Potaknut ponovnim oživaljavanjem neupitnih činjenica, oživljavanjem s vrlo utemeljenim povodom progona njegovoga kolege hrvatskog novinara Marka Juriča, gdje sa skupinom svećenika SPC-a nazad nekoliko godina mitropolit zagrebački Porfirije pjeva četničke pjesme, kolega Darko Pavičić je u svojoj kolumni u pisanom izdanju Večernjeg lista, a onda na Večernjakovom webu, objavio tekst pod naslovom “Porfirije je četnik onoliko koliko je Mesić ustaša”. 

Nekoliko je razloga za reakciju na ovaj tekst kolege Pavičića.

Najvažnija su svakako dva:

Prvo, kolegu Pavičića zbog njegove novinarske i autorske specijalnosti medijskog zanimanja za recentne događaje u religijskim institucijama, a pogotovo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, te njegove prepoznate komunikacijske bliskosti s Kaptolom i Nadbiskupijom zagrebačkom, gotovo nepodjeljeno zainteresirana javnost doživljava kao svojevrsnog glasnogovornika Kaptola, ili osobno kardinala Josipa Bozanića. Zbog toga se u njegovim stavovima najčešće traži i prepoznaje i stav – zagrebačke nadbiskupije, ili kardinala Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga. Kardinalu se stvarno svašta pripisuje sa svih strana, ali uz sve napore, ovakav Pavičićev stav teško je svaliti na njegova leđa, pa je izuzetno bitno detaljno raspraviti Pavičićeve navode i stavove.

Drugo, upravo zbog prvog, ali i načelno, teze i stavovi koje je iznio u svojoj kolumni su izrazito pogrješne. Pa i opasno znakovite zbog sveopće tipičnosti u današnjoj Hrvatskoj.

Na prvi pogled, bez dubinske analize i zadržavanja nad svakom rječju i mišlju, izgleda da je kolega Darko Pavičić istupio hrabro, časno i dostojanstveno, jer se u očekivanom pretežitom nacionalnom okruženju nakon objave inkriminirajućih neupitnih činjenica, koje nužno izazivaju nepovjerenje do gnjeva hrvatskog naroda, zauzeo na temelju svojih osobnih iskustava, iskustava koja golemoj većini ljudi nisu poznata, ali i javno dostupnih činjenica, za jednoga čovjeka, koji, usprkos tome što oči vide, uši čuju i pamćenje nosi, nije takav kako izgleda. A to je golem izazov.

Radi se o Porfiriju Periću.

Pa Darko upozorava na „ponovno puštanje zloduha iz boce o tobožnjem četnikovanju zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Profirija“ i nastavlja kvalifikacijom o „potpaljivanju požara koji može imati katastrofalne posljedice“. I konstatira uz već navedeni pojam „tobožnji“ da Porfirije Perić-nije četnik. Pavičić navodi doduše da na YouTubeu postoji pjesma i scena društva koje pjeva četničku pjesmu, konstatira da je u tom društvu i Porfirije, tvrdi da je i on pjevao s njima „do trenutka kada se spominje kokarda“. Pavičić navodeći ove posve neupitne činjenice, koje usput rečeno pokušava komentirati i interpretirati bez iznošenja novih neupitnih dokaza, usprkos temeljnom novinarskom pravilu da su slika i riječi ljudima kojima se nude kao informacija – dovoljne za zauzimanje vlastitog stajališta, te da je prilično uvredljivo pokušati im dodatnim objašnjenjem s vjerom na slijepo ispričati što se ispod toga što oni vide i čuju stvarno događalo. Takav bi pokušaj imao smisla i bio uspješan, kad bi Pavičić ponudio dokaz da je Porfirije bio prisiljen pjevati i biti u tom društvu, ili da je ponudio dokaz kojim se kasnije Porfirije u svome djelovanju redovito postavlja posve suprotno od značaja i simbolike toga društva i pjesama.

No, vidjet ćemo, prvo, kakve Dokaze Pavičić nudi, i drugo, kakve zanemaruje i zaboravlja.

Pa kolega Darko nastavlja eksplicitno se pozivajući na Porfirijeve riječi i naknadno tumačenje da je nakon što je čuo riječ kokarda kasnije samo otvarao i zatvarao usta. Pavičić tu već zauzima arbitrarno stajalište, neupitno se svrstavajući uz Porfirijeve riječi nasuprot onoga što ljudi vide i čuju, očekujući od čitatelja da mu bespogovorno vjeruju, pa upućuje skrivenu kritiku „onima drugima“ koji se ne slažu s njim i Porfirijem riječima – da će uvijek biti onih koji će na „slow motionu“ dokazivati kako je i dalje otvarao usta.

