Četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća poznati svjetski pjevač Johnny Mercer je pjevao kako se uvijek mora naglasiti pozitivno, a otkloniti negativno. Treba se držati pozitivnoga, a ne poigravati se ničim između. Kad nam se čini da nešto ne ide onako kako želimo, nađemo se u iskušenju da pomislimo kako nam je sve u životu loše i pogrešno. I onda za svoje nesreće često okrivljujemo druge. I onda bijesom pokušavamo hraniti druge. Smišljamo razne načine manipulacije i zapravo od žrtve zapravo postajemo nasilnici.

Tijekom jučerašnjega dana na Trgu Bana Jelačića u jednom se trenutku stvorila skupina žena čudno obučena. Kretala se Trgom s jasnim ciljem. Polako su ih navodili dvojica fotografa i polako i sigurno ih postaviše ispred štanda za potpisivanje za raspisivanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije. Prišao mi je jedan stariji čovjek i priupitao: – Imaju li pravo ovako zaklanjati pogled na trasnperent? Zastala mi je “kost” u grlu. Nisam mogao starijem čovjeku ništa reći, nego sam samo mogao svratiti pogled na skupinu žena koja se namještala za foto senzaciju, kojom će zapljusnuti hrvatske medije i pokušati “vodu naviti” na “svoj mlin”.

Saznao sam da se radi o skupini Aktivistkinja Ženske mreže Hrvatske koje su kao sluškinje prosvjedovale najprije na Markovu trgu želeći požuriti implementaciju Istanbulske konvencije. Zašto baš jučer, zašto baš ovih dana? Tobože, razlog su silna nasilja u obiteljima, kažu. Pitam se samo: pa zar nije nasilje stati ispred natpisa i onemogućiti drugoga da kaže svoje pravo? Zašto nasiljem se boriti protiv nasilja? To Hrvatskoj najmanje treba. Pogotovo što su aktivistkinje medijima rekle kako se često događaju ubojstva, a i najnovije u Petrinji govori kako se dogodilo zbog rodno uvjetovanog nasilja u obitelji. Smiješno da ne može biti smješnije. Policija nije istragu bila niti započela u pravom smislu riječi, a “sluškinje” već znaju sve detalje. Moramo se zapitati hoćemo li dopustiti u ovoj državi da nam “laž”, svojevrsna laž i neprovjerene informacije kroje sreću budućnosti? Imamo li snage iskoristiti prigodu i svojim potpisima omogućiti svim građanima naše države da se izjasne na referendumu? Uvjeren sam da snage imamo. Uvjeren sam da ćemo to učiniti, jer to nam je prilika da steknemo uvjete kako bismo znali odgovoriti svojoj djeci kad nas budu pitali: “Tata, mama, što ste radili u svibnju 2018. godine?”

Hrvatska, probudi se! Stani na prvu crtu obrane braka, obitelji, dostojanstva. Ne nasjedaj na ono što ne može, prirodno ne može, donijeti nikakvo dobro. Jer, ono što je mračno, što nije do kraja razjašnjeno baca sumnju, a sumnja rađa zlo. Dajmo si pravo kako bismo jasno i glasno branili tekovine Domovinskoga rata i pravih istinskih ljudskih prava, a ne onoga što nam nameću oni koji nasiljem tobože se bore protiv nasilja. Neka se oni tako zalažu u svojim zemljama. Neka Hrvatsku ostave na miru.

Hrvatska cvjeta. Prođimo gradovima i selima. Sve vrvi od ljudi koji hitaju do volontera Građanske inicjative “Istinom protiv Istanbulske” i zalažu se za istinu. Zalažu se za sva razjašnjenja skrivenih i nejasnih stvari, jer samo tako možemo postati društvo u kojem vlada sloboda, red i mir. Jer, rekao je jedan poznati književnik: “Što će meni sloboda ako nemam mira! To nije sloboda. To je laž!”

Ne živimo u laži, poluistinama i pod “velom tajne”. Sami se izborimo za ono što u svojim srcima osjećamo. Sami se izborimo za očuvanje naših svjetonazora, osjećaja i prava. Služimo onomu tko to jedini zaslužuje. Imamo još četiri dana do kraja “ispitnoga roka”. Bojim se da drugih rokova više biti neće. Iskoristimo i položimo svoj ispit zrelosti i odgovornosti. A “sluškinje” i “sluge” ma gdje bili i ma koliko arogantno poručivali prijetnjama, neka služe kome žele. Njihova stvar, samo neka ne zadiru u našu budućnost. Pokažimo im jasno kako držimo do svojih žrtava iz Domovinskoga rata, svoje tradicije i nauka katoličke Crkve. Pokažimo im kako svoje svetinje ne prodajemo za “sjemenje” sumnjiva porijekla.

Anto Pranjkić/Priznajem.hr

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!