fbpx
Utorak, listopad 15, 2019

Obrana zločinačkoga jugokomunističkoga režima u tjedniku Globus pod naslovom ‘Totalitarizam crni i crveni, jesu li isti’ odaje veliko neznanje autora

Čovjek stvarno treba imati ‘dobar želudac’ pa provariti članak Roberta Bajrušija i Vlade Vurušića u ‘Globusu’ (13.04. 2018.) pod naslovom ‘Totalitarizam crni i crveni jesu li isti?’ Uvodni dio članka odaje veliko neznanje autora koji najprije polemiziraju protiv Povjerenstva za sagledavanje posljedica totalitarnih režima, prije svega protiveći se mišljenjima onih u njemu koji su dali izdvojene izjave, dakle onih koji su se jednako protivili crvenom i crnom totalitarizmu u Hrvatskoj, potom odabravši za svoje sugovornike uglavnom ljevičarske znanstvenike Petorkakas izrazito ideološkim i političkim pogledima na povijest. Ponajprije nije istina da je Hrvatska imala autentičan komunistički pokret i autentičan nacifašizam.

Hrvatska uopće nije imala svoj komunistički pokret, on je bio jugoslavenski, a jugoslavenski je bio vjerni preslik sovjetskoga boljševičkog komunizma. S druge pak strane, ustaštvo se ne može jednoznačno poistovjetiti s nacifašizmom, ono je bilo mješavina starčevićanstva i radićevštine te organizacijskih elemenata europskoga fašizma. Tvrdnja da je u Hrvatskoj partizanski ustanak bio masovan s obzirom na broj njezinih stanovnika, nije istinita. Udio Hrvata u antifašističkome pokretu cijelo vrijeme rata bio je manji od postotka Hrvata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dok je udio Srba bio znatno iznad njihova postotka u stanovništvu NDH. Kad autori govore da su građanske stranke u Hrvatskoj mogle stvoriti vlastite antifašističke odrede, onda stvarno pojma nemaju o politici Komunističke partije Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu; ona je prisilila sve ostale antifašiste da se pokore njezinoj komandi, a oni koji to nisu htjeli bili su marginalizirani ili likvidirani, primjerice neki HSS-ovci. Čak i komunisti koji su iskazivali svoje hrvatstvo (Andrija Hebrang) bili su uklanjani s važnih pozicija u partizanskom pokretu koji je izrazito naglašavao pokrajinske posebnosti, (dalmatinstvo, slavonstvo, istrijanstvo itd.) potpuno zanemarujući hrvatske sadržaje i ime.

Revolucije nisu moguće bez nasilja

Jugoslavija se nije oduprla totalitarizmu staljinizma god. 1948., kako tvrde autori, jer je i sama bila dio njega, nego je sukob sovjetskih i jugoslavenskim komunista nastao radi prevelikih vanjskopolitičkih ambicija Josipa Broza Tita koji je htio stvoriti tzv. Balkansku federaciju bez odobrenja Josifa Visarionoviča Staljina, a to Sovjeti nikako nisu htjeli dopustiti. Čak i nakon sukoba s Moskvom Jugoslavija je neko vrijeme forsirala ‘staljinizam bez Staljina’ kako bi Sovjetima dokazala svoju boljševičku pravovjernost. U sukob se umiješao Zapad obilno pomažući Jugoslaviju nepovratnim kreditima i vojnom opremom, a da toga nije bilo, Sovjeti bi bez velikoga napora ponovno uključili JUgoslavijaJugoslaviju u svoj tabor. Tvrdnja da je zločin u NDH bio imanentan i dominirajući, dok u jugoslavenskom komunizmu to nije bilo tako, vrlo je proizvoljno jer ustaštvo je djelovalo za vrijeme rata samo četiri godine, dok je jugokomunizam bio aktivan tijekom rata i 45 godina na vlasti u mirnodopskom razdoblju, što znači da se te dvije vladavine ne mogu uspoređivati ni sadržajno, a niti vremenski. Komunisti su za vrijeme Drugog svjetskoga rata imali dva glavna cilja: provocirati Nijemce i Talijane i njihove saveznike kako bi pretjerano reagirali i time ‘punili’ šume žrtvama represije, te uspostavljanje komunističkoga totalitarizma poslije rata, što je za njih bilo mnogo važnije tako da su bili spremni surađivati čak s Nijemcima da su se saveznici iskrcali na Jadran. No ako je vrijeme od 1941. do 45. bilo ‘neregularno’ radi građanskoga rata i strane okupacije, (u njemu su i komunisti počinili brojne zločine!) postavlja se pitanje zašto su komunisti poslije rata kao apsolutni pobjednici bez konkurencije nastavili sa svojim zločinima, nastojeći potom ideološki i politički potpuno ‘preodgojiti’ pojedince, skupine i cjelokupno društvo u smislu marksizma-lenjinizma, uništavajući gotovo sve nasljeđe seljačke i građanske kulture i uljudbe hrvatskoga naroda? Edvard Kardelj rekao je da je ideal JugoslavijaJugoslavija se nije oduprla totalitarizmu staljinizma god. 1948., kako tvrde autori, jer je i sama bila dio njega, nego je sukob sovjetskih i jugoslavenskim komunista nastao radi prevelikih vanjskopolitičkih ambicija Josipa Broza Tita koji je htio stvoriti tzv. Balkansku federaciju bez odobrenja Josifa Visarionoviča Staljina, a to Sovjeti nikako nisu htjeli dopustiti. Čak i nakon sukoba s Moskvom Jugoslavija je neko vrijeme forsirala ‘staljinizam bez Staljina’ kako bi Sovjetima dokazala svoju boljševičku pravovjernost. U sukob se umiješao Zapad obilno pomažući Jugoslaviju nepovratnim kreditima i vojnom opremom, a da toga nije bilo, Sovjeti bi bez velikoga napora ponovno uključili Jugoslaviju u svoj tabor.jugoslavenskih komunista bio pretvoriti Jugoslaviju u jednu od sovjetskih republika. I nakon sukoba sa Staljinom Jugoslavija je ostala komunistička zemlja sa svim ograničenjima toga sustava.