Dakle, onih koji vjeruju više svojim očima nego Porfiriju Periću.

Tu Pavičić konstatira da je to „ipak sporedno“, nastavljajući s dokazima koje smatra važnijim od Porfirijeve intrepretacije pjevanja i događaja.

Upravo to dokazivanje je – problem.

“Ukorijenjene fašističke vrijednosti hrvatske emigracije”
Pa iznosi konstataciju da je Porfirije pjevajući četničku pjesmu jednako četnik kao što je Stipe Mesić ustaša „jer je svojedobno također u emigranstkom društvu pjevao ustašku pjesmu“. Pavičić naglašava da je važan kontekst, pri čemu je za taj kontekst vrlo bitan naglasak uz isticanje Mesića, da je pjevao u „emigrantskom društvu“, a za Porfirija ističe važnost onoga što je on radio u posljednjih pet godina od kada je u Zagrebu.

I ovdje Pavičić nesvjesno otkriva svoj stav o emigranstkim krugovima i društvima, za koje ostaje neizgovoreno da je manje više normalno, bili Srbi, bili Hrvati u pitanju, veličati četništvo ili ustaštvo, kao neku vrstu olakotne okolnosti ljudima, koji se nađu u takvim društvima, ali i negativnoga odnosa prema tim „emigrantima“ iz „normalnih“perspektiva. Na taj način Pavičić posredno potvrđuje vrlo opasnu kvalifikaciju, koju je pod krinkom jugoslavenskog komunizma upravo stvorio i potpisao velikosrpski agresivni imperijalizam, koji nije morao izuzev ideološki četnikovati u Jugoslaviji jer mu je omogućavala ostvarivanje ciljeva – da su emigracija ili iseljeni Hrvati trajno sumnjivi tipovi s neoustaškim ili po suvremenoj antifa matrici – fašističkim ukorjenjenim pretežitim vrjednostima.

Povijest druge polovice XX stoljeća jasno pokazuje nesrazmjer kriminalizacije ustaša i četnika, pri čemu je svaki Hrvat izvan granica bio – ustaša. Manje više je i danas.

Čemu inače pojam „kontekst“ uz Mesića, navodeći „emigraciju“?

I zašto bi se uopće u današnjoj Hrvatskoj uspoređivalo ustaše i četnike, izuzev prema razvijenoj matrici i stereotipu iz vremena komunizma i bivše Jugoslavije, ispod koje se nalazi u svim ideološkim i vrijednosnim kampanjama nastojanje zadržavanja modela trajne kriminalizacije hrvatskoga naroda zbog NDH, točno po srpskom političkom obrascu i rukopisu?

Treba usporediti odnos države Srbije danas prema četnicima i države u Hrvatskoj sa prisutnim snažnim utjecajem upravo Porfirija i njegovih sljedbenika i petokolonaša u Hrvatskoj prema ustašama, koje vide na svakom koraku i u svakom simbolu!

Jer u današnjoj Hrvatskoj, i u hrvatskoj povijesti uopće, hrvatski narod ne smije i ne može uspoređivati ustaški pokret, usprkos svim njegovim usponima i padovima, s četničkim pokretom i vrjednostima. Ustaše su bile politički, vojni i kasnije državni odgovor na četnički program uništenja hrvatskoga naroda. I to nije bila samo ideološka ili politička platforma, nego strahovito krvavi rukopis, koji zapravo nije prestajao cijelo dvadeseto stoljeće. Stotine tisuća hrvatskih grobova i stratišta svjedoče o tome. Zašto bi onda i na kojoj to platformi hrvatski čovjek danas imao emotivni ali i razumni odnos prema četnicima kao prema ustašama?

Niti ima temelja, niti smije.

Ustaše su se uvijek borili ili vodili idejom da se bore za slobodu i opstojnost hrvatskog naroda, pa i onda kad su i činili zla koja treba i jest već višestruko osudio hrvatski narod, a četnici su suprotnost i stvarno, simboličko i trajno neprijateljstvo i prijetnja nestankom hrvatskome narodu. Nitko tko drži do zdrava razuma i svoga ponosa, ne smije nikada zanameriti tu činjenicu i razdjelnicu, jer zanemarujući to, odustaje od samoga sebe, svoje povijesti, svoga prava na odlučivanje o sebi, i u konačnici odgovornosti, pa i kajanja za sebe i svoj narod.

