SREĆKO PERKOVIĆ: Što Hrvatima poručuje ”Dara iz Jasenovca”?

Podijeli

Opća medijska halabuka oko filma „Dara iz Jasenovca“ i osvrti mnogih filmskih kritičara i kvazikritičara koji su se osjetili pozvanima o njemu prosipati svoje opservacije zagušili su zadnjih dana javni prostor u tolikoj mjeri da postaje sve teže pomno sagledati i shvatiti slojevito, pravo značenje ovog filma i iščitati poruku koju on neminovno upućuje i Hrvatima kao narodu.

„Dara“ je daleko više od najnovijeg izvoznog proizvoda srpskog državno sponzoriranog kulturnog inkubatora. Suvremene metode i alati filmske produkcije kao i solidan glumački ešalon odaju jasnu intenciju da se film u svom punom umjetničkom i političkom sjaju plasira na svjetsku scenu. Ipak, sve to ne može prikriti brojne umjetničke manjkavosti koje u pravilu zrcale eksplicitnu nacional-šovinističku propagandu.

Iz kolopleta ponekih stvarnih događaja, povijesnih netočnosti i polulegendi redatelj Antonijević je konstruirao scene po obrascima iz jeftinih horor filmova nadajući se da će njegove „novokomponovane“ horor točke uspjeti zasjeniti čak i one kultne Lordana Zafranovića i Eduarda Galića iz partizanskih filmova prošlog stoljeća. Ako neće time, ljubitelje horora uspjet će zasigurno zaintrigirati prikazivanjem časnih sestara (!) kao zlih i bezpoštednih logorskih čuvarica, gotovo u . „The Nun“ stilu. U toj „slagalici strave“ izredao se nemali broj scenskih trenutaka koji vrište krajnom nesuptilnošću i tendencioznošću napajanom s nepresušnog izvora velikosrpske mitomanije.

Svi Hrvati (osim jedne uplakane seljanke s početka filma) okarakterizirani su kao svirepi zlotvori i sadisti. Židovi su prikazani tek tako da ispune „kvotu“, da jedna državna propagandna ofenziva poluči međunarodni uspjeh dopirući do filmskih pozornica i naivne publike diljem svijeta pod krinkom Holokaust-tematike.

U Antonijevićevoj (čitaj: Vučićevoj) filmskoj hijerarhiji zločinstva primat nemaju ni Maks Luburić, niti Ljubo Miloš i Ante Vrban, pa čak ni sam Ante Pavelić. Arhizlotvor je blaženi Alojzije Stepinac čiji sveprisutan portret motri i „blagoslivlja“ zločince , a već spomenute časne sestre i jedan fratar postoje samo da njemu i cjelokupnoj zločinačkoj Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj budu trbuhozborci.

Donekle sofisticiranu manipulativnu podvalu predstavlja Luburićev govor u logoru pred srpskom djecom obučenom u crne uniforme. Naime, dijelovi jednog od njegovih zadnjih govora prije smrti, snimljenog povodom obljetnice osnivanja NDH 1968. (dostupan je na YouTubeu) izrezani su, ponovno ukomponirani i stavljeni u filmski scenarij. Korištenje tog govora, u kojem Luburić ističe potrebu stvaranja političke doktrine utemeljene na „vječnim zasadama i onom nepromjenjivom“, koja će vrijediti jednako danas kao i 2000. godine i „planskog rada na dugi rok“ savršeno ocrtava ubojitu namjeru stvaratelja filma da prikažu današnju hrvatsku državu kao izdanak NDH , a nacionalnu političku svijest, koja je vodila hrvatski narod kroz sve povijesne turbulencije do stvaranja vlastite države kao uvijek iskonski nehumanu i zločinačku.

Ovaj film, s pomno izrežiranim mučnim scenama za koje prosječni gledatelj treba imati želudac i sotonizirajućom interpretacijom Hrvata, u srpskom građaninu koji je u svakodnevnoj medijsko-političkoj interakciji s vučićevskom i velikosrpskom promidžbom može izazvati samo ogorčenje i mržnju. On elegantno propušta poslati čak i nekakvu univerzalnu poruku, makar ona bila i trivijalna.

Kad je nedavno u Beogradu otkriven megalomanski spomenik velikoj tamošnjoj povijesnoj ličnosti Stefanu Nemanji govorilo se da uzdignuti mač stavljen umjesto križa u njegovu ruku predstavlja snagu današnje srpske države i da ga samo još treba usmjeriti prema zapadu. Ako je država Srbija gradnjom ovog spomenika i propustila odaslati nekakvu poruku preko svojih granica, prije svega Hrvatima, to joj nije promaklo u slučaju projekta „Dara iz Jasenovca“, ponovno uperivši oštricu svog hegemonizma preko Dunava i Drine, po tko zna koji put u zadnjih više od stotinu godina.

U imaginarnoj nesretnoj Dari tobože je sublimirana sva patnja srpskog naroda, no njezine suze ne postoje radi toga nego da suvremenu Srbiju, njezine prošle i sadašnje državne strukture odrješe istočnih grjehova, da speru prljavštinu sa srpske prošlosti i sadašnjosti te stvore budućnost u kojoj za postojanje i priznanje bilo kakve krivnje neće biti mjesta.

Ova filmska epopeja bestijalnosti je novoizgrađena zlatna kupola hrama velikosrpske mitologije, a ujedno i najsjajniji dragulj krune kojom će se okruniti novi suvremeni Vožd srpske povijesti, Aleksandar Vučić.

Komentari

Najnovije