fbpx
Četvrtak, studeni 21, 2019

OGORČENI BRANITELJ: Uporno nasjedamo na medijsku propagandu i za sve krivimo naše branitelje

Živimo u zemlji u kojoj se tipičnom Četniku postavlja crveni tepih, a u kojoj se naše brantelje tretira kao govno. Svakog se nešto pita, a naše branitelje ni najmanje. Ljudi u odijelima su, valjda, zaboravili tko je stvorio našu domovinu Hrvatsku i pod koju cijenu.

Živimo u zemlji u kojoj se priča o dobrosusjedskim odnosima, a ne pitamo se, gdje su ti dobri susjedi, kao i dobrosusjedski odnosi bili 1991. i što su tada radili na našem pragu. Na pragu naših kuća. Na pragu naših sakralnih objekata. Na pragu naših bolnica. Na pragu naših škola. I što i sada rade.

Upravo ovo svetogrđe koji se dogodio u Beogradu u kojem ratni zločinac postupa neadekvatno s našom hrvatskom zastavom – našim ponosom i vrijeđa našu hrvatsku delagaciju na dan 18.04.2018. dokazuje da mi Hrvati ne smijemo zaboraviti što su nam susjedi napravili 1991. i što nam rade danas, 2018. Neka nam to bude još jedna poruka kad idući put poželimo staviti crveni tepih susjedima. Ako je itko zaslužio crveni tepih, zaslužili su ga samo naši dragovoljci, branitelji, HV, HVO, specijalna policija i policija, odnosno oni koji su stvorili našu domovinu Hrvatsku

Živimo u zemlji u kojoj se poginulih, nestalih i umrlih heroja sjeti samo na obljetnicama kada se dođe uslikati, bez da se zna kome se to uopće pali svijeća i kako su ti fajteri poginuli.

Živimo u zemlji u kojoj se naših živih hrvatskih heroja sjeti samo svake četiri ili svakih pet godina. Neki fajteri nisu dobili ni Spomenicu Domovinskog rata, a gle čuda, prošli su bojišta, a uz to i ranjeni.

Živimo u zemlji u kojoj se nema poštovanja prema ženama koje su žrtve seksualnog nasilja iz obrambenog Domovinskog rata i u kojoj zločinci danas slobodno šetaju.

Izborili smo hrvatsku samostalnost, a ubrzo ušli u EU i postali tek obični igrači europske diktatorice na šahovskom polju. Što nam znači sloboda kretanja roba i kapitala, kada nemamo slobodu u našoj domovini? Domovini koju su naši heroji izborili kako bi bila ponosna i lijepa, a danas, ako ste Hrvat i domoljub, smatraju vas zatucanim jer je previše onih koji ne vole naš narod i našu domovinu. Ako se nekog kažnjava, kažnjava se bicikliste, oni, valjda, najviše prijete društvu.

Ovladali su školstvom, namjerno i pokvareno obrambeni Domovinski rat stavili u štivo u tek jedva primjetnim razmjerima, a sve s ciljem da se isti zaboravi, te da naša djeca i naša mladež ne odrastaju kao ponosni Hrvati. Škola nije samo obrazovna, nego i odgojna ustanova i igra veliku ulogu u odgoju djece zbog utjecaja vršnjaka, ali i nastavnika.

Kroz perfidne i potkupljive medije, negativnim tekstovima šalju skrivene poruke, ako nije med i mlijeko, iseli, bježi u Irsku, Njemačku… Bilo gdje. Samo bježi. A ne spominju kako je bilo 1991. i da ni tada nije bilo med i mlijeko, ali je bilo upornosti, srca i zajedništva, a toga danas nema. Sada svatko svakom tjera.

Pričamo desetljećima da je politika ista zmija s dvije strane, a zapravo smo mi ta zmija s dvije strane. “Grijemo svoje pozadine”, baš poput zmije, ne ulažemo ništa, ne odričemo se ničeg i očekujemo da netko nešto napravi za nas i za našu domovinu, a u isto vrijeme kritiziramo one koje smo izabrali na izborima, ili one koje je narod izabrao ili one koje nismo izabrali jer smo sjedili kod kuće te nismo ostvarili svoje pravo i obavili građansku dužnost.

Za sve smo nezainteresirani, a sve hoćemo.

Uporno hoćemo obrambeni Domovisnki rat staviti u ropotarnicu povijesti, kao da se nikad nije dogodio, a najmanje što možemo je sjetiti se. Svaki dan.

Obično govorimo:
“Ah, šta oni hoće. Imaju mirovine. Dobro žive. Dobro im je. Vidi kakvu kuću ima. Vidi ovo. Vidi ono.”, a ne vidimo da taj čovjek nema dio tijela. Ne vidimo da taj čovjek nema zdravlje. Ne vidimo da taj čovjek ima noćne more. Ne vidimo da je tom čovjeku umro suborac na rukama. Ne vidimo da je taj čovjek bio u mrtvačnici kako bi našao svog brata, oca ili rođaka u hrpi drugih leševa. Ne vidimo da je taj čovjek zarobljen u ’91.

Jednostavno ne vidimo. Samo osuđujemo. I može nas bit sram!

Predsjednica Udruge heroja obrambenog Domovinskog rata Republike Hrvatske
Roberta Kljenak, mag.ing.agr.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Priznajem.hr
Komentari

Komentari