Zato je usporedba „ustaše“ Mesića i „četnika“ Porfirija, te oba u kontekstu i uz dodatak emigrantskog društva, golema vrijednosna napuklina u Pavičićevom pristupu ovome pitanju.

Ta napuklina se naravno onda vidi i u nastavku teksta.

Evo kako.

Pavičić upozorava na kontekst prvoga pojavljivanja „sporne snimke“, samo „devet mjeseci nakon njegovoga (Porfirijevoga pr.a) dolaska u Zagreb, bila je njegova diskreditacija u javnom prostoru“. Razlog te diskreditacije Pavičić vidi u tome što je Porfirije osudio Šešeljevo paljenje hrvatske zastave u Beogradu, pa naglašava da „je odmazda vrlo brzo uslijedila“, čime Pavičić nesvjesno ili svjesno postavlja izrazito niske, da na kažem sramne standarde za prihvatljivo ponašanje Srba u hrvatskom društvu uspostavljajući ih na osudi otvorenog divljaštva. Pavičić nastavlja citirajući Porfirija: „Očekivao sam diskreditaciju. Snimku koja je na YouTubeu tri, četiri godine iskoristili su baš sada kada sam osudio paljenje hrvatske zastave jer smetam radikalima u Srbiji i jastrebovima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi“.

Tu Pavičić traži vezu s ovim što se dogodilo „prije nekoliko dana“ a što je u početku teksta nazvao puštanjem zloduha iz boce s katastrofalnim posljedicama. Hm, za koga, odnosno za koje to uspostavljene društvene vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo, koje vrijedi čuvati na način na koji on to pokušava raditi?

Pa dovodi u vezu ponovo emitiranje video materijala s Porfirijem s „rastom hrvatsko-srpskih nacionalnih tenzija, napr. oko Vukovara i uloge srpskog predstavnika Milorada Pupovca u hrvatskoj Vladi, čija je satelitska opstojnost upitna ne samo njegovim izravnim protivnicima nego i svakom zdravorazumskom i iole pismenom političkom umu“.

Ovdje više nego vidljivo Pavičić radi snažnu distinkciju između Porfirija i Pupovca, tražeći uporište u realnim činjenicama koje je teško opovrgnuti kad je Pupovac u pitanju, pokušavajući na taj način prastarom retoričkom figurom, evidentnom zlu suprotstaviti usporedbom nešto čime bi to nešto nužno moralo zbog vidljive javne neproporcionalnosti prema evidentnom zlu biti –prihvatljivo, odnosno dobro.

Drugim riječima, Porfirije je super, u uspoređenju s Pupovcem.

Zanimljivo je i što se mene tiče potpuno neoprostivo, nenačelno i manipulativno, kad se već Darko poziva na kontekst, da iz toga konteksta izostavlja da je izravni povod za objavljivanje video materijala s YouTubea bio, ne Penava, ne Vukovar, ne hrvatsko-srpske nacionalne tenzije, niti bilo što što on navodi, nego kazneni progon Marka Juriča, komentatora i novinara Projekta Velebit, točno tri godine nakon prve objave te snimke. Pavičić šuti i prešućuje činjenicu da država progoni čovjeka koji je objavio istinu o jednome događaju, čovjeka kome je objava istine primarni poziv i posao.

Što je nulta točke obrane zrele društvenosti.

Pavičić kao nevažnu izostavlja činjenicu da država progoni njegova kolegu novinara
Neshvatljivo je da to novinara Darka Pavičića ne interesira, niti to uzima kao razlog zabrinutosti ili nužde za javnom reakcijom, jer protiv Juriča je progon pokrenulo hrvatsko državno odvjetništvo, koje kroz tri godine nije uviđalo ništa sporno u tome što je Jurič objavio i komentirao tu nemilu scenu u svojoj emisiji Markov trg. Jer, novinar koji ljubi informaciju, istinu, koji komunicira sa svojom publikom poštujući njihovu temeljnu ljudsku sposobnost i zdrav razum, iznosi sve, ponavljam sve informacije, koje čak i ako ih komentira iz svoga stajališta ili uvjerenja, ne smiju biti neizložene ili selektivne. Autor se navodeći istinu i potpunu informaciju tako nužno dovodi u realnu poziciju, ako ide sa svojim komentarom, da ljudi imaju na temelju čega propitkivati njegove stavove, razmišljati o njima i realno ih vrednovati. Darko to izostavlja očekujući povjerenje u svoj stav, pa je utoliko njegov pristup manipulativan i opasan, uz to što je nenačelan, jer se odriče kolege koji je pred ljude donio istinite informacije.