Izjave ‘Globusovih’ sugovornika o ustaštvu i jugokomunizmu uglavnom su političke naravi, dakle nemaju znanstvenu NDHtežinu. Kad profesor Damir Agačić s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu uspoređuje stanovite simpatije za NDH u Hrvatskoj s izostankom takvih pojava prema nepostojećim (!) domaćim kolaboraterima u Poljskoj ili Češkoj, (a zašto ne spominje Slovačku, Mađarsku i Rumunjsku gdje su političke prilike bile slične hrvatskim prilikama?), onda se nalazi u teškoj zabludi jer ustaštvo je niklo, kako su govorili čak i komunisti, nakon uspostavljanja ‘monarhofašističke diktature’ u Jugoslaviji, a takve nije bilo u Poljskoj i Češkoj kao demokratskim zemljama. Prof. Josip Glaudrić (Sveučilište u Luxembourgu) najprije kaže da se generalno ne može staviti znak jednakosti između komunizma i nacifašizma, (to malo tko čini), ali da se uspoređivati može jer se time dolazi do vrlo korisnih spoznaja. Mi kažemo kojih, a profesor ih nije spomenuo, naime da je iza komunizma ostalo oko sto milijuna žrtava, dok je broj žrtava nacifašizma oko 65 milijuna. No isto je tako važno ustvrditi da su komunisti nastupali s vrlo slobodarskim zahtjevima (socijalna pravda, ravnopravnost naroda, blagostanje za sve, svjetski mir itd.) dok su u praksi počinili monstruozne zločine; nacionalsocijalisti i fašisti bili puno ‘iskreniji’, najavljivali su zločine, (antisemitizam, osvajanje ‘Lebensrauma’, životnoga prostora, uništavanje ‘Untermenschen’, podljudi itd.) i onda ih gotovo doslovno konkretizirali što se ne može reći za ustaštvo. Jedni i drugi bili su revolucionari, a revolucije nisu moguće bez nasilja. Znaju li (ne)cijenjeni profesori da je SFRJ imao više političkih zatvorenika, (uglavnom Hrvata i kosovskih Albanaca) po glavni stanovnika nego Sovjetski Savez? Da je Udba ubila mnogo više hrvatskih emigranata nego sve tajne službe komunističkoga bloka svojih protivnika u inozemstvu? Da su Bleiburg i Križni put bili veće klaonice u usporedbi s brojem stanovnika Hrvatske nego sovjetski Gulag? Da se isto može reći i za Goli otok. Stvarno treba moralno oguglati i braniti takav zločinački režim.

Kakav je to liberalizam postojao u komunističkoj Jugoslaviji?

