dav

Prije dva dana vratio sam se iz trodnevnog boravka u Budimpešti. Tijekom prijašnja dva službena posjeta, 1992. i 2017., nisam imao priliku razgledati grad i njegove znamenitosti. Ovog puta to jesam, hodajući svaki dan oko 15 kilometara (odlično sam se osjećao, što je dobar znak za nastavak moje borbe za spas Hrvatske), i bio sam duboko impresioniran. Budimpešta kao grad toliko je u svakom pogledu daleko ispred Zagreba, da su danas jako smiješne one priče iz vremena komunizma “kako su Jugoslaveni živjeli u blagostanju, a Mađari u bijedi”.

Ukoliko to i jest povijesna istina, onda su mađarski političari, za razliku od hrvatskih, napravili pravo čudo u zadnja dva i pol desetljeća. I na tomu im treba čestitati. Koliko Mađari i drugi narodi u toj zemlji vole svoju državu, najbolje pokazuje činjenica da osamdeset posto, od 120 000 Židova koji danas žive u Mađarskoj, podržavaju Viktora Orbana.

 

HRVATSKA JE DALEKO OD MAĐARSKE, A AUSTRIJU MOŽEMO SAMO SANJATI

 

Naravno, tijekom obilaska Budimpešte osjećao sam i tugu pri pomisli kako mi Hrvati, a prvenstveno naši političari, nismo iskoristili da od Hrvatske napravimo ne sadašnju Mađarsku, nego Austriju, u što smo se zaklinjali prije stvaranja samostalne hrvatske države. Ne samo da nismo stvorili Švicarsku, nego se sada dosljedno borimo s Albanijom, Makedonijom, BiH i Kosovom za zadnje mjesto u Europi.

Na povratku iz Budimpešte u Zagreb, naš turistički vodič odveo nas je u obližnji grad koji se na hrvatskom jeziku zove Sveti Andrija (Szentendre), u koji su se tijekom 18. stoljeća doseljavali i Hrvati s otoka Hvara, gdje i danas postoje potomci, ali i običaji, hrvatskih otočana. Po svojem izgledu i arhitekturi, grad ima dosta sličnosti s našim Samoborom.

U Svetom Andriji smo ručali u jednom restoranu i tu me je čekalo posebno ugodno iznenađenje. Jedan dio stolica bio je ukrašen s hrvatskim grbovima i grbovima nekoliko hrvatskih gradova. Premda bi se to moglo protumačiti kao mađarsku nostalgiju za hrvatskim zemljama (što ponekad javno govore vodiči u Budimpešti), ja sam se ipak oduševio, jer danas svi u svijetu hrvatski grb poistovjećeju sa samostalnom hrvatskom državom, a ne nekom kraljevskom ili carskom unijom. Baš sam se dobro osjećao, najbolje u zadnje tri godine.

Tijekom boravka u Budimpešti nisam imao internet, pa tako nisam ni pratio političku situaciju Hrvatskoj. Kakvo je to olakšanje samo bilo.

 

KOJOJ KGK VJEROVATI?

 

Nakon prelaska granice na Goričanima, upalio sam mobitel, i odmah sam se probudio iz sna. U samo tri dana izbivanja iz Zagreba došlo do, prije ili kasnije očekivanih, tektonskih promjena na političkoj sceni. Predsjednica države KGK po ne znam koji puta je pokazala kako je veliki kameleon i da će jedan dan, kad je to za njezinu korist, biti globalistkinja, liberalka, podupirateljica Istanbulske konvencije, braniteljica NOB-a i partizana, braniteljica njoj lojalnih političkih propalih i karakterno sumnjivih savjetnika kao što je Mate Granić itd. Isto tako naša predsjednica nema problema ni odreći se svega što je govorila na nedavnoj UN-ovoj konferenciji o globalnim migracijama, zapjevati s Markom Thompsonom Perkovićem, Matom Bulićem, pokriti se u iseljeništvu s “onim drugim hrvatskim barjakom”, slaviti rođendan s Ivan Zvonimirom Čičkom, družiti se sa Zdravkom Mamićem … Za potrebe dobivanja glasova domoljubnih glasača za drugi mandat spremna je kritizirati i svoje Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, u kojem ima i svoje ljude. Naravno, nisu na odmet ni toplo hladni odnosi s premijerom Plenkovićem. Je li to znak kako i predsjednica misli da su Plenkoviću odbrojani dani, ili je to ipak poruka predsjedniku Vlade da ne dira njezine saveznike u HDZ-u, kao što je, primjerice, Milijan Brkić?