Za ostaviti je cjelokupnoj javnosti na procjenu, sama činjenica da kao novinar i zagovornik slobode misli i novinarstva, te istine u konačnici, nema potrebu istaknuti neprihvatljivost činjenice da država progoni njegovoga kolegu jer je naveo slikom i tonom činjenice od realno velike važnosti za higijenu hrvatskoga društva, ostavio ih ljudima na ravnanje i zazuzimanje stvova, nego je to što je kolega uradio nazvao puštanjem zloduha iz boce s katastrofalnim posljedicama, sijući strah pred istinom.

Ponavljam, zašto bi i za koga to nosilo katastrofalne posljedice, te kako je moguće da istina, kakva god bila u ovome slučaju, bude puštanje zloduha? Znači li to neizravnu poruku i stav, da mi novinari možemo diskretno s nekim posebnim pravom ocjenjivati koja je istina prihvatljiva za čitatelje makar se radilo o vrlo važnim općenacionalnim pitanjima, a koja nije, pa ćemo na temelju neke svoje neupitno avangardne pozicije mi zapravo puštati ljudima informacije koje mi ocjenimo vrijednim, a za sve ostalo i njihovu eventualno ljubopitljivost ćemo plaštiti tvrdnjom ili porukom o nekim razornim opasnostima ako nešto saznaju?

Na žalost upravo to znači.

A to je kako god stvari ublažavali, upravo izvorište goleme manipulativnosti i teških nevolja s kojima se hrvatsko društvo i nacija susreću i koje nikako ne uspjevamo nadvladati, a upravo to, ta manipulativnost je jedino uporište klicama pogubnih, pa i četničke ideje u samoj Hrvatskoj, jer četnicima brada nije narasla bez pogodnoga i pripremljenoga tla laži i manipulacija, u ovome slučaju na lažima i krivotvorinama koje polaze od trajne srpske ugroženosti i stradalništva u svakoj Hrvatskoj koja nije pod njihovom državnom kontrolom. Bez obzira kojoj društvenoj strukturi u javnoj percepciji Darko Pavičić u ovome trenutku u žestoko podjeljenom društvu u Hrvatskoj pripadao, onoj uvjerljivo manjinskoj, koja isključivo na manipulacijama opstaje, ili onoj kojom se manipulira, činjenica je da se ne može afirmirati model u kojemu je nužno kritizirati jedne zbog manipulacije, s pozicije da je loše to što oni manipuliraju, lažu, izokreću, jer smo mi bolji od njih, pa je jedino rješenje da iste stvari, samo s drugih pozicija radimo mi.

Upravo to je – zloduh iz boce.

Pavičić se iščuđava da sam ja naveo kako su pokretači progona protiv Juriča samostalno DORH zbog njihovih novih saznanja, Kuća ljudskih prava, Srpsko narodno vijeće i Drago Pilsel, a eto nije Porfirije!?

Čudna mi je Pavičićeva logika. Jer, da je Pofirije osobno podnio kaznenu prijavu protiv Marka Juriča, daleko bi to bio veći i uvjerljiviji iskaz njegove ljudske i osobne uvrijeđenosti, a na taj način i neizravnog protivljenja kvalifikaciji četnik, kojom se nužno iz viđenoga kvalificira javno, pa me čudi njegovo čuđenje da u tome ne vidimo činjenicu da on – nije četnik!

Pa baš to ga gura u naručje četnika.

Iako je ovo potpuno promašen Pavičićev argument, koji „obrani“ Porfirija ne donosi baš nikakvu logičnu i moralnu korist, valja navesti da je na stranici SNV-a naveden slijedeći zajednički niz srpskih institucija u Hrvatskoj: SKD Prosvjeta, SPD Privrednik, Srpska pravoslavna crkva, zastupnici Srba u Saboru, Zajedničko vijeće općina. Što god ovo značilo, činjenica je da SNV, u ovome slučaju podnositelj kaznene prijave, na svojim stranicama, svojim organskim dijelom i cjelinom smatra i SPC, time i Porfirija Perića valjda.

I, evo Pavičiću dodatne nevolje u namjeri suprotstavljanja Pupovca i Porfirija.

U kratkom prikazu SPC-a upravo na tim stranicama stoji i ova rečenica: „Upravnu samostalnost Srpska pravoslavna crkva stekla je zalaganjem Svetog Save 1219. godine. Ona je danas u rangu patrijaršije i ima eparhije u svim republikama bivše Jugoslavije, kao i u drugim zemljama u Evropi, Sjevernoj Americi, Australiji“.

