Srijeda, 1 travnja, 2020

MARCEL HOLJEVAC: Najveći Tuđmanov grijeh je pomirba

Ovih se dana, na dvadesetu godišnjicu njegove smrti, svi kunu u Tuđmana i njegovo naslijeđe. A kad je umirao svi su htjeli Hrvatsku “detuđmanizirati”. I jesu.

Rezultate te detuđmanizacije vidimo: Reintegracija hrvatskog četništva mirnim putem, raseljavanje, demografska katastrofa, zaostajanje za svim tranzicijskim državama što je posljedica izostanka lustracije i privatizacije. Naime, jedini smo koji nisu proveli niti jedno od toga dvojeg, osim par susjednih eks-jugoslavenskih, kako Trump kaže, “shithole countries”.

No Tuđman je ipak negdje pogriješio, zar ne, kad nam je tako kako jest? Kad nam drsko i bezosjećajno razvijaju jugoslavensku zastavu sred Zagreba, kad četnička pevaljka smije u Arenu u Zagrebu a Marko ne smije u Arenu u Puli, kad je pozdrav iz Domovinskog rata kontroverzan ali simboli SFRJ, države nastale na zločinu i nestale na zločinu i genocidu, nisu?

Ipak je on utemeljitelj države: Ako država ne funkcionira kako je zamišljeno, moramo propitati njene temelje. Je li Tuđman negdje pogriješio? I je li tu grešku mogao izbjeći?

Jest, ali ta greška nije ona koju mu najčešće stavljaju na dušu.

Ne, nije Tuđmanov “istočni grijeh” nikakva “korupcija”, koju mu mnogi danas spočitavaju. Pa korupcija je bila sveprisutna u Jugoslaviji! I ne samo Titovoj, nego i u onoj prije. Svaki direktor “društvene” firme je krao, i ne samo on. Krako je tko god je mogao, i koliko god je mogao. Otac mog kolege u osnovnoj školi, mesar zaposlen u društvenoj firmi (ne privatnik!) je vozio novog Audija! U vrijeme kad je sveučilišnom profesoru doseg bila “Zastava 101” ili, ako je imao kakvu “tezgu” sa strane, sarajevski Golf. I kad je taj Audi koštao nekoliko stotina radničkih plaća u društvenom sektoru. “Druže Tito, ti si krao, ali si i nama (krasti) dao”, ide mantra lupeških Jugovića.

Tuđman, da budemo iskreni, nije baš ništa uradio na iskorjenjivanju sveprisutne korupcije niti na njenom suzbijanju – a mogao je i trebao, jer je bio od onih rijetkih vladara koji se javljaju jednom u nekoliko stoljeća, koji imaju autoritet i moć da utječu na nešto tako duboko ukorijenjeno u narodu kao što je korupcija u Hrvatskoj. Ali ne, definitivno nije on taj koji je korupciju donio u Hrvatsku. Bila je tu kad je došao. Ona je nešto kao Joža Manolić, ili Keith Richards. Tu je oduvijek i bit će tu kad nas više ne bude. Neuništiva je.

Komunisti o deficitu demokracije 

Nje Tuđmanov grijeh bio niti “nedostatak demokracije”, to mu predbacuju antifašisti koji 50 godina nisu dozvoljavali slobodne izbore, koji su slali intelektualce poput Vlade Gotovca ili Budiše, pa i samog Tuđmana, na dugogodišnju robiju radi “verbalnog delikta”. Kad je Tuđman došao na vlast, taj isti Vlado im je postao svetinja u koju se kunu jer se drznuo kritizirati Tuđmana, kao što je nekoć kritizirao komuniste. Pa iako mu dlaka s glave nije pala zbog toga, kamoli da bi ga Tuđman bacio u zatvor kako su to oni radili, proglasiše Tuđmana “antidemokratom” jer je na te kritike reagirao, i nisu mu se dopale.

Nije Tuđmanov grijeh ni bogaćenje. “Je, Tito je imao sto luksuznih auta, jahtu ili dvije, desetke rezidencija, Brijune, ali sve je ostavio narodu”, ide mantra. “A Tuđman je sve ostavio svojoj djeci”. Tuđman je djeci ostavio Vilu Zagorje u kojoj je kao predsjednik živio? Neku od državnih rezidencija? Brijune na kojima je primao neke državnike? Državni vozni park, neusporedivo skromniji od Titovog i čak dijelom kupljen kao donacija iseljenika, a ne od poreza? Što je točno ostavio djeci? Otkupio je kuću, kažu, na kojoj je imao stanarsko pravo od pedeset i neke, koju nije stekao kao predsjednik RH nego kao direktor instituta za povijest, prije nego su ga bacili na robiju. Pa, je, kao i svi drugi, zar ne? I ne, ne po nekom “zakonu donesenom samo za njega”, nego po istom onom po kojem su svi otkupili kuće i stanove. Ne, to nije bila “državna rezidencija”, pa da bi postojao zakon po kom se nije mogla otkupiti, to je laž, nego kuća sa stanarom i stanarskih pravom.

Nije ni privatizacijska pljačka, jer privatizacija, osim stambenog fonda, nikad nije provedena. Nešto malo je započeo Račan, i to je jedino dobro što je uradio, ali su se svi bunili pa je to stalo.

S poraženima mira nema!

Nego “pomirba”. S crvenim fašistima se slobodna Hrvatska nema što miriti. Dok su drugi rješavali komuniste, provodili lustraciju, strijeljali Ceaussescua i sudili Honeckeru, mi smo ratovali sa Srbijom – a komunisti su se pritajili i gradili pozicije. Prigovarali su mu sve ono što su oni radili deset puta više kad su bili na vlasti. Pokušali su 1994. preuzeti vlast državnim udarom, uz pomoć Pukanićevog Nacionala!

