fbpx
Ponedjeljak, listopad 14, 2019

SREĆKO PERKOVIĆ: Kamo ide Europska unija?

Proces postizanja političkih dogovora koji je usljedio nakon svibanjskih izbora za Europski parlament okončan je imenovanjem ljudi koji će biti nositelji ključnih političkih pozicija Europske unije u razdoblju do 2024. godine.

Predsjednicom Europske komisije postala je bivša njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen (Kršćansko-demokratska unija), predsjednikom Europskog vijeća bivši belgijski premijer Charles Michel (Pokret reformista), a novi predsjednik Europskog parlamenta je talijanski političar David Maria Sassoli (Demokratska stranka). Vodstvo Europske središnje banke preuzet će Christine Lagarde, čelnica MMF-a.

Zbog čega je način izbora koji je tome prethodio specifičan i u velikoj mjeri nedemokratske prirode? Tko su uopće osobe koje će biti na čelu europskih institucija čije djelovanje neupitno određuje i sudbinu hrvatskoga naroda?

Dosadašnji način izbora čelnika Komisije počivao je na metodi tzv . Spitzenkandidata – svaka stranka na razini EU predložila bi svoga vodećeg kandidata za to mjesto. Kandidat pobjedničke stranke nakon toga bi, uz prisustvo dogovora između najvećih političkih grupacija, u pravilu preuzeo tu poziciju. Takav sistem i velika koalicija dvije najveće europske stranke, HDZ-ovih Pučana i SDP-ovih Socijalista i demokrata iznjedrili su prošlog predsjednika EK, Jean-Claude Junckera.

I na ovim izborima europske stranke su se povele za istim principom, a u centru smiješne političke debate bili su Manfred Weber i Frans Timmermans, spitzenkandidati Europske pučke stranke i Stranke europskih socijalista, obojica klasični proizvodi iste kuhinje europskog establišmenta.

Iako je navedeni sustav uz sve dosadašnje tajne postizborne pregovore i kompromise donekle i funkcionirao, ali s upitnom legitimnošću pred narodima EU, nakon ovogodišnjih izbora doživio je potpuni fijasko.

Danima su u briselskim kompleksima vijećali politički kružoci, hodnicima trčali smušeni činovnici, a europski moćnici igrajući na kartu borbe za nacionalne interese ili „europsko zajedništvo“ krenuli su u odlučnu borbu za ostvarenje vlastitih ambicija. Brojni mediji su isto tako postali dijelom tog igrokaza, kao stjegonoše interesnih skupina ili karijernih probitaka pojedinaca, na temelju poluistina i pseudoinformacija konstruirajući svakakve senzacionalističke teorije.

Europska politika i višednevna sapunica u Bruxellesu tako su od konkluzije onoga što nazivaju festivalom demokracije postali „Festival eurobirokracije“ , bezlični zbor mrtvih puhala koji su se eto, sjatili da bi krojili naše sudbine, popunjavali fotelje i urede, izdavali uredbe i direktive preko svojih poltrona u Europskom parlamentu i da bi vam jednog dana osokoljeni svojom pozicijom i političkim aparatusom iza njih prišili naziv „razaratelja Europe“, „populista“ ili čak „fašista“.

Sistem Spitzenkandidata zamijenjen je sistemom koji izbore za Europski parlament proglašava farsom, a istovremeno savršeno ocrtava sliku Europske unije kakva je ona danas uistinu. Novi čelnici neizabrani od strane naroda predstavljaju od tog istog naroda otuđenu amorfnu, anacionalnu i nekršćansku tvorevinu u kakva je EU evoluirala. Oni su produkt te strukture i skrojeni su upravo po njezinoj mjeri uz, naravno, blagoslov svemoćne osovine Pariz-Berlin, a pod pokroviteljstvom „civilnog društva“ i globalnih aktera koji sadašnjem europskom establišmentu daju pozadinsku operativno-lobističku i financijsku podršku poprimajući tako opasan paradržavni oblik.

Ono što se u hrvatskoj politici možda činilo nemogućim, u EU je normalna pojava. Plenkovićev HDZ, njegov bratski SDP i liberali iz Amsterdamske koalicije dio su alijanse koja je vladala i vladat će Europom sljedećih 5 godina. Zbog toga, činjenica da danas u Hrvatskoj postoji vojska birača koja još smatra da je glas za HDZ glas protiv SDP-a i obrnuto tragikomično je obilježje vremena u kojem živimo.

No, vratimo se središnjoj figuri nove-stare garniture europskih čelnika. Ursula von der Leyen, nova predsjednica Europske komisije i bivša njemačka ministrica obrane dolazi iz redova Kršćansko-demokratske unije Angele Merkel. Pripada lijevo-liberalnoj struji te stranke (primjerice, otvoreno podupire gay-brakove) koja je unatoč svome nazivu (kao i brojne stranke iz grupacije europskih Pučana, ukljućujući i HDZ) u procesu svoje vrijednosne dekadencije odavno izgubila kršćanski predznak.

Programsko-ideološke osnove njezine „petoljetke“ koje je iznijela u govoru pred europarlamentarcima spoj su već viđenih i donekle prerađenih euro-floskula i više nego očite očajničke politike dodvoravanja različitim grupacijama u Parlamentu, prije svega Socijalistima, Liberalima i Zelenima.

Socijalistima se ulagivala pričom o minimalnoj plaći koja bi trebala postati predmet sporazuma sindikata i poslodavaca i dobiti svoj europski okvir te prijedlogom pomoći nezaposlenima u obliku europskog fonda. Osim Socijalista, zalaganjem za pravednije i veće oporezivanje tehnoloških giganata pokušala je pridobiti i Liberale čijoj je spitzenkandidatkinji na proteklim izborima i bivšoj europskoj povjerenici za tržišno natjecanje Margrethe Vestager to bila politička misija.