Upozoravam na činjenicu da se današnje suverene države nastale raspadom SFRJ nazivaju republikama bivše Jugoslavije. Zašto? Zar je Republika Hrvatska – Republika Bivše Jugoslavije?

Jasno zašto.

Jer Republika Hrvatska je ime međunarodno priznate države, a „republika bivše Jugoslavije“ je lovište srpskom imperijalizmu. Jasno je kao dan da je to rukopis nepristajanja na hrvatsku državnost, samobitnost i suverenost, koju redovito, u svim svojim službenim porukama pravoslavnim Srbima i njihovima eparhijama i svećenstvu šalje patrijarh Irinej.

Ali, vratimo se na navode u Pavičićevoj kolumni.

“Porfirije je dobar, kakvih ima”
Pavičić navodi dokaze o Profirijevoj prihvatljivosti i dobroti.

Ističe kako je poručio parafrazirajući Arsena Dedića da će se on i Zagreb voljeti javno, navodi da se Porfirije pojavio na dočeku tijela Sv. Leopolda Mandića pred Zagrebačkom katedralom, citira Porfirijeve riječi o motivu jedinstva kršćana koji je bio povod za njegovo javno poštovanje Sv. Leopolda Mandića, navodi Porfirijeve riječi s liturgije na Božić 2017. godine kojima poziva i zapovjeda da se zaborave „gluposti, sukobi, nemiri, tko je ljepši, tko je manji, tko je veći“. Navodeći ovu posve banalnu poruku s dječinjim grijesima pravoslavnih vjernika, iz Porfirijeve propovjedi, a ističući da je to bilo nakon „provokacije srpskog izaslanika Vladimira Božovića“ s badnjeg domjenka u Zagrebu uoči Božića, Pavičić prvo Božovićevu ružnu provokaciju svodi na zafrkanciju iz Porfirijeve propovjedi zaigranoj dječici valjda, a zanemaruju da su razlike i navodna sporenja koje Porfirije ističe pozivajući se nakon njih na Krista – zapravo obična magla ili iskreno rečeno ruganje zdravu razumu, jer navedeno nema ama baš nikakve veze sa stvarnom prirodom sporova između srpskog i hrvatskog naroda, pri čemu banalizacija sporova zapravo vodi uspostavljanju zaborava i nove ravnoteže na zaboravljenom zlu. Jer u Hrvatskoj nacionalnoj memoriji nije bit političkog srpstva je li Srbin ljepši, bolji, razumniji, ovakav ili onakav, kako pokušava reći Porfirije, a Pavičić vrednovati kao dokaz dobrote, nego je u toj memoriji povjesna istina da Srbin i Crkva koju predstavlja Porfirije nastoji – istrijebiti Hrvate, oduzeti im mjesto za život i poništiti njihovo autentično, dakle i Božje postojanje.

Usmjeravajući pozornost na te patetične i petparačke poruke, i Porfirije, ali i Pavičić navodeći ih, stvari potpuno banaliziraju, a svaka banalizacija golemih i teških zala koje upravo političko srpstvo predstavlja neupitno u hrvatskoj nacionalnoj memoriji, nije ništa drugo nego – relativizacija do negacije tih zala.

E, sad, kakve to veze ima s bilo čim dobrim, kršćanskim ili ljudskim, neka sam sebi svatko odgovori.

Gotovo je uvredljivo to što je sve Darko naveo kao činjenice koje bi trebale pokazati neupitno da je Porfirije dobar, da nije četnik, te da je svako njegovo osporavanje – katastrofalno.

Navodi tako Pavičić da Porfirije redovito razgovara s kardinalom Bozanićom kao da je to Porfirijeva ili Božja milost Bozaniću, da je rekao da su katolički sveci pitanje Katoličke crkve, da je poručio ovo ili ono, da je….. Sve što Pavičić navodi ukratko ne bi trebalo baš nikome uzimati u nekakve zasluge, niti bi se smjelo honorirati normalnom čovjeku, jer je to otprilike kao i katoliku reći – Hvaljen Isusu i Marija.

Ističući to, Pavičić zapravo neizravno priznaje da i nema bogzna što istaknuti, te da je njegovo zagovaranje Porfirija izvan običnoga osobnoga ljudskoga dojma na staklenim nogama, te da nema nikakvoga relevantnoga uporišta konačna poruka – Porfiriju ne „pakovati“. I, ako ćemo biti cinično, ispada da je Porfirije dobar – kakvih ima, ili jer ne grize oko sebe.

