Krajnje je vrijeme da se od hrvatske države i nacionalne državnosti prestane raditi cirkus. Možda se ponajbolje vidi nedostatak elementarne kulture državnosti, a to znači nacionalne, time i svake druge korijenske ili identitetske samosvijesti u pretežitim, ali i tzv. nacionalnim medijima, koji se svi odreda fokusiraju na posve periferna pitanja ili događaje oko obilježavanja Dana pobjede. U fokusu se pojavljuje apsolutno nepozvana i krajnje irelevantna Vlatka Pokos. Bilježe se mišljenja odavno pilseriziranog Ive Josipovića koji je svojim sramotnim izjavama tijekom nekoliko zadnjih godina postao klasičan primjer posttraumatskog društvenog poremećaja deustašizacije dijagnosticiranog prijenosnika brata Drage. Raspravlja se na sva zvona zašto se Milanović vratio s puta u Sinj ili Knin te što on misli, kao da je to nekome bitno, nagađa se je li Predsjednica popila čašicu više ili manje, pokušava se izazvati društveni rat između Thompsona i Škore i istoga naroda koji s njima slavi svoje ime i prezime. Još nisam uočio Jelenu Veljaču i Severinu, ili nekoga trećeg tko uopće ne shvaćajući dubinska gibanja u narodima Europe, pokušava nedostatak darovitosti ili društvenih vrijednosti naplatiti pokušavajući se usidriti na – tonući brod.

S naslovnica vrišti opskurna aktivistkinja Bojana Genov na Trgu u Zagrebu, a svemu se pridodaju vijesti o srpskoj ljutnji na Izrael zbog čestitke Hrvatskoj za Dan Pobjede. Više sam puta pokušavao tijekom zadnjih godina upozoriti ili otvoriti raspravu o bitnim pitanjima hrvatskog društva, koja se ponajbolje zrcale prilikom proslava i obilježavanja Dana Pobjede.

Prvo je, tko je organizator centralne manifestacije? To pitanje se nametnulo površinski nakon srpskog javnog likovanja nazad dvije godine neposredno uoči proslave, da se nitko od akreditiranih veleposlanika neće pojaviti u Kninu. Zatim su iz nekoliko ministarstava Republike Hrvatske muljali i prebacivali odgovornost s jednih na druge, otkrivajući pri tome katastrofalnu činjenicu – da tako važan nacionalni praznik ne potpisuje centralna država, prije svih predsjednik/ca Republike, Sabora i Vlade. Važnost onoga što se slavi mora imati najviši institucionalni ekvivalent, a Dan pobjede ni u ludilu ne bi smio imati organizacijsku razinu ispod Predsjednika Republike i Predsjednika Vlade. To uz ostalo podrazumijeva poziv i dolazak svakog akreditiranog veleposlanika na centralnu državnu proslavu ili otkaz akreditacije. Iako ministarstva jesu dio državne infastrukture, niti jedno ministarstvo ne bi smjelo umjesto Vlade ili predsjednika Republike biti potpisnik organizacije Dana pobjede.

Drugo, već se godinama, a naročito u medijima i fokusom na gradonačelnika Knina promiče Knin i njegova komunalna i lokalna obilježja u fokus proslave, pa se najvažnija nacionalna epopeja sve više pretvara u priču o nekakvoj bitci za Knin. Po istom modelu po kojem se nacionalna žrtva pretvara u lokalnu priču o Vukovaru i Škabrnji, a jasno je da se takvim modelom te priče i njihova simbolika lakše i sigurnije udaljavaju iz Zagreba i nacionalnog značaja na marginu, na kojima ih je onda lako marginalizacijom banalizirati u utopiti u nebitnost te istrgnuti iz nacionalne memorije. Nije ulazak Hrvatske vojske u Knin primarno označio oslobođenje Grada, niti je hrvatski barjak na Kninskoj tvrđavi značio pobjedu u bitci za Knin. Na Dan pobjede slavimo oslobođenje Hrvatske od zla čiji je epicentar bio u Kninu, a ekvivalent iskazanog poštovanja simbolici pobjedničke Oluje morala bi biti pobjednička državna politika na postratnim razvojnim pitanjima i ostvarena sloboda hrvatskog naroda na svim područjima.

Baš zbog toga je potpuno neprimjereno i neusporedivo značaju simbolike koja se slavi vidjeti sve do jednog predstavnika državnih institucija u Kninu. Ključno pitanje nije što su oni rekli u Kninu, nego što su donijeli u Knin i priložili na oltar Pobjede. Oni, njihova nazočnost s političkim vrijednostima koje promiču i znače gotovo su potpuna suprotnost elementarnom državnom i nacionalnom značenju pobjede. Konačno, zar je uz činjenicu da jedan dio državne vlasti redovito sudjeluje u teškom klevetanju olujne pobjede u Srbiji, potrebno bilo što više isticati? Nije. To je povijesno posrnuće i civilizacijski eksplicitan dokaz da su ljudi koji u ime države danas obilježavaju Pobjedu i riječima se u toj prigodi pozivaju na Tuđmana, hrvatske junake, čitaju imena poginulih u Oluji, dovode članove obitelji žrtava ispred postrojenih ondašnjih Tuđmanovih generala, poništili stvarni smisao pobjede. Jer, pobjeda nad srpsko-crnogorskim okupatorom nije bila antisrpska kampanja, nego borba za trajnu hrvatsku slobodu, koju je drugim sredstvima, snažnim politikama i sredstvima odvraćanja trebalo i treba trajno dograđivati. Ti ljudi su Hrvatsku doveli, doveli su hrvatsku pobjedu do realnosti da spomenute društvene kreature s početka teksta i vojno poražena zločinačka politika, umjesto u okupiranom Kninu, danas s neproporcionalnom i nepodnošljivom društvenom moći stoluje na Markovu trgu i koliko god bili opskurni, diktiraju društvene standarde u Hrvatskoj.