Tvrdnja Dejana Jovića s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu zaista je karikaturalna kad govori kako se JOvićKomunistička partija Jugoslavije prvo protivila Hitleru, (bilo je to tek na poziv Kominterne poslije prekida Hitler-Staljinova pakta i njemačkog napada na SSSR!) i Staljinu, (rekli smo zašto) čime je ‘dala vrlo značajan doprinos borbi protiv totalitarizma u svijetu’. Ovo je vic jer se jedna totalitarna Partija ne može boriti protiv totalitarizma! On ide toliko daleko pa citira Vjerana Katunarića i Dragutina Lalovića, kako su 80-e godine u Jugoslaviji bile ‘u mnogočemu liberalnije od 90-ih u Hrvatskoj’. Po njemu ‘raspad Jugoslavije značio je, dakle, prekid jedne dugogodišnje tendencije liberalizacije društva, i pad u novi autoritarizam, ovoga puta nacionalistički, s mnogo elemenata totalitarnoga, naročito u odnosu na etničke manjine, ali ne samo na njih…’ Kakav je to liberalizam postojao u komunističkoj Jugoslaviji? Nije ga bilo. Jović je ‘prespavao’ nametnutu ‘hrvatsku šutnju’ od 1971. do 1990. ili se ‘pravi lud’. U vrijeme raspada Jugoslavije i stvaranja Hrvatske postojale su slobode u nas kakve njegova SFRJ nikad nije poznavala. Bio je rat, a Tuđmana se moglo karikirati, Srbi su digli ustanak protiv vlastite domovine, a njihovi sunarodnjaci sjedili su u Saboru i čak bili ministri u hrvatskoj vladi, sloboda medija bila je velika i u najgore ratno vrijeme itd. Stanovita liberalizacija o kojoj on govori postojala je u Beogradu u smislu srpskoga nacionalizma i Sloveniji na liniji separatizma, u Hrvatskoj o njoj ni traga, u ostalim republikama nikad je nije bilo. Stvarno, možemo zamisliti kako taj politizirani profesor odgaja mlade ‘Jugoviće’ na svom fakultetu koji će kasnije trovati javni život u Hrvatskoj.

Samo jedna politički glupa vlast kao što je hrvatska plaća takvoga agitatora protiv vlastite države. Među odabranicima Bajrušija i Vurušića morali smo naći neizbježivoga Jugoslavena Hrvoja Klasića koji odbacuje znak KlasićNeizbježivi Jugoslaven Hrvoje Klasić odbacuje znak jednakosti između komunizma i fašizma, jasno u korist jugoslavenskog komunizma koji je po njemu bio humaniji jer nije u njemu bilo takvih progona kao u NDH.jednakosti između komunizma i fašizma, jasno u korist jugoslavenskog komunizma koji je po njemu bio humaniji jer nije u njemu bilo takvih progona kao u NDH. To nitko i ne tvrdi, ali njegovo nabrajanje prednosti Jugoslavije vrlo je manjkavo jer ustaštvo je djelovalo za vrijeme strašnoga rata, a komunizam u miru, i tu ne može biti uspoređivanja. Kaže kako u Jugoslaviji niste trebali biti član Partije da biste školovali djecu, imali pravo na posao, zdravstvenu skrb UDBAili dobili od poduzeća stan u vlasništvo. I on je zaboravljiv. Ne zna da školarci iz ‘reakcionarnih obitelji’ često nisu mogli birati fakultet koji su htjeli, da su takvi kasnije prvi dobivali otkaze na poslu, (u Jugoslavija je postojala skrivana nezaposlenost, dok je gastarbajterstvo istovremeno rasterećivalo tržište rada) da su zdravstvo i izgradnja stanova bili financirani novcem privrede i samodoprinosima, država nije ‘zarađivala’ novac nego ga je samo raspoređivala dajući prednost partijcima i oficirskim umirovljenicama itd.

Naravno ima u izjavama spomenutih profesora i pametnih dionica, ali se općenito osjeća njihova želja da se jugoslavenski komunizam udalji od onoga u istočnom bloku, i time na neki način rehabilitira. Jasno je da su postojale razlike u korist Jugoslavije, ali naši ljudi nikad nisu svoj život uspoređivali s onim u Sovjetskom Savezu, Bugarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj nego s prilikama u Austriji, Njemačkoj, Italiji i drugim zapadnim demokratskim zemljama. U ovome grčevitom nastojanju da se SFRJ prikaže kao gotovo ‘idealna zemlja’ najdalje je otišao Dejan Jović koji je redoviti profesor Zagrebačkog sveučilišta na sramotu hrvatske kulture i znanosti. Nitko ne bi imao ništa protiv njega da je nekakav „privatni docent“ i širi svoje jugoslavenstvo na „vlastiti trošak“, a ne novcem hrvatskih poreznih obveznika. Jedna njemačka izreka glasi kako su time neki, (zna se koji u vlasti ) „jarca postavili za vrtlara“. Možemo zamisliti kako izgleda vrt hrvatske politologije nakon predavanja prof. Jovića, jednog od deset najutjecajnijih Srba u svijetu.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Komentari

Komentari