Ono što Milorad Pupovac radi je, najblaže rečeno, bezobrazluk. Za uzimati tri milijuna kuna godišnje od Hrvatske za glasilo koje blati Hrvate i stvara zlu krv između Hrvata i Srba, i to tako da praktički sam sebi isplaćuje novac, treba biti vrlo bahat i samouvjeren. Za štititi ratne zločince smatrajući da se njihovim privođenjem pravdi ne doprinosi pomirbi treba k tome biti i pokvaren i nemoralan čovjek. A da bi se preokrenulo priču s ubijenih Hrvata u Vukovaru, simbolu stradanja, na nestale Srbe, treba… pa, smislite sami pravu riječ.

“Stvaramo li pretpostavke da se poštuje himna, da li oni koji kradu, manipuliraju, koncentriraju političku moć na temelju međunacionalne mržnje, jesu li oni ti koji nas trebaju pozivati na poštivanje himne? Ja se dižem na himnu jednom tjedno za sve koji su me birali, je li mi bolje u Hrvatskoj? Jesam li priznat kao patriot? Nisam. Gleda me se kao četnika, neprijatelja zemlje, nerijetko kao ubojicu. Što da na to kažem? Tko je taj koji me može podsjećati na patriotizam pored takvih apatriota, takozvanih domoljuba, koji su sve drugo nego poštivaoci himne i Ustava. Ti da nekoga pozivaju, pogotovo djecu, kada trebaju da ustaju,” rekao je dramatično Pupovac, nakon čega mu je voditeljica u jednoj emisiji rekla da se smiri i upitala ga je li dobro.

Od agresora do nedužne žrtve ustaškog režima

On je na to nastavio: “Ja sam jako u redu, samo oko mene nije u redu. Ono što činim je pravedan gnjev. Ne dižem se samo ja, diže se moja kolegica Dragana Jeckov kojoj je otac ubijen, a nikoga ne proganja i ne hoda okolo i proziva tko je ubio moga oca i zašto nije kažnjen”.

Zapravo, ono što Pupovac radi je taktika Josifa Visarionoviča Staljina, koji bi, kad bi se u SAD zgražali nad genocidom kojeg je provodio nad narodima vlastite države i gulazima u Sibiru za političke protivnike, uzvratio “a što vi radite Indijancima”. Ta se taktika zove “Whataboutism”, ili u slobodnom prijevodu “aštoćemosonim”. Radi se o varijaciji “tu quoque” sofizma, namjernog navođenja na pogrešan zaključak u raspravi:  Ideja je skrenuti s teme na drugu sličnu ali sa suprotnim ulogama aktera, diskreditirati protivnika optužujući ga za licemjerje, bez da se izravno odgovori na njegovu argumentaciju i optužbe. Čitava sovjetska propaganda je nekoć tako funkcionirala, dok danas to uglavnom na zapadu koriste tzv. “liberali”.

Nacionalisti u Hrvatskoj ne postoje kao politička snaga

Tako i Pupovac, kad se govori o Vukovaru, na konstatacije o srpskom nacionalizmu i ekstremizmu u Hrvatskoj uzvraća se s “pa imate i vi ustaša” i upire prstom u nekog poput Keleminca ili na natpis ZDS kojeg su klinci našarali, pa se to onda uspoređuje. No to se uspoređivati ne može, jer je s jedne strane organizirana srpska nacionalistička i antihrvatska politika koja ima puno lica, ali jedan dnevni red, a s druge u najboljem slučaju osobe bez ikakve političke težine. Nacionalisti u Hrvatskoj niti ne postoje kao organizirana politička snaga.

Naime, od liberala, demokrata, do ortodoksnih četnika, srpska politika dijeli jednu stvar, a to je njihov “antifašizam” uperen protiv “ustaša” i u osnovi je samo maska za hegemonizam i nacionalizam: Hrvatska je tako u situaciji da se vječno mora pravdati za “nacionalizam” onima koji provode svoj nacionalni program bez kompromisa. Primjer toga je komunist Vulin, ljubitelj Che Guevare, koji za razliku od hrvatskih ljevičara nije anacionalan već je velikosrpskih stavova,  zbog čega je u Hrvatskoj proglašen nepoželjnom osobom, a svoje srbovanje prezentira, naravno, kao “borbu protiv ustaša”. Dok u Hrvatskoj praktički ne postoji politička snaga koja bi nacionalne interese stavljala na prvo mjesto, ispred separatnih interesa određene interesne skupine, ili određene ideološke klike, u Srbiji oko toga nema spora. Druga je stvar što stranke u Srbiji nacionalni interes nisu uvijek u stanju ispravno prepoznati i artikulirati.