Nekoliko je detalja koji jasno pokazuju svu dubinu neshvaćanja stvarne epohalnosti Oluje. Recimo, naizgled lijepo, prigodno i prikladno čitanje imena poginulih hrvatskih vojnika u bitkama tijekom operacije Oluja, sve je sadržajno samo ne prikladno, lijepo i prigodno, jer upravo to pokazuje temeljni nedostatak državne svijesti o tom događaju. Oluja je bila višegodišnja vojna operacija, nastala u prvim dragovoljačkim otporima na srpske udare 1991.godine, čeličila se i nastajala od Vukovara do Dubrovnika, od Gospića do Viteza u Srednjoj Bosni, rasla i stasala četiri godine integracijom državne ideje i povjerenja naroda, a uz ostalo bila je moguća integracijom ratišta i oslobodilačkih akcija jedinstvenih vojnih snaga hrvatskog naroda, u BiH i Hrvatskoj. Koliko se puta tijekom državnog obilježavanja Dana pobjede spomenu operacije u BiH, HVO i strateške vojne pripreme za uspješnu Oluju? Rijetko do nikada.

U tom razdoblju nastanka Oluje žrtvovalo se tisuće i tisuće znanih i neznanih junaka. Pali tijekom Oluje samo su dio tog pobjedničkog zagljaja i nikako ih nije primjereno izdvajati iz njihovog vječnog bratstva. Izdvajanje znači izolaciju Oluje iz pobjedničke državne politike, s krajnjim ciljem razbijanja epohalnosti i svenacionalnog duha pobjede na tisuće izoliranih otočića kako bi se lakše uništila svehrvatska državna integracija. Čitav je niz ovakvih detalja pa je zato besmisleno raspravljati o govoru predsjednice Republike pred ratnim zapovjednicima i krajnje neprimjerenom performansu američkoj generalici, jer i ona na čelu ovakve države, ali i ratni generali danas, nose samo ime iako je sadržaj u tom imenu miljama udaljen od državničke vizije tvorca Oluje, predsjednika Tuđmana. Sve čemu se čudimo, odavno je bilo usmjereno u ovo čemu smo svjedoci, čvrsta pravila i norme ozbiljne države svedena su na područje improvizacije i lošeg folklornog performansa, posve odgovarajućeg karakteru katastrofalnih državnih politika već dugi niz godina. Zato Kolinda Grabar-Kitarović prilagođava sebi bit manifestacije, Plenković sebi, prije njih Milanović i Josipović sebi, a umjesto da se javna kritika usmjeri u bit državne proslave, javnost se danima zabavlja njihovim prepucavanjima i dojmovima o tome što je primjereno, a što nije.

Nije primjereno ništa što bilo tko od tih ljudi smije i pokušati prilagoditi svom političkom profilu, a prilagođavaju i prilagođavati će sve dok država i državna svijest o Pobjedi ne bude trajna, a oni samo prolaznici koji moraju poštovati tu svijest i pravila. Kako dalje? Vrlo je jednostavno.

Škoro je u Sinju iznio biblijsku prispodobu o neplodnom vinogradu, a civiliziran svijet zna kako se obilježavaju najvažnije oslobodilačke nacionalne pobjede. Treba primijeniti znanja, ne raditi budale od svog naroda i sebe samih. Škoro ili netko sutra, uz metaforičko i efektno uočavanje neplodnosti vinograda, za promjenu i upravo za iskazivanje poštovanja Pobjedi trebaju naciji reći točne postupke pomoću kojih neplodan vinograd namjeravaju pretvoriti u izvorište plodnosti i blagostanja, jer je jedini način stvarnoga razlikovanja od političkih prolaznika koji pobjede pretvaraju u poraze, vrlo preciznim i jasnim porukama narodu reći tko, kada i kako će od Hrvatske načiniti plodan vinograd. Tuđman je to znao, ljudi su mu povjerovali i bila je Oluja. Nakon njega nisu znali, nisu ni htjeli i dobili smo cirkus.

Izvor: Marko Ljubić/Facebook

Prestanite raditi cirkus od države!

Krajnje je vrijeme da se od hrvatske države i nacionalne državnosti prestane raditi…

Objavljuje Marko LjubićSrijeda, 7. kolovoza 2019.


>>> MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI <<<
>>> VOJNIK ODGOVORIO PUPOVCU: Milorade, gledao sam te na TV-u! Nisi ti budala, za budale zakoni važe
>>> KOSOVO BLOKIRANO ZA SRBE: Na Kosovo se od jučer više ne može sa putovnicom Srbije
>>> Sladoljev poručio Pupovcu koji je umjesto na proslavu Oluje otišao u Srbiju: ‘Suživot neće biti moguć bez istinskih predstavnika Srba’
>>> Vakula prognozira što nam slijedi nakon skorog pogoršanja vremena, spominje se i toplinski val
KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!