom Carstvu (vidi: Kaldellis, Bizantska Republika3 4) – iako formalne republikanske institucije nisu bile djelotvorne, car je ipak odgovarao narodu i bio odgovoran za res publica, javnu stvar, što je uključivalo aristokraciju, trgovce, vojsku, seljake itd.. Svi su mogli izazvati cara i njegovo pravo na vlast, te su carevi uvijek imali na umu potrebe javnosti; car protiv kojeg se podigla javna pobuna bi popustio volji naroda, ili bi bio zbačen. Suprotan slučaj su autokratski politički procesi unutar formalno demokratskog ili republikanskog političkog sustava. U tom slučaju se govori o “demokratskom deficitu”, no priroda tog “deficita” se može kretati od “nepostojećeg deficita” do “nepostojeće demokracije”. Ukoliko je politički sustav formalno republikanski ili demokratski, no među najvažnijim političkim strankama nema svjetonazorskih i ideoloških razlika – ako sve političke stranke slijede istu političku ideologiju, služe istim interesima, i imaju ista stajališta o ključnim pitanjima – stvarni oblik političke vladavine je autokratski, tj. oligarhija ili ohlokracija.

Svaki politički sustav također ima svoje prednosti i mane.

  1. Monarhija omogućava brzo donošenje odluka i brze izmjene i prilagodbe – u apsolutnim monarhijama, sve što je za promjenu potrebno jest riječ osobe sa vrha. No to obilježje monarhije također znači da sve ovisi o sposobnosti, osobnosti i raspoloženju vladara. Ukoliko je vladar nesposoban, cijela država pati, a razlike od vladara do vladara mogu biti velike. Kako je vlast odvojena od ljudi, država se može početi raspadati iznutra a da vlast to ne primjeti sve dok ne bude prekasno. Mnogo toga ovisi jednostavno o sreći u izboru ili dobitku vladara.

  2. Aristokratski sustav vlasti ima manje-više sve prednosti i mane monarhije, no znatno ublažene. Odluke se mogu donijeti vrlo brzo, no ovisno o okolnostima i načinu funkcioniranja sustava, te unutarnjim okolnostima, interesima i osobnostima aristokrata, isti može i potpuno zakazati. Utjecaj nižih slojeva je također vrlo ograničen.

  3. Demokratski politički sustav daje izravnu vlast masama. Njegova priroda omogućava politički izraz i sudjelovanje istih, no također vrlo lako dovodi do diktature većine. Time može doći do stvaranja monolitnog bloka te gašenja političke rasprave, kako sve što se ne slaže sa stajalištima ideološke većine biva proglašeno verbalnim deliktom (ili “politički nekorektnim” u suvremenom govoru). Sustav je također u pravilu spor, glomazan, i posljedično jedino moguć na mjesnoj razini.

  4. Republikanski politički sustav je izmjenjiv i prilagodljiv. Njegovo posljedovanje obilježja svih triju prethodno navedenih političkih sustava mu omogućava prilagođavanje trenutnim okolnostima jednostavnom izmjenom naglaska određenih obilježja, te time približavanjem jednom od “čistih” sustava. Tako parlament i referendumi mogu biti korišteni za donošenje dugoročnih odluka, dok predsjednik donosi kratkoročne odluke. Glavni nedostatak sustava jest urođena nestabilnost, budući svaki od triju oblika vlasti koje republikanski sustav sadržava nastoji uspostaviti dominaciju i po mogućnosti izbaciti druga dva sustava. Zbog toga je aktivni nadzor republikanskog sustava od presudne važnosti.

Osim navedenih postoje i sustavi sa drugačijim omjerima snaga, poput ustavne monarhije, no većinu takvih mješovitih sustava se može svesti pod republiku. Sva četiri sustava navedena iznad zahtijevaju vladavinu zakona. U suprotnom dolazi do pojave aberacija – tiranije, oligarhije i ohlokracije. Sva tri navedena poremećena sustava su definirana apsolutnom moći vladajućeg sloja (ili pojedinca), tj. nepostojanjem vladavine zakona.

Republikanski sustav zbog svoje nestabilnosti nema aberacije, već prelazi u jedan od tri navedena, sa ili bez faze prolaska kroz monarhiju/aristokraciju/demokraciju. Formalno republikanski sustav lako može biti u praksi aristokratski ili oligarhijski – jedino što je za takvu promjenu potrebno jest politički neaktivan i nezainteresiran narod, koji se zadovoljava periodičnom legitimacijom vlasti elita kroz izbore, no bez pokušaja izravnog utjecanja na vlast putem referenduma, prosvjeda i drugih oblika političkog djelovanja. Takvo stanje često dovodi do stvaranja nasljednih političkih elita, koje narodom vladaju i osim u vrijeme izbora se na želje i potrebe naroda ne obaziru. Kao posljedica toga, te periodičkih izbora, dolazi do podređivanja nacionalnih interesa osobnim interesima elita. Jedan mogući način zaobilaženja tog problema jest odabirom predstavnika vlasti putem lutrije, tako da svi građani imaju jednaku mogučnost sjedanja na stolicu. Drugi problem jest ograničeno trajanje mandata – u pravilu četiri ili pet godina – što znači da političari prioritiziraju reizbor na izborima pred dugoročnom dobrobiti društva i države.

I demokratski i republikanski politički sustavi traže decentralizaciju moći kako se ne bi pretvorili u tiraniju većine. U Sjedinjenim Državama, tu funkciju obavlja izborni koledž.5 Svrha izbornog koledža jest decentralizirati glasačku moć uvođenjem dodatnih razina. Još važniji jest princip supsidijarnosti, tj. stajalište da se odluke trebaju donositi na najnižoj mogućoj razini: Europska unija nikada ne bi smjela donijeti odluku koju može donijeti nacionalna država, niti bi država smjela donijeti odluku koju može donijeti pojedinac. Bizantsko carstvo je bilo republika, ne zbog svojh institucija – koje su bile monarhističke – već zbog iznimne uloge naroda u donošenju odluka.6 Carevi su formalno držali svu moć, no narod – radilo se o stanovnicima Konstantinopola ili o postrojbama tematske vojske – je imao sposobnost i volju cara zbaciti sa vlasti. I upravo u tome je bit demokracije i/li republikanizma.

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!