Foto: Glas Koncila

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava i ove je godine u Hrvatskoj »odrađen« protokolarno korektno, a bez gotovo ikakva učinka na oslobađanje hrvatskoga društva, na približavanje istini o žrtvama i na umnažanje humanoga pijeteta prema žrtvama, piše Ivan miklenić za Glas koncila.

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava, dobro je podsjetiti, uveden je u Europskoj uniji Deklaracijom Europskoga parlamenta iz 2008. kojom je 23. kolovoza proglašen Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, potvrđen je Rezolucijom Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine, a 2011. Hrvatski je sabor proglasio 23. kolovoza spomendanom na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj. Datum 23. kolovoza izabran je na spomen 23. kolovoza 1939. godine, na dan kad su Hitler u ime Njemačke i Staljin u ime komunističkoga Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR-a) sklopili sporazum o nenapadanju i tajni pakt o međusobnoj podjeli Poljske i baltičkih zemalja te tako otkrili i potvrdili da između nacizma i komunizma nema bitne razlike.

U Hrvatskoj je taj spomendan pomalo eufemistički i maglovito, na valu dogmatizirane komunističke interpretacije povijesti proglašen spomendanom na žrtve »totalitarnih i autoritarnih režima«, da se protagonisti i simpatizeri komunističkoga režima u Hrvatskoj ne bi osjetili pogođenima. Budući da je već u nazivu spomendana politika iskazala ozbiljan deficit istinitosti i nazivanja stvari njihovim pravim imenom, može li se očekivati da bi se ta ista politika mogla zauzimati za povijesnu istinu i za stvarno oslobođenje javnoga mnijenja od naslijeđenih bezbrojnih sustavnih komunističkih indoktrinacija?

Političke korektne osude

Povodom Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih sustava očitovali su se i predsjednica Republike i predsjednik Vlade, no ni ove 2018. godine nisu imali snage, a vjerojatno ni političke volje, imenovati prvim imenom totalitarne režime. »Osuđujući totalitarne režime, različite ideologije, teror i progone koji su se provodili u njihovo ime, danas se s poštovanjem spominjemo svih žrtava hrvatskoga naroda i pripadnika svih drugih naroda koje počivaju u poznatim i nepoznatim grobovima diljem naše Domovine i Europe«, rečeno je uz ostalo u poruci Predsjednice. Te riječi zvuče politički korektno i premda ih nitko ne može osporiti, nemaju dublje i stvarno značenje jer su suviše načelne i gotovo formalističke.

Kad bi se u Hrvatskoj stvarno »s poštovanjem« spominjale žrtve »u nepoznatim grobovima«, ne bi se prešućivale žrtve u poznatim grobištima u Hrvatskoj i u Sloveniji, a čije se kosti ostavljaju u tim raznim jamama i stratištima bez volje da im se omogući iskapanje, identifikacija i dostojno pokapanje. Npr. što bi značilo reći »s poštovanjem se spominjemo žrtava u jamama Maceljske šume«, a poznato je da su na području Madja istražene samo 23 od oko 130 jama i u njih 23 pronađeni su zemni ostatci 1163 osoba do kolovoza 1992. kad je Državna komisija i naprasno prekinula sva istraživanja? Zemni ostatci 1163 osoba nakon sramotnoga povlačenja u crnim vrećama na patološkim odjelima u Zagrebu pokopani su tek 22. listopada 2005. u kosturnicu uz koju je kasnije podignuta nova crkva Muke Isusove, a vjerojatnih drugih 12 do 15 tisuća posmrtnih ostataka žrtava nikoga od odgovornih više ne zanima. Može li se onda govoriti o spomenu »s poštovanjem«?

Puke fraze bez stvarnog sadržaja

Predsjednik Vlade uz protokolarno paljenje svijeća i polaganje vijenca na Mirogoju u prigodnoj poruci je poručio: »Nedvosmislena osuda masovnih kršenja ljudskih prava, njihovo znanstveno istraživanje te dostojanstveno obilježavanje mjesta stradanja minimum je demokratskog identiteta Hrvatske. Adekvatno suočavanje s prošlošću, koje uključuje pijetet i satisfakciju žrtvama i njihovim obiteljima, otklon od svakog totalitarizma te primjereno obrazovanje mladih o zločinima nedemokratskih sustava, nužno je za usredotočeno sučeljavanje s izazovima sadašnjosti i budućnosti.«

Iz tih riječi uz ostalo može se iščitati da sadašnja službena hrvatska politika više ne kani iskapati posmrtne ostatke žrtava komunističkoga režima kad predsjednik Vlade govori tek o »dostojanstvenom obilježavanju mjesta stradanja«. Sve što se od politike stvarno očekuje uz stvarnu osudu svakoga zločina, bez obzira na vjersku, nacionalnu, političku ili drugu pripadnost žrtava, jest da se svakoj žrtvi iskaže humani pijetet, a to znači dostojan pokop, bilo u pojedinačnu grobnicu, ako je žrtvu moguće identificirati, bilo u zajedničku grobnicu, ako žrtve nije moguće identificirati. Sve ostalo trebalo bi prepustiti znanstvenim istraživanjima koja moraju uživati potpunu slobodu od svakoga ideološkoga ili političkoga pritiska.

Moglo bi se reći da su u Hrvatskoj s raznih državnih razina puno puta ponovljene osude svih zločina, no sve te osude, kad se analizira glavna struja javnoga mnijenja i u većini medija prevladavajuća ideologija, zvuče tek kao puke fraze, bez stvarnoga sadržaja, jer u hrvatskom društvu još uvijek nema volje za istinu o događajima, stradanjima i zločinima koji su se dogodili u 20. stoljeću. Osobito ne postoji politička volja da se istraže komunistički i velikosrpski zločini niti da se primjereno vrjednuju hrvatske žrtve, kako one iz doba komunističkoga poraća tako i iz velikosrpske agresije. Nije li, možda, stvarni nemar prema hrvatskim žrtvama, kako onima koje su pale zbog komunističke ideologije tako i onima koje su pale zbog velikosrpske agresije (a hrvatski narod u najširim krugovima još danas ne zna za ime i prezime ni jednoga jedinoga djeteta od oko 400 stradalih u toj agresiji), ključni uteg da sadašnji naraštaji više grcaju u krizama negoli se raduju boljitku?

Ne propustite

Prati nas i ne propusti ekskluzive!