Srijeda, 15 srpnja, 2020

A Čubelić: Namrgođeni austrijski specijalci u potrazi za ustaškim obilježjima

Ponekad se ponadamo da nije sve tako crno kako to izvješćuju mediji i različiti ‘proroci’ novoga doba pa se uljuljamo u tim našim malim svjetovima opuštenosti i tobožnjega mira. Tako je trebalo biti i ovoga puta kada smo nakanili iznova poći na hodočašće u Bleiburg. Danima prije toga uvijek isti komentatori i sveznadari izvješćivali su o tome kako je nedopustivo da se u srcu Europe događa najveći skup fašista i nacista Bleiburgnakon Drugoga svjetskoga rata, kako konačno treba ukinuti pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora za Bleiburg i slične besmislice. Krenuli smo u 5, 30 iz Sesvetskih Sela autobusom u kojem je bilo 50-ak osoba.

Trajni đakon Miljenko Bošnjak, kao organizator puta, upozorio nas je u deset točaka na što trebamo obratiti pozornost prigodom ovoga događaja, istaknuvši posebice potrebu neodgovaranja na različite provokacije kojih će sigurno biti. Prijašnjih godina nije bilo nikakvih problema, barem što se nas tiče, pa smo mislili da će tako biti i ove godine. Na hrvatskoj granici policajac nas je upozorio kako su dobili službene PitanjeUvijek ostaje pitanje zašto se toliko brinemo oko broja onih koji su pobijeni i broja onih koji se ne mogu pomiriti s takvim ophođenjem prema onima koji su, na nesreću Hrvati. I kako odgonetnuti tu sotonsku logiku prema kojoj je sudionicima zločina na raznim mjestima jama i stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te u Srbiji uvijek malo krvi i ubijanja. I kako je moguće toliko dugo ustrajati na lažima i nametanju kolektivne krivnje nakon gotovo stotinjak godina?naputke od austrijske policije kako nitko ne smije posjedovati odjeću s oznakama iz nekih negdašnjih režima jer će zbog toga biti kažnjeni oni koji se toga ne budu pridržavali. Prijatelj iz autobusa imao je crnu majicu s likom poznatoga junaka iz Domovinskoga rata Damira Tomljanovića BleiburgGavrana. Radi ‘mira u kući’ on je skinuo tu majicu i odjenuo neku drugu kako ne bismo previše čekali na granici. Bilo je i onih koji su se pitali što se događa. Nema hrvatskih zastava s prvim bijelim poljem, ne daj Bože da nekome na kapi stoji slovo U i slične zabrane. O petokrakama i sličnim simbolima nitko se nije izjašnjavao.

Na slovenskoj granici policajac je vozača upitao kamo se kani ići. On je odgovorio da idemo u Bleiburg. Rukom je pokazao kamo trebamo ići. Pomislili smo, evo ga, ponovno treba ići prema Bleiburgu kao da idemo na strijeljanje ili prema nekom logoru. Na granici s Austrijom ponovno smo morali čekati i strepiti hoćemo li uspjeti očuvati ono što smo pripremili za objed nakon komemoracije. I tu se primijetila golema napetost čekajući da konačno dođemo u zemlju u kojoj su pobijeni toliki nedužni ljudi. U Bleiburgu na groblju dočekali su nas brojni specijalci i brojne kamere. Bili su prilično namrgođeni, valjda im to spada u opis posla, premda se i ovoga puta pokazalo da su takve mjere zaštite i osiguranja sve drugo od onoga što čovjek želi.

Ponovno se pokazalo istinitim ono na što godinama ukazuje briljantni odgonetač znakova vremena Damir Pešorda, Bleiburgkako zapravo živimo u svijetu iluzija i mitova. Iluzija da smo odista slobodni činiti što hoćemo, mit da u Europskoj uniji ne postoje granice, iluzija da smo ulaskom u Europsku uniju postali ravnopravni i važni čimbenici kreiranja političkoga života i sličnih utopija. A ipak kao da predosjećamo ili znamo da je sve te helikoptere i policajce netko morao upozoriti iz samog vrha ‘hrvatske vlasti’ gdje će najlakše moći uloviti i naći ‘ustaše’.

No uvijek ostaje pitanje zašto se toliko brinemo oko broja onih koji su pobijeni i broja onih koji se ne mogu pomiriti s takvim ophođenjem prema onima koji su, na nesreću Hrvati. I kako odgonetnuti tu sotonsku logiku prema kojoj je sudionicima zločina na raznim mjestima jama i stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te u Srbiji uvijek malo krvi i ubijanja. I kako je moguće toliko dugo ustrajati na lažima i nametanju kolektivne krivnje nakon gotovo stotinjak godina? Očito je da će ta omča nad vratom budućih naraštaja još dugo godina stajati, premda ćemo mi i iduće godine, što god bilo, ići onamo kamo kreću svi koji dijele iste vrjednote, kako se izrazio moj prijatelj s početka ovoga razmišljanja.

op. Alojz Čubelić
Hrvatski tjednik

Komentari

Komentari