Ponedjeljak, 10 kolovoza, 2020

Pater Ike Mandurić: Sad i nikad više!

Na Modravama, negdje 2012. godine, vlč. Tomislav Rogić, današnji biskup Šibenski, Senjanin i ribar iz ribarske obitelji, dok smo jednog predvečerja uz najljepši zalazak sunca na svijetu (jer zalazak sunca lijepim čine ne samo priroda nego i ljudi…), stajali na Modravskom pontonu, odmjereno uvlačeći dim svoje cigarete, onako bez žurbe, bez ikakve potrebe da se boriš za pozornost i vrijeme svoga sugovornika – kako to na Moravama uvijek biva, ispričao mi je o jednom čudo koje se, dok je još bio dječak, zbilo njemu i njegovo ocu.

Oni su ribarska obitelj. Otac njegov zna sve o morima, bonacama, vjetrovima, jutrima i ribama; o brodovima jedrima i veslima… ljudima i njihovim ćudima. O njima i najviše i najmanje. Puno je znao i o obitelji. Roditeljima i djeci, ljudskoj muci, radu, i o tome kako je uvijek sve u rukama Božjim.

Tako, kao mudar i realan otac, svoju djecu odgajao je kroz teški rad koji je značio česta rana ustajanja koja su za njih nekad značila suze, krize i muke… ali i lijepe trenutke osobite zbliženosti i s ocem u njegovoj slabosti, brizi i trudu i dobroti.

To nagađam tek na temelju vlastitog iskustva.

I eto, jednom su opet tako, na očevu zapovijed, bez ikakvog demokratskog vijećanja, isplovili loviti ribu od koje žive: biskupov otac, i biskup, skrivan u liku njegovog sina i dječaka. O moru ne znam puno, ali moj stereotip mi sugerira da zamislim jutro, ranu zoru galilejskih ribara.

Nemam pojma kako neki ribar bira gdje će, kad i kakvu mrežu baciti. I baš tako, na način koji mi je posve stran, odabravši mjesto i način kako loviti ribu, biskupov otac naleti na nikad viđeno mnoštvo srdela zamislivo samo u biblijskim pričama.

Iskusni otac, sličan Petru Šimunu, izvukao je maksimum: mreže su bacali brod punili kao nitko nikad. Činilo se da nije bilo kraja ulovu riba. Ali žuljave ruke nisu prestajali bacati i izvlačiti srdile od kojih se živi. I bijaše doista pun brod, bas onako biblijski, petrovki, biskupovski. Zamal’ da od tereta ne potone.

Kad su se ruke posve izmorile, a brod od terete skoro i utonuo kako svaki novozavjetni ribar sniva, kad se sve primirilo, nakon nekoliko sati borbe, iscrpljeni i puni k’o brod, k’o nikad nikakav brod, vraćajući se u stvarnost, pitajući se je li se to zbilja zbilo, ili bijaše san… gledajući tone ribe koja se bljeskala plavičasto u ranom jutro, posve sami pod Velebitom, i daleko i blizu od stvarnosti, otac će Tomislavu:

Zapamti sine što ću ti sad reći! Zapamti dobro sine: ovo je bilo sad, i nikad više!

Sav podvelebitski kraj bio je pun njihove ribe. prodavali su po niskim cijenama, dijelili prijateljima i znancima, crkvama i bogoslovijama, pa je i opet pretjecalo. Doista je ribe bilo na pretek. Sad i nikad više – zvonilo je u mislima mladom bogoslovu Tomislavu. Sad, i nikad više.

Neki dan smo gledali kako Hrvatska reprezentacija čini čuda na svjetskom prvenstvu. Svijet je odguglao Hrvatsku milijune puta. mala zemlja igrala je tako maštovito, lipo i sportski… I osvojila srca cijeloga svijeta.

Trebao bi nam sad onaj kratki govor Tomislavovog oca: Zapamti Hrvatska diplomacijo: sad i nikad više! sad je čas da se isprave sve neistine izlagane protiv Hrvatske svih ovih godina nakon rata. Sad treba razdijeliti ulov, i doprijeti do svakog zabludjeloga. Napraviti program i plan kako iskoristiti ovako veliki ulov, i posve nadoknaditi sve ono što do sada nismo radili, znali, mogli…

Sad i nikad više!
Idemo narode to napraviti…

Komentari

Komentari