Jedan od tih ljudi kasnije, 2000,. dolazi na čelo države, “demokratski”, po svoj prilici uz logističku podršku britanske tajne službe, i uz pomoć istog utjecajnog medija koji je podržao pokušaj državnog udara, te pokreće uništavanje svega pozitivnog što je Tuđman stvorio za svoje vladavine. Branitelje se sotonizira kroz medije kao Židove u Trećem reichu, blati ih se da su svi lažnjaci, istovremeno ih se masovno šalje u mirovinu iz policije i MORH-a jer je “Šušak natrpao previše ljudi u njega”.

Drugi, bivši šef komunističke tajne policije – osoba koja bi svugdje drugdje potpala pod lustracijski zakon – postaje ugledni građanin. Užasavajuće optužbe protiv njega, za rezanje prstiju zarobljenicima i grudi ženama, mučenja i ubijanja, gruba kršenja ljudskih prava, nisu rezultirala uhićenjem nego harangom na onog tko je pokrenuo pitanje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih od strane “antifašista” i, u konačnici, njegovom političkom likvidacijom pod smiješnim izgovorom. Onom drugom Josipu se sudilo, a suđenje je bilo i više nego farsa. Oslobođen je i umro kao slobodan čovjek.

“Pa nećemo valjda suditi antifašistima”, bila je tada mantra onih koji su par godina prije prenjačili u priči kako “treba suditi svim ratnim zločincima jednako”, “individualizirati krivnju”, i ismijavali ideju da se pobjednicima u ratu ne sudi, i da je u obrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin. Je, osim kad su oni u pitanju.

Koliki je problem izostanak lustracije pokazalo se kad su Nijemci zatražili Perkovića i Mustača, a pisao sam davno prije našeg ulaska u EU da će s ulaskom u EU stići i uhidbeni nalog za tu dvojicu i da će to potresti državu u njenim udbaškim temeljima. Nema institucije, od medija do pravosuđa, koja ih nije branila od izručenja do zadnje kapi tinte. Za Gotovinu i Bobetka nitko nije maknuo prst.

Politika pomirbe? Nema nikakve pomirbe. Oni kojima je pomirba ponuđena su je odbili. Oni kojima je dan oprost nisu oprost nikad niti tražili: Pa koji je smisao opraštanja nekom tko ni ne misli da je igdje pogriješio? Oprašta se onom tko oprost sam zatraži i tko pokaže kajanje, inače opraštanje nema smisla i na kraju dovodi do onog što imamo – do toga da se pobjednike u ratu ismijava, gazi, tretira kao luzere, a da gubitnici kolo vode. Oni su jamranjem “pa nećemo valjda sad provoditi revanšizam” sačuvali svoje pozicije kad su im se tresle, a kad im se pružila prilika počistili sve institucije od “ideoloških neprijatelja”.

Isto je bilo u Srbiji, Đinđić nije bio dovoljno odlučan, nije lustrirao državu, pa su ga snage “starog režima” s Tadićem na čelu došle glave. Srbija se s vremenom vratila u Miloševićevu eru, demokracija je bila samo epizoda. U Hrvatskoj je isto tako, samo nitko nikog nije ubio i stvari nisu tako jako očite.

Sad, neki će reći, što je Tuđman mogao? Oni su držali sve poluge vlasti čvrsto u rukama – medije, tajne službe, agencije, institute, državne tvrtke (zato nikad nije provedena privatizacija, jer oni ne daju svoje položaje pa prodaju priče “pa nećemo valjda sve prodati strancima!”). Reći će da Tuđman nije mogao ratovati protiv JNA i istovremeno protiv UDBE, ne bi trajao do kraja dana. I istina, ne bi.

No UDBA je njega trebala više nego on nju. Vojsku i vojnu “obaveštajnu službu” su držali Srbi, civilnu Hrvati (da bi mogli špijunirati druge Hrvate i glumiti ustaše po potrebi). Kad je Milošević proglasio velikosrpski projekt, više nisu trebali nikom, kvota Hrvata je popunjena s Frenki Simatovićem.

Je li se Tuđman mogao riješiti UDBE?

Mogli bismo dulje o tome što je Tuđman mogao i je li mogao: Činjenica je da ih se je nakon rata pokušao riješiti, činjenica je da su se vratili punom snagom nakon 2000. prerušeni u “demokrate” i “liberale”. No to je i dalje Stasti, Securitate, Gestapo, i kako su se već sve ideološke tajne policije zvale, svi su oni i dalje ispod kože žbiri, iza velikih riječi o ljudskim pravima i demokraciju su njihovi sitni interesi, materijalni najčešće.

Činjenica je da su se oni praktički riješili nas. I da o pomirbi pričaju samo kad su ugroženi, a inače pričaju o “antifašizmu” (fašisti su naravno prije svega hrvatski ratni veterani). Poznato je, uostalom, iz političke teorije da se poraženom u ratu ne smije dati prilika da se ponovo digne na noge jer će se poraženi gledati osvetiti za poraz, kad – tad, i to bez milosti. Zato nema pomirbe, zato im treba objaviti totalni rat, jer bilo da se skrivaju iza “boraca protiv klimatskih promjena” ili “za socijalnu pravdu” ili “prava manjina” cilj je uvijek isti – učiniti ljude jadnima, nesretnima, i bespomoćnima. Tuđmanu to, ipak, dugujemo. Treba završiti što je on počeo, učiniti zemlju stvarno demokratskom i slobodnom za svakog.

Komentari

Komentari