Posvećujući posebnu pažnju grupaciji Zelenih, von der Leyen je postavila najambiciozniji dio svoga budućeg djelovanja-borbu protiv klimatskih promjena. Želi da Europa postane prvi klimatsko-neutralni kontinent do 2050. i smanjiti emisije ugljikovog dioksid, a sva nastojanja planira pretočiti u budući Europski zakon o klimi.

Govoreći o pitanju masovnih migracija od nje nismo čuli ništa novo osim već postojećih izraza kojima se svakodnevno služe ostali eurobirokrati i mainstream političke stranke. U svrhu otklanjanja podjela u pogledu migracijske politike planira predložiti novi Europski pakt o migracijama i azilu. Realno je za očekivati da će on biti europska nametnuta verzija nedavno usvojenog Marakeškog sporazuma i zasigurno bi mogao izazvati nove i veće podjele među državama članicama. Od korjenite promjene cijele paradigme europske migracijske politike dakle, veliko ništa.

Von der Leyen je svoj govor uspjela začiniti tragikomičnim zalaganjem za poboljšanje sustava Spitzenkandidata koji je već sada praktički mrtav i njezin mu je izbor u potpunosti kontradiktoran, a i u suprotnosti je s demokratskim principima na koje se EU poziva.

Podršku je dobila i od političara iz nacionalno-konzervativnih stranaka Poljske i Mađarske što je s jedne strane razumljivo jer je njihov politički arhineprijatelj, socijalist Timmermans uz potporu „demokršćanke“ Angele Merkel u jednom trenutku vrlo dobro kotirao za mjesto novog predsjednika Komisije, pa je ovaj ishod za njih bio svojevrsno olakšanje. Ipak, njihova moguća dugoročna podrška von der Leyen bila bi zabrinjavajuća, a ujedno i pogubna za ideju alternativne europske politike čije je žarište upravo u tim zemljama.

Konačno, kakav je njezin pogled na projekt europskih integracija i budućnost EU? 2011. godine u intervjuu za Der Spiegel poduprla je ideju o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država. Koliko god se možda nekima ovaj naziv činio utopijskim, njegova politička težina veća je i aktualnija nego ikada. Među Pučanima, Socijalistima i Liberalima, stupovima sadašnje europske politike i onoga što se kolokvijalno naziva „europskim establišmentom“ ima mnogo visokopozicioniranih i utjecajnih zagovornika te ideje  koja je sama po sebi nepisani dio političke agende tih grupacija. Njima sada pripada i nova predsjednica Europske komisije- „vlade“ EU i sve ih okuplja pod istom zastavom. Bivši predsjednik Europskog vijeća, Herman Van Rompuy također je bio otvoreni zagovornik federalizacije EU.

Obrisi europske politike u zadnjem desetljeću pokazuju jasnu intenciju ostvarivanja tog projekta koji se uvodi polagano i na mala vrata počevši od predložene Europske obrambene unije, instrumentaliziranjem europskog prava u te svrhe kao i otpor prema  njegovoj redefiniciji i u konačnici, odnosa briselskih političkih elita prema onima koji kritički propituju europsku stvarnost.

Govoreći o grčkoj filozofiji i rimskom pravu kao temeljima europskog identiteta Ursula von der Leyen elegantno je zaobišla bilo kakav spomen kršćanstva i krščanskog civilizacijskog identiteta Starog kontinenta. Time je ,nadam se, ipak otvorila oči nekima koji se još zavaravaju vjerujući u demokrščansko određenje nekakve Europskih pučke stranke (čitaj: HDZ).

Stoga se s pravom, ali i zabrinutošću možemo pitati je li njezina tvrdnja kako „ponovno treba otkriti europsko jedinstvo“ zapravo eufemizam za daljnje političke korake u smjeru „više Europe“, federalizacije EU, proširenja ovlasti birokratske grdosije i obezvrijeđivanje suvereniteta država članica?

To nastojanje koje se već odavno nazire na europskom političkom obzoru u sebi nosi klicu vlastite propasti. Europski identitet mozaik je nacionalnih identiteta koji ga na svoj kulturno-povijesni i političko-ekonomski način ravnopravno stvaraju. Svaka namjera da taj identitet postane umjetni temelj za nekakvu europsku naddržavu poništila bi samu bit europskih integracija nastalih kao odgovor na devastirajuće posljedice dva svjetska rata i totalitarnih sustava, stvorila bi plodno tlo za nastanak novih i snažnijih politčkih potresa u Europi (Brexit bi mogao biti samo početak) i kompromitirala jednu plemenitu ideju zauvijek. Neminovno je da će se u sljedećim godinama eurofederalističke i globalističke ideje i snage te slobodarske i suverenističke nasuprot njih homogenizirati i tako utrti put prema konačnoj povijesnoj odluci koju će donijeti europski narodi-kako će izgledati politička slika našeg kontinenta. Utjecaj na tijek i ishod tog procesa imat će prije svega geopolitičke tendencije, demografska stagnacija i kobna migrantska navala.

Europske države mogu istinski koegzistirati i dijeliti krščanske i općeljudske vrijednosti jedino ako se poštuje njihov suverenitet, kako bi se u toj istoj zajednici naroda osigurali mir i blagostanje za buduće naraštaje.

Autor: Srećko Perković

Komentari

Komentari
%d blogeri kao ovaj: