FaH

Sve što organiziraju Hrvati, a odnosi se na bilo kakve domoljubne manifestacije, objavljivanje knjiga i slično, te je poglavito vezano uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, Nezavisnu Državu Hrvatsku, blaženog Alojzija Stepinca ili pak o navodnim zlodjelima nakon II. svjetskog rata, apriori nailazi na osudu srpske strane. U tome prednjače novinari (skribomani) iz srpskog biltena Novosti, kojima se kosa diže na glavi ako samo netko počne članak s „u“ ili „h“, jer ne podnose ustaše, a bome ni Hrvatsku.

Sada su „poludjeli“ na zaprešićki prvi Festival domoljubnog filma „Gordan Lederer“, jer će tamo, kako navode, (zamislite!) biti prikazan „propagandni antisrpski film Jakova Sedlara i revizionistički dokumentarac o Jasenovcu Romana Leljaka kojim se umanjuju i negiraju ustaški zločini“. Zatim dodaju „da bi skandal bio veći, festival je dobio pokroviteljstvo Ministarstva branitelja, Ministarstva obrane, Grada Zagreba i HRT-a te potporu lokalne vlasti.“(sic!).

Dakle, „skandal“ je ako hrvatske domoljubne filmove podupiru Hrvati, a nije skandal ako srpske Novosti, u kojima (da se malo našalimo) na svakoj stranici „viri četnička glava“ i koje financiraju pojedine hrvatske institucije,  pišu i huškaju protiv Hrvata i Hrvatske!

Također nije skandal da se propagira objavljivanje „sabranih djela“ notornog Viktora Ivančića u „pet knjiga i na 2500 stranica“ (s potpisom autora!), a koje će uglavnom financirati Pupovčevo  Srpsko narodno vijeće (SNV), da mu se oduži za „sve što je činio na dobrobit Srba i pupovčeve rodbine“, ali pretežno (ili bolje rečeno u cijelosti) novcima hrvatskih poreznih obveznika.

Za takve megalomanske i beskorisne projekte („sabrana (ne)djela“)  ne manjkaju financijska sredstva, a sigurno će naići i na golemu potporu (slavu!) Ivančićevih drugova i drugarica tzv. piskarala, koji su odlično raspoređeni u gotovo svim najvažnijim hrvatskim, ali i drugim medijima.

Srbijanskim i inim piskaralima ne smeta samo što će na Festivalu domoljubnog filma, koji oni nazivaju i „festivalom netolerancije“ (sic!), biti prikazani filmovi Sedlara i Leljaka, već i oni Nade Prkačin. Autorica je napravila sjajan i iznimno potresan film s nazivom „Štafeta smrti“, ali i ona nije „smjela“ biti na ovoj manifestaciji jer je „autorica uratka “Macelj – Titovo stratište“, (zamislite!) emitiranog na javnoj televiziji uoči obilježavanja godišnjice oslobođenja Zagreba 8. svibnja. Njezin je „grijeh“, kako navode, što u filmu „koji se bavi poratnim strijeljanjima u maceljskoj šumi za ustaše koristi termin „hrvatska vojska“ te da smo iz njega doznali da su komunisti „ubijali ljude po šumi i deset godina poslije rata“.

Zbog toga što se „usudila“ snimiti film „Štafeta smrti“, koji podsjeća na konkretne događaje iz Domovinskog rata koji su se zbivali od 10. do 22. studenog 1991. u minskom polju nedaleko Marinaca i gdje su od 11 hrvatskih branitelja koji su te nedjelje iz okupiranih Bogdanovaca krenuli u proboj s civilima, danas  na životu još ostala samo dvojica: Ivica Jurčan i Đuro Kovačević, te smisao našla u podsjećanju na junaštvo i nesebično žrtvovanje za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, srbijanski kritičari joj zamjeraju što, primjerice, u svom filmu „Magnum crimen 1945.“ „prozirno prekraja  ratna stradanja“ u II. svjetskom ratu. Inače, ova je izvrsna novinarka i autorica nekoliko odličnih  dokumentarnih filmova svojedobno dobila otkaz na HRT-u jer je navodno za jedan svoj film koristila arhivu za izradu filmova o Anti Gotovini, a za to nije imala odobrenja.

Dakle, umjesto da bude nagrađena što je napravila film o Gotovini, ona je dobila – „nogu“! Nu, da je drugo vrijeme, bi li na televiziji netko dobio otkaz što je ovako ili onako koristio materijale neke tv kuće o Titu i partiji, odnosno o njihovu „junaštvu“, ili bi ga za taj „pothvat“ uzdizali u nebesa?

Većini onih koji snimaju dokumentarne i ine filmove o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, ali i o zločinima u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, tzv. osloboditelja, uz ostalo treba zamjeriti što u svojim uradcima nisu prikazali  ni pedeset posto istine od one kakva je bila – krvava, okrutna i gotovo bez primjera u svijetu!

Srbi u svojim dokumentarnim i igranim filmovima, knjigama i manifestacijama mogu lagati, mazati i farbati koliko hoće, a hrvatskim autorima najradije bi zabranili uplitanje u ove, ratne teme, jer čim netko od njih progovori o Vukovaru, NDH, ustašama, Jasenovcu odmah se ističe da se „nasilno pokušava prekrajati povijest“, ili kako je rekao gradonačelnik Čakovca  da „mnoge publikacije i inicijative usmjerene na umanjivanje ustaških zločina imaju potporu države, a često se iz nacionalnih izvora i financiraju“.

Nu, koji to filmovi i knjige „umanjuju ustaške zločine“ mahom se ne otkriva. Prije bi bilo da treba (da se malo našalimo) kazniti hrvatske autore što umanjuju partizanske i komunističke zločine. Kritiku zaslužuje i hrvatska država, odnosno njezine institucije, koje manje-više ne potiču autore na snimanje dokumentarnih i inih filmova o agresiji na RH, već, ako im i daju potporu, ona je mahom – nematerijalna.

Svojedobno je moja malenkost u Koprivnici pokrenula Prvi festival ratnog igranog filma, gdje smo u nekoliko dana prikazivali filmove iz raznih strana svijeta. Izdržali smo tek dvije godine, jer „mecena“ nije bilo.

Stoga, treba poduprijeti Festival domoljubnog dokumentarnog filma, baš kao i sve drugo što ima za cilj promicanje i zaštitu vrijednosti hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Da se ne zaboravi!

Mladen Pavković

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!