Tako se srpski nacionalizam prodaje pod “borbu protiv nacionalizma”, hrvatskog, naravno. To je i Pupovčeva politika, ali ona nije od jučer, ona je tu otkad je i Jugoslavije. Hrvatsku se uvijek pacificiralo nametanjem “borbe protiv hrvatskog nacionalizma”; a neki od najvećih “boraca protiv nacionalizma” iz osamdesetih, na primjer pisac Goran Babić, su devedesetih osvanuli s bradama i kokardama na barikadama.

Emocionalne ucjene i druge manipulacije

Dodatno, Pupovac se, kao i ostatak srpske politike u Hrvatskoj, služi emocionalnim ucjenjivanjem. Bilo kakva kritika njegovog djelovanja je napad na sve Srbe, time i ustaštvo i govor mržnje. Gađati ga gavunićima i kriškom limuna je atentat ravan onom u Marseillesu, kad se sluša Pupovca. Gornji njegov tekst je mješavina samosažaljevanja, glumatanja pravedništva, i optuživanja Hrvata. U biti klasična taktika svakog muljatora koji vam želi izvući neku kunu iz džepa ili vam jednostavno nametnuti osjećaj krivnje, osjećaj da ste vi njemu nešto dužni. Nakon svega što je bilo devedesetih!

Ali greška je na nama. Probajte zamisliti da se Nijemac, političar, pojavi na proslavi Dana pobjede, i pokuša ublažiti osudu Hitlera i njegove politike skretanjem priče na ubijene njemačke civile. Vjerojatno bi završio u zatvoru kao apologet nacizma. Problem je što smo se mi u Hrvatskoj nakon rata krivo postavili, i zato, što je jedinstven slučaj u svijetu, strana koja je skrivila rat i koja je u njemu poražena, koja je odgovorna za ogromnu većinu ratnih zločina, za neviđena zvjerstva prema civilima, strana koja je razarala gradove poput Dubrovnika i sravnila sa zemljom Vukovar bez ikakvih obzira spram civila, se postavlja kao moralni pobjednik.

Gdje smo pogriješili? Prvo, tu je paradigma “antifašizma”, pojma koji se ni u socijalizmu od šezdesetih nije koristio. Uveo ga je, vjerojatno po naputku britanske tajne službe, Stjepan Mesić 2000. godine slagavši da je “antifašizam u hrvatskom Ustavu”. Njega tamo, naravno, nema, spominju se tek odluke ZAVNOH-a kao političkog tijela a ne ideološke odrednice, unutar nabrajanja koje spominje i srednjevjekovna kraljevstva, i Pragmatičku sankciju, i SRH kao prethodnicu RH, pa nitko ne smatra da su monarhija ili socijalizam “u hrvatskom Ustavu”. Da ne govorimo da je jedina ideološka odrednica u Ustavu odbacivanje socijalističkog sustava, no to nitko ne primjećuje.

Antifašisti su Srbi i pošteni Hrvati

Problem s antifašizmom je što su u toj paradigmi Srbi uvijek antifašisti, a Hrvati (skoro) uvijek fašisti. Moglo bi se reći da su antifašisti “Srbi i pošteni Hrvati“, kako se to definiralo u SFRJ. Sama sintagma je intrinzično fašistoidna, naravno, jer pretpostavlja da su Srbi genetski superirorni, a Hrvati se rađaju, u pravilu, moralno defektni i moraju dokazati svoju “ispravnost”.

Pritom “Pošteni Hrvat” nije onaj koji se u Drugom svjetskom ratu borio protiv fašizma,  naprotiv, on je ustaša ako se, poput Janka Bobetka, Franje Tuđmana ili Svena Laste devedesetih borio za hrvatsku neovisnost ili je podržavao. Čak ni ortodoksni komunist i jugoslavenski integralist Stipe Šuvar je u toj paradigmi ustaša, a ne antifašist. Pošteni Hrvati su oni koji su antihrvatski nastrojeni, koji su spremni izdati sunarodnjake i uvijek otvoreno podržati srpsku stranu. Nije da takvih u Hrvatskoj fali.

Usto, pojam antifašizma se neraskidivo vezuje uz komunističke lidere poput Staljina, nipošto zapadne demokratske. Nije se berlinski zid prema demokraciji bez razloga zvao “antifašistički obrambeni zid”, čime je demokracija izjednačena s fašizmom. Dakle, ako se uzme antifašizam kao vrijednost za sebe, onda je Sloba bio antifašist – jer se borio za socijalizam, SFRJ (bar formalno), borio se pod antifašističkim simbolima poput petokrake, i najvažnije od svega, protiv ustaša (a to su svi oni koji su za hrvatsku neovisnost, vikali “ZDS” ili “Smrt fašizmu”, svejedno). Mi smo se pak borili za nacionalnu neovisnost i pod simbolima od šahovnice do ZDS koje su Srbi redom, s manje ili više uspjeha, pokušali prikazati kao ustaške i fašističke. A o tome jesmo li mi fašisti ili oni svijet nerijetko sudi po simbolima, ne po tome tko je branio svoju zemlju i svoju neovisnost a tko otimao tuđu. Zato antifašizam kao pojam treba izbaciti iz upotrebe i vrijednosnog sustava – i ne, to ni u kom pogledu ne podrazumijeva ustašonostalgiju, apologetiku NDH, ili bilo što takvo.