Vjerujte mi da ja osobno ne bih imao ništa protiv da KGK svaki dan pjeva s Thompsonom i Bulićem, ili da RH kao svoj službeni grb prihvati i onaj s bijelim početnim poljem. I jedan i drugi su dio naše povijesti.

Čekalo me i veliko iznenađenje da je ipak jedan globalni lider kao Putin dao odlikovanje Milandu Bandiću, najvećem i najnemoralnijem mešetaru u hrvatskoj politici od 1991. godine. Nemalo sam se iznenadio kad sam, s druge strane, pročitao kako za moralnu i političku kaljužu Zlatko Hasanbegović optužuje Milana Bandića, svojeg koalicijskog partnera u Gradskoj skupštini. Nadam se da je i moja mala nedavna konstruktivna kritika uspavanosti NZH natjerala Hasanbegovića da opali po Bandiću. No, nisam siguran je li dobro promislio prije nego što je navalio na svojeg partnera, preko kojeg je zaposlio i dosta svojih članova. NZH mogu vratiti povjerenje jednog većeg postotka hrvatskih domoljuba samo ako odmah raskinu koaliciju s Bandićem u Gradskoj skupštini.

U konačnici moram ipak biti zadovoljan. Put u Budimpeštu pokazao mi je da se dobro oporavljam, fizički i psihički, i da ću za dva do tri mjeseca biti u izvrsnoj formi za natjecanje u predsjedničkim izborima.

 

DOLAZI NOVA POVIJESNA PRILIKA ZA SPAS HRVATSKE

 

Međutim, ono što me posebno veseli su sve vidljiviji znakovi da se političko klupko u Hrvatskoj počelo polako odmotavati. Uvažena kraljica “Balkana” sve više pokazuje svoje pravo lice, ali ne ono nasmijano, koje je ionako namješteno samo za javnost. S druge strane, Plenkovićeva Europska unija u sve je većim problemima. Nitko tko je domoljub i tko je zdravog razuma više ne sumnja da HDZ pod vodstvom Plenkovića gubi sljedeće izbore, a Plenkoviću preostaje samo da moli čelnike EU i EK, da mu omoguće povratak u Bruxelles, pa makar to bila i niža činovnička dužnost. Međutim, nisam toliko naivan da povjerujem kako će patnje hrvatskog naroda biti u skoroj budućnosti riješenje. Ne, prije toga se moramo u cijelosti osvijestiti, jer će put konačne pobjede bit dug i bolan.

Dragi moji FB prijatelji, nemojte klonuti. U idućih šest do dvanaest mjeseci otvoriti će se novi povijesni prostor i nova velika prilika ne samo da Hrvatsku vratimo Hrvatima, nego da je i spasimo od sigurne propasti u koju sada pod KGK i Plenkovićem srlja. Osobno sam na vrijeme, još prije dvije godine jednako upozoravao na prevrtljivost KGK i servilnost Andreja Plenkovića moćnicima u Europskoj uniji i Europskoj komisiji. Samo ako se većina hrvatskih domoljuba oslobode zaljubljenosti u predsjednicu države, a članstvo HDZ odbaci strah od Plenkovića, možemo očekivati konačnu pobjedu hrvatskog naroda nad lopovima, globalistima, jugo-komunistima, udbašima i petoj koloni u Hrvatskoj.

Izvor/foto: Priznajem.hr/Antun Babić

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!