Bit stvari je da Hrvatska ne smije trpjeti nikakvoga „dobrog-kakvih ima“!

Nekoliko je pojmova, konstatacija i teza u cijelome tekstu jako poblematično i moram s čuđenjem izreći da prikazuju kolegu Pavičića na jedan, meni uznemirujući način.

Naime, Pavičić ukazuje da je Porfirijeva potvrda, inače notorna činjenica da je proglašavanje katoličkih svetaca u nadležnosti Katoličke crkve zapravo Porfirijev nekakav odgovor „tvrdoj liniji SPC-a koja je pokrenula zastoj Stepinčeve kanonizacije“, zapravo jedan od motiva emitiranja navedene snimke na YouTubeu, kao odgovor te tvrde struje SPC-a svakome tko se pokaže „previše popustljivim i otvorenim prema Hrvatskoj i Hrvatima, Katoličkoj crkvi i katolicima“, nazivajući zbog toga emitiranje snimke i „odstrelom“ takvih svećenika. Hm, Irinej je vrhovni poglavar SPC-a, a bez njegove volje Porfirije nikako ne bi mogao biti metropolit zagrebački. Može li se netko sjetiti što je „meko“ u bilo čemu što je Irinej do sada predstavio ili poručio Hrvatskoj, s tim i u činjenici da je on i subraća mu upravo poslao Porfirija u Zagreb. Zašto bi onoga koga su oni formirali, pa poslali u Hrvatsku, sad najednom preodgajali ili prepadali snimkama na YouTubeu?

Nema logike.

Koalicija srpskih i hrvatskih “nevaljalaca”, protiv “dobroga” Porfirija
Kao što je izrazito opasna tvrdnja i vrlo prljava u ravan s tim navodnim „jastrebovima“ u SPC uspoređivati novinare u Hrvatskoj koji upozoravaju na četništvo i velikosrpske pojave. A to Pavičić otvoreno radi, ističući svojevrsnu koaliciju srpskih i hrvatskih „nevaljalaca“ protiv „dobrog“ Porfirija, pa Marko Jurić zapravo ispada četnički jatak ili neka vrsta početnika, a mi na Velebitu pročetnička jazbina.

Evo tog Pavičićevog otkrića: „Što su zdušno prihvatili radikali s hrvatske strane neumorno se trudeći dokazati Porfirijevo četnikovanje. I to jednim spornim pjevanjem, a ne njegovim djelovanjem u Zagrebu, koje nema veze sa zbivanjima u Vukovaru ili Pupovčevim angažmanom u Vladi“.

U sasvim konkretnom kontekstu ovdje Pavičić neizravno dovodi u Hrvatskoj Marka Juriča, Podcast Velebit, mene, stotine drugih hrvatskih novinara i intelektualaca, zapravo sve one koje SNV već 14 godina u svojim Biltenima proglašava ekstremistima, mrziteljima i opasnim tipovima, nerijetko i Katoličku crkvu, te svećenike i biskupe među njima, s nekim neidentificiranim „tvrdolinijašima“ u Srbiji, proglašavajući naša nastojanja da se na istini i načelima uspostave, ako su uopće mogući odnosi dvaju naroda, s njihovim nastojanjima da nas kao ljudi i naroda nestane- ekvivalentom.

Malo previše zaloga za jednoga Porfirija!

To je klasična antifa matrica, koja pokušava na dubinski zasađenoj neravnoteži naslijeđenoj iz komunističke Jugoslavije, uspostaviti novi, navodni hrvatski poredak, a u biti njegovu potpunu antihrvatsku suprotnost, jer se za sve srpske svinjarije nužno mora pronaći odgovornost i krivce na hrvatskoj strani. To nastojanje nema nikakve veze ni s načelima, ni s istinom, ni s humanošću, ni s kršćanstvom, a izravno ima katastrofalne posljedice na hrvatsko društvo, ali i na razvoj hrvatsko-srpskih odnosa.

Kad je već Pavičić uzeo toliko truda na vrlo banalnim činjenicama pokazati djelovanje „dobroga“ Porfirija u zadnjih pet godina, namjerno ga retorički u tekstu svrstavajući kao nekakvoga antipoda realno i s razlogom ozloglašenom Miloradu Pupovcu i nekim tamo „tvrdolinijašima“ bez imana i lica, evo jedan eksplicitan navod koji ne treba tražiti u dubokoj prošlosti,nego nazad mjesec dva dana.