Drugo je što nismo inzistirali nakon rata da se politika u Srbiji denacificira. Nakon ubojstva Đinđića u Srbiji je sve krenulo po zlu, lustracija je propala i snage iz Miloševićeve ere, koje su i stajale iza atentata (Tadić) su se vratile na vlast, da bi ih kasnije zamijenili još gori. Koliko smo na to mogli utjecati, pitanje je.

No treće je neupitno: Politike pomirenja nije smjelo biti, ne na ovaj način, jer je to bio najsigurniji način da se vratimo u osamdesete što se tiče odnosa Srba i Hrvata. Dakle, u predratno stanje, u stanje pred samu ratnu psihozu.

Zašto? Jer je Hrvatska bila opterećena time da se pod svaku cijenu ispriča Srbima što se obranila od njih, da pronađe pokaznog Srbina koji će biti katalizator novih odnosa, koji će dokazati (nama samima, ali i svijetu) da “ne mrzimo Srbe” čime su nas vječno opterećivali, da na neki način dobijemo od Srba priznanje da je sve OK. To je glupa i pogrešna politika.

Ako imate u razredu od, recimo, šestero plus dvoje djece razrednog nasilnika, koji tuče drugu djecu, sustavno ih zlostavlja, pa jednog dana, iako je jači, ipak smognete snage usprotiviti mu se i nekim ga čudom nadjačati i pobijediti, hoćete li mu se potom ispričati što ste ga istukli? Ako vas optuži da ste ga pritom ozlijedili, iako je godinama on tukao vas, hoćete li reći “ispričavam se, žao mi je?” Ne, jer ako se vratite na stare pozicije, na pozicije gdje je on alfa a vi omega, gdje on optužuje a vi se ispričavate, gdje je on Tarzan a vi Jane, on će vam se prvom prilikom osvetiti, i stradat ćete još gore nego prvi put. Usto, oni koji su vam pomogli će se osjećati kao budale i drugi put vam NEĆE pomoći. Reći će da ne zaslužujete slobodu i neovisnost.

Oprost treba inicirati onaj tko je nešto skrivio

Dakle, mi nismo smjeli biti ti koji su inicirali pomirenje i oprost. Oprostiti nasilniku ima smisla samo i jedino ako se isti iskreno kaje zbog učinjenog, i ako je sam zatražio oprost. Ako nije zatražio oprost, znači da mu nije jasno da je išta uopće skrivio. Ako se ne kaje, oprost pogotovo nema smisla.

Zato je pomirenje koje je promovirao i inicirao Tuđman propalo. Iskreno, nikad nije imalo šansi. Trebali su ga inicirati Srbi, uz dugi govor pokajanja i isprike. A mi i dalje tražimo nekakvog pokaznog lojalnog Srbina, poput Pupovca koji je lojalan Hrvatskoj koliko je i Plenković vjerodostojan, iako imamo masu Srba u državi koji su posve u nju integrirani i ne bave se srbovanjem, nisu nacionalisti i ne gledaju sve na svijetu kroz prizmu (ugroženog) srpstva i Srbije.

Zato Hrvati trebaju prestati biti vječni taoci Srbije i njenih politika, čak i 24 godine nakon rata. Da bi se to postiglo potrebno je sve politike prema srpskoj manjini u Hrvatskoj temeljiti na načelu reciprociteta, jer u Srbiji se praktički provodi tihi genocid nad Hrvatima, a mi tamo nemao svog Pupovca da digne dreku. Koliko Hrvati imaju zastupnika u parlamentu Srbije, razmjerno toliko trebaju imati Srbi u Saboru. A nikakva pomoć Srbiji oko prijema u EU ili bilo čega drugog ne dolazi u obzir dok tamošnje vlasti ne priznaju da je Srbija jedini i isključivi krivac za sve ratove na području bivše SFRJ devedesetih, dok Srbija i njeni predstavnici ne prestanu s povijesnim revizionizmom i izjednačavanjem krivnje po sistemu “malo smo palili, malo smo pucali, malo smo i ubijali ali sad je sve u redu, ništa se nije desilo, ko nas bre zavadi”. Dapače, Domovinski rat treba zaštititi zakonom o zabrani povijesnog revizionizma kakav postoji za negiranje Holokausta, i svima u Hrvatskoj koji na bilo koji način pokušaju relativizirati odgovornost za taj rat ili ga proglasiti građanskim, što po karakteru nije bio, udariti ogromnu globu, a ako treba i zatvorsku kaznu.

Uključujući, naravno, Milorada Pupovca.

Marcel Holjevac

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!