Max Pixel

Prijetnje Vestfalskom poretku nacionalnih država dolaze sa dviju strana. Odozdo ga podrivaju nedržavni čimbenici koji se protive bilo konceptu nacionalizma (npr. muslimanske skupine koje snivaju islamski kalifat) bilo trenutnom ustroju tog poretka (npr. različite manjine). Odozgo ga podrivaju elite – političari, birokrati, bankari i privrednici, koji su sa razvojem komunikacijske i prijevozne tehnologije postali izrazito kozmopolitanski. Te elite budućnost vide u sustavu svjetske vlade koja bi uklonila ratove – jer se, navodno, više ne bi imao tko boriti protiv koga, osigurala pravdu, i uklonila siromaštvo. No takvi snovi nemaju osnove u stvarnosti. Ako nacionalna država ne može osigurati te stvari, ako ne može osigurati lojalnost vlastitih građana, kakvu šansu ima – nužno nedemokratski – nadnacionalni sustav? Kako se može vidjeti već i iz Europske unije, bilo kakvu svjetsku vladu bi vodili neizabrani birokrati koji bi ju vidjeli kao slobodni ego trip. Takvi “benevolentni vođe” nikada ne bi narodu dopustili da se usprotivi njihovoj bezgraničnoj mudrosti – Sovjetski Savez je savršen primjer takvoga sustava.

Demokracija zahtijeva sposobnost i volju skupine pojedinaca da donose odluke za opće dobro. Ta osobnost demokracije podrazumijeva ravnotežu individualizma i kolektivizma, pojedinca i društva. Poremećaji ravnoteže vode do sloma demokracije. Pretjerani individualizam uzrokuje anarhiju, mentalitet “svatko za sebe” i time slom društva i društvenog poretka. Krajnji rezultat je kaos i nasilje. Pretjerani kolektivizam vodi do nemogućnosti osobno odgovornog donošenja odluka i prenošenja odgovornosti na “velikog vođu” ili vođe, što na kraju dovodi do totalitarizma.

Upravo zbog toga se demokracija zasniva na nacionalizmu. Demokracija kao takva zahtijeva nematerijalni način spajanja zasebnih pojedinaca u društvo. Taj vid spajanja ne može biti nametnut izvana (odozgora); ukoliko jest, radi se o totalitarizmu, pa makar riječ bila i o “zakonima” i “međunarodnim sporazumima”. Spajanje pojedinaca u zajednicu se može temeljiti isključivo na zajedničkom identitetu – zajedničkoj kulturi, tradiciji, povijesti, porijeklu i osjećaju pripadnosti zajednici. Upravo to su osnove nacionalizma. Tek pojedinac koji dobrovoljno postaje član zajednice, svjesno i bez prisile prenosi na zajednicu dio svoje odgovornosti i slobode, te ima snažan osjećaj pripadnosti zajednici, može donositi odluke kakve demokracija zahtijeva.

Demokracija zahtijeva uzajamno povjerenje – budući svaki pojedinac ima udio moći, oni moraju jedni drugima vjerovati kako bi demokratski sustav mogao funkcionirati. No istraživanja na Zapadu su pokazala da ljudi u multikulturalnim / multietničkim zajednicama ne vjeruju jedni drugima. Ljudi u multikulturalnim zajednicama imaju nižu razinu povjerenja jedni u druge, nižu razinu povjerenja u vlast, nižu razinu povjerenja u vlastitu sposobnost utjecanja na odluke vlasti, manje prijatelja i višu razinu životnog nezadovoljstva. U Sjedinjenim Državama, savezne države sa najvišom stopom multikulturalizma su po svim pokazateljima najgore – Novi Meksiko je među pet najgorih saveznih država u pokazateljima poput siromaštva, srednjeg prihoda, obrazovanja, te stope kriminala.

Jedan od temelja nacije jest zajednička kultura, i upravo zajednička kultura omogućava donošenje kolektivno obvezujućih odluka koje su temelj demokracije. U tom pogledu, multikulturalizam nije ništa drugačiji od multilingualizma, gdje svaka skupina govori svoje a nitko ne razumije što ostale skupine, zapravo, govore – a ako misle da razumiju, u pravilu razumiju pogrešno jer porukama drugih govornika pripisuju značenja proizašla iz vlastite kulture i iskustva a ne iz kulture i iskustva govornika.

Globalizacijom se gubi identitet; gubi se društvena struktura, osjećaj pripadnosti zajednici, te povjerenje u sugrađane. Svi ljudi i skupine se tope u jednolično sivilo, koje jednostavno ne može osigurati plodno tlo za demokraciju. Tako se u Europskoj uniji većina odluka donosi u Briselu, dok su nacionalni parlamenti svedeni na izvođače europskih odredbi. Ujedinjeni narodi masovnu migraciju vide kao neophodnu i čak poželjnu, unatoč činjenici da je jedini mogući ishod masovnih migracija kaos, sukob, čak i rat. Uništenje kulture i identiteta će izravno dovesti do uništenja demokracije.