I ne događa se u emigraciji.

Pogledajte!

Na poziv Europskog parlamenta, mitropolit Porfirije je sudjelovao na konferenciji „Religijska i ljudska prava unutra Europske Unije- Zajednička odgovornost“. Konferenjcija je održana u Bruxellsu, 04. prosinca 2018. godine.

Evo što je pred međunarodnom zajednicom i sudonicima konferencije rekao Porfirije:

„Mi naše najsvježije rane, uopćeno govoreći, nismo zaliječili, nismo obnovili povjerenje posebno među mladima, na način koji ste mnogi od vas to učinili u odnosima između vaših naroda i država. Krenuli smo u to. Posvećeni smo tome. Osobno sam posvećen tome. Naša mjesna crkva promovira ekumenski, međureligijski i svjetonazorski dijalog, brine za obespravljene i apelira da se svugdje i uvijek poštuju ljudska prava i dostojanstvo. Ali me brine to što, iako smo posvećeni zacjeljivanju svježih rana i odmicanju od ideologija raspada zajedničke države, primjećujemo obnavljanje govora mržnje i povijesnog revizionizma kojem je cilj rehabilitacija poraženih pokreta, domaće varijante nacizma i fašizma i negiranje njihovih zločina. Takvo negiranje žrtava koncentracijskog logora Jasenovac ili pojedinih logora za djecu koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali na području Nezavisne Države Hrvatske, u današnjoj Hrvatskoj predstavlja ozbiljnu prijetnju svemu u što mi kršćani i svi ljudi dobre volje vjerujemo i svemu što su naši pretci htjeli i postigli Općom deklaracijom o ljudskim pravima. Nesumnjivo, Ustav Republike Hrvatske, zakonodavni okvir koji se tiče zaštite ljudskih i manjinskih prava kao i antidiskrimancijski zakon, kojim se propisuje opća zabrana i kažnjavanje svakog tko poziva na uporabu nasilja, na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i bilo koji drugi oblik nesnošljivosti, duže od desetljeća unazad, usklađeni su s najvišim europskim standardima i omogućavaju preduvjete za moderna demokratska dostignuća u poštivanju ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Usprkos tome, godine iza nas svjedoče o sve učestalijem kršenju ljudskih i manjinskih prava, bilježe govor mržnje i širenje etničke netrepeljivosti u javnom prostoru, zatim brojne fizičke i verbalne napade prema osobama srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, bez obzira radi li se o javnim osobama, građanima, ženama i muškarcima, mladidma ili starijoj populaciji.

U godinama nakon ulaska Republike Hrvatske u EU (2013.) broj prijavljenih incidenata se povećao, stoga apeliramo na hrvatsku vladu da provodi ove blagotvorne zakone koje imamo i koji štite svakog građanina“.

E, sad, tko je ovdje Pupovac, tko Porfirije, kakva je razlika između onoga što izaziva gnjev i neraspoloženje hrvatskoga naroda prema Pupovcu koji doslovno ovo govori iz godine u godinu,iz dana u dan, i “dobroga“ Porfirija koji „nije četnik“?

Jer Porfirije je ovdje kriminalizirajući ideologije „koje su dovele do raspada zajedničke države“, dovodeći u istu vrijednosnu ravan ideju nacionalne slobode hrvatskoga naroda i ideju istrijebljenja hrvatskoga naroda, koja je bila temelj srpske agresije, doslovno kriminalizirao hrvatsku težnju za slobodom i sve ono na čemu je nastala Hrvatska, otvoreno promičući uvjete, načela i odnose na kojima je jedino moguć nastavak srpske uništavajuće ideje nudeći umjesto kršćanskog pokajanja valorizaciju zla kao dobra. Otvoreno promičući srpsku laž o „logorima za djecu“ koja je znanstveno i potpuno osporena, ističući Pupovčeve višegodišnje mantre o agresivnosti i nevaljalosti hrvatskoga naroda i ugroženosti Srba ( jesu li Darko dakle to samo Pupovčeva nedjela i nevaljalosti?) jasno rekao –tko je on zapravo, stvarajući lažima temelj za novi rast brada diljem Hrvatske. Za detekciju tko je on, nije trebao pjevati ništa. A zanemarivati to je izrazito opasno, progoniti čovjeka i ljude koji to vide i govore, je – što Darko?

Ovo je temelj ekumenizma, samopoštovanja i poštovanja, ovo što ću sada navesti.

Jer, to je Krist, stvarno i simbolički.