Naposlijetku, globalizam nikada ne može funkcionirati – ni demokratski, ni drugačije. Čak i kulturalno homogene nacije imaju problema sa donošenjem odluka koje su prihvatljive većini i u isto vrijeme dobrobitne za samu naciju. Globalisti (tvrde da) interese svijeta u cijelosti stavljaju ispred interese pojedinih nacija – no time samo osiguravaju da se ne ispunjavaju niti interesi pojedinih naroda niti interesi čovječanstva u cjelini. Takav utopijski sustav je naprosto nemoguć. Utopija uvijek vodi u teror, što se pokazalo kroz povijest. Uvijek su upravo skupine sa ezoteričnim nadnacionalnim idealima – socijalisti, komunisti, nacisti, fašisti – stvarale totalitarne ili autoritarne sustave koji su završavali u masovnim ubojstvima. Jer ako su svi ljudi isti, ako postoji samo jedan pravi put za sve ljude i sve skupine, onda je svatko tko od tog puta odstupa neprijatelj. I upravo se taj mentalitet može primjetiti na suvremenoj ljevici, koja svakoga tko odstupi od nadnacionalnog globalizma naziva fašistom, i tako napada jedan od temelja demokracije – otvorenu i iskrenu raspravu o društvenim problemima.

Nacionalizam je jedina pacifistička snaga. Štoviše, neophodan je za opstanak naroda i društva. U razvijenim državama je natalitet opao sa porastom sekularizma i materijalizma, sa napuštanjem duhovnih vrijednosti. Nedostatak duhovnih vrijednosti, proizašao iz liberalizma i socijalizma, vodi u nihilizam i naposlijetku u društveno samouništenje. Ako su sve kulture jednako vrijedne onda niti jedna nema smisla. No ako niti jedna kultura nema smisla, to znači da među ljudima unutar društva nema vezivnog tkiva – nestaju spone socijalnog tkiva, i pojedinci ostaju sami i nesigurni. A osoba koja ne vidi smisla u vlastitom životu neće imati djecu.

Elite su, kroz nasilno “obrazovanje”, progurale zamisao da nacionalizam uzrokuje ratove. No oba svjetska rata je uzrokovao krupni međunarodni kapital. Oba rata su bila ratovi za tržišta, samo posljednji u nizu kolonijalnih sukoba velikih sila. Ti sukobi su započeli sa Francusko-Irokeškim ratom (sukob između Velike Britanije i Francuske, 1629 – 1701), te posebno sa Sedmogodišnjim ratom (1756 – 1763). Sedmogodišnji rat je zapravo bio prvi svjetski rat, budući je u sukob uključio sve velike sile tog doba, te se proširio na pet kontinenata (sa izuzetkom tada još neotkrivenih Australije i Antarktike). Nije slučajno da su globalni sukobi (svjetski ratovi) započeli sa stvaranjem kolonijalnih carstava i završili sa njihovim raspadom. Kolonijalizam, ne nacionalizam, je uzrokovao svjetske ratove. Europa je bila mirna u razdoblju od nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata – upravo u vrijeme kada je etnička homogenizacija europskih država dosegla vrhunac. Jedini izuzetci od pravila ustanovljenog 1945. da svaki narod imaju svoju državu su bile Jugoslavija, Čehoslovačka i Sovjetski Savez – države koje su se raspale. Čak su i Sjedinjene Države tek 1965. napustile, u osnovi etnonacionalistički, sustav imigrantskih kvota.

No iako su elite bile te koje su pokrenule svaki svjetski sukob do sada, one su uspjele odgovornost svaliti na pleća naroda, odnosno na nacionalizam. Kako bi se obranio globalizam, nacionalizam je ocrnjen i nastoji ga se iskorijeniti multikulturalizmom i masovnom imigracijom. Posljedica je to zamisli da će mir nastati samo ukoliko svi ljudi budu isti, miješanjem nacija i kultura će nestati biološke podloge za nacionalizam. No sukobi koji bjesne upravo u područjima gdje su nacionalistički osjećaji u sporednoj ulozi u usporedbi sa npr. religijskim osjećajima. Većina sukoba, povijesno gledano, uopće nisu bili međunacionalni / međudržavni, već različiti oblici iregularnih sukoba.

Nacionalizam je po prirodi defenzivan. Ako i postane agresivan, to se događa isključivo kao odgovor na izvanjsku ugrozu opstanku nacije. Prirodno agresivne ideologije su isključivo one nadnacionalne. Kao takav, nacionalizam je nužan kako za demokraciju tako i za mir u svijetu.

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!