Bit stvari je izrekao monsinjor Vlado Košić, biskup sisački, na središnjem slavlju ekumenskog hoda u Sisku:

„No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji nisu braća istine? No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.“

Neće biti civilizacijskoga reda ako se Hrvatska bude prilagođavala standardima Pupovca i Porfirija
Ne može se tvrditi da netko nije četnik radi toga što je na liturgiji zapovjedio vjernicima da ne uspoređu tko je lješi, bolji, veći, pozivati ih pod Kristovo krilo, a istovremeno u svakoj prigodi pred međunarodnom zajednicom – svjesno lagati na brata svoga. Krist i laž nemaju ništa zajedničko. Ništa zajedničko nemaju ni ljudskost, humanost, ljudska prava, zaštita ljudskih prava, ljubav, tolerancija, zajedničko življenje, s lažima i zlouporabom domaćinstva i zaštite.

Pavičić, u misiji obrane Porfirija nesvjesno ili svjesno, i na jedno i na drugo ima pravo uz napomenu da će se svako pravo koristiti protiv njega ako je zalog istini, promiče zapravo stanje i odnose u kojima je vrhunski arbitar hrvatskome narodu SPC, a vrhunski dokaz naše civiliziranosti i našega kršćanskoga profila biti ponizan pred tim lažima i djelovanjem, u kojemu je Hrvatska poluslobodna i izrazito ovisna zemlja, narod i država, gdje svako postavljanje pitanja pod nametnute očite ili duboko osporene krivotvorine može izazvati katastrofu i nesagledive posljedice, te stanje u kojemu valjda hrvatski narod mora tragom naslijeđenih odnosa i usprkos svim iskustvima i užasu koji je doživio i ispod duhovnog okvira SPC-a samo davadesetak godina ranije i što danas doživljava svjedočeći reafirmaciji toga zla, čekati nekakvu vrstu sprske milosti, kada će netko i neki među njima evoluirati i postati dovoljno dobori i ne-četnici, pa će onda teći med i mlijeko. Tome svjedoči izvođenje izrazito banalnih „dokaza“ očito vjerujući da je i to dovoljno jer ne „grizu“, umjesto da pođe od činjenice da je ovo država, društvo i zemlja hrvatskoga naroda, da hrvatski narod ni po čemu nije loš, sporan ili neugodan, te da s pozicije istine jasno ukaže da Porfirije, Pupovac i ovo što oni rade, makar se maskirali koliko god htjeli – nije doborodošlo u Hrvatskoj. Jer, nije nigdje.

Te ljude se pameti i civilizaciji može dozvati samo – istinom, snagom i nepopustljivošću, te oštrim snakcioniranjem svakoga zlog pokušaja i primisli! Jer ćemo im se u protivnom početi diviti zato što postoje i zahvaljivati im jer dišemo.

Ovo je Hrvatska, skupo plaćena slobodna zemlja, u kojoj je upravo Porfirijevoj Crkvi oprošteno bez ikakva razumnoga uporišta puno toga, u kojoj je pripadnicima Pupovčevih srpskih trupa još više oprošteno, i nikada neće doći do uspostavljanja civilizacijskoga reda i poretka, kršćanske solidarnosti i bratstva, ukoliko se Hrvatska bude ravnala i prilagođavala njihovim standardima i zagovorima.

Tako će se Hrvatska ujediniti na činjenici da je – nema.

Jedini način da Porfirije ne bude četnik u Hrvatskoj je postaviti i njemu i Pupovcu i svima, eliminacijske uvjete koji će im onemogućiti – četnikovanje, a ne pouzdati se u njihovo kršćanstvo i dobrotu. Dakle, slažem se, posve je nebitno je li Porfirije četnik ili nije, je li pjevao ili nije, jer je daleko bitnije to da iz njegovih poruka i danas u svakoj prilici izvire ista misaona, vrijednosna i politička u konačnici paradigma, kojom on i njegova Crkva sebi pripisuju pravo arbitriranja u tuđoj zemlji koja ih isključivo milošću svoga naroda podnosi. Još uvijek!

Nije dakle vrijeme kako Pavičić zaključuje „ne pakovati Porfiriju“, vrijeme je otkazati i njemu i svima sličnima gostoprimstvo u Hrvatskoj, ne zbog pjesme, iako i zbog nje. Jer pjesma je najmanji problem. Jer, ljudi su ideje, a zagovarati „ne-pakovanje“ takvima, znači „pakovati svome narodu“ počevši od optužbe o –„pakovanju“ kolegi novinaru Marku Juriču.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!