Totalitarizam i slični fenomeni jesu prirodna posljedica ideološkog jednoumlja i ideološkog apsolutizma. Kada ideologija sebe postavi kao jedinu prihvatljivu opciju, ona otvara prostor za zločince i zločine. Ideologija je način razmišljanja, način ispiranja mozga putem ideala, i ako se jedna ideologija nametne ona automatski beskorisnima čini mehanizme demokracije i demokratske vlasti: ukoliko svi razmišljaju na isti način, višestranačje i izbori nemaju smisla. No upravo to se dogodilo na suvremenom Zapadu nametanjem progresivnog liberalizma.

Svaka ideologija je, po prirodi, totalitarna i “fašistička” (u kolokvijalnom značenju riječi). Ideologija po prirodi teži hegemoniji, oblikovanju i zarobljavanju kolektivne svijesti u svoje okvire. To uključuje i, a može se reći pogotovo, ideologije poput progresivizma, koje svoje vrijednosti smatraju univerzalnima i kao takve nisu ograničene nacionalnim i kulturnim granicama (nije slučajno komunizam, a ne fašizam, najsmrtonosnija ideologija dvadesetog stoljeća). U tom smislu su ideologije komunizma i progresivizma znatno opasnija od “bauk” ideologija nacizma i fašizma.

Osnovni čimbenik koji čini neophodnim ideološki pluralizam jest činjenica da neprestano kretanje u jednom smjeru vodi u propast. Pri tome nije važno radi li se o kretanju unatrag, naprijed, ili stajanju u mjestu. Društvo je organizam, a organizam koji se ne prilagođava promjenama automatski odumire. Neophodno je osigurati mogućnost izmjene ili zamjene prevladavajuće dogme ili ideologije putem osiguranja ne samo postojanja i prihvaćanja različitih ideologija, nego i putem osiguravanja javnog prostora za raspravu. Ideološka prilagodljivost (ideološka fleksibilnost) jest osnova opstanka društva.

Zbog toga je potrebno imati najmanje tri osnovne ideologije, za potrebe napisaidentificirane kao tradicionalizam, konzervativizam i progresivizam. U ovom kontekstu, tradicionalizam označava povratak na – već napuštene – tradicionalne vrijednosti, vrijednosti iz prošlosti. Konzervativizam označava očuvanje postojećeg stanja, dok progresivizam označava uvođenje novih vrijednosti. Pri tome linija demarkacije između tradicionalizma i progresivizma nije sasvim jasna, budući same progresivne vrijednosti korjene vuku iz daleke prošlosti, često prije uspostave civilizacije (“slobodni seks”, eutanazija, abortus itd.). Posljedično, sam progresivizam je vrsta retrogradne ideologije. Budući se ideologije određuju prema postojećem stanju, tradicionalizam se može definirati kao povratak na dugostojeće vrijednosti kulture društva o kojem je riječ, dok progresivizam uvodi vrijednosti koje u kulturi u pitanju nikad nisu bile široko prihvaćene.

No današnje stanje je manje-više suprotnost navedenomu. Ideologija progresivizma je pokorila Zapad, i dobrim dijelom zatvorila prostor za raspravu nametnuvši vlastiti diskurs, vlastita pravila i vlastiti način razmišljanja. Orwellova 1984. se konačno ostvarila, ne možda u društvu kao takvom, koliko u ljudskim umovima. Zatvori nisu potrebni ako su umovi zatočenici zatvora ideologije. Idealno bi bilo da svaki pojedinac stvori, ili barem odabere, ideologiju na temelju vlastitih iskustava i saznanja. No takvo nešto je vrlo teško, skoro nemoguće, u uvjetima nadmoći jedne ideologije i etiketiranja svih ideološki nepodobnih faktora raznim etiketama. Poput fašizma, ideologija progresivizma svako neslaganje vidi kao izdaju, i ideološki nepodobne faktore etiketira (“rasist”, “fašist”, “nacist”)… iako ideološki vrlo različita od fašizma, osnovni mentalni sklop, osnovne psihološke karakteristike su skoro identične, i odgovaraju karakteristikama ur-fašizma Umberta Eca. Poput fašizma, progresivizam se boji neslaganja. Dok desničarske ideologije odbacuju kulturni pluralizam, smatrajući da on vodi ka nestabilnom društvu, ljevičarske ideologije odbacuju intelektualni pluralizam zato što otvara prostor djelovanja nepodobnim elementima.

Posljedično, mediji i medijska industrija – poput Hollywooda – forsiraju progresivnu ideologiju diversizma i socijalne pravednosti čak i po cijenu prodaje. Progresivne elite koje kontroliraju medije su samom svojom prirodom odvojene od stvarnosti. Njihov status ih štiti od posljedica ideologije koju promiču, te ih odvaja od stvarnosti koju žive niža i srednja klasa. Posljedica tog stanja jest da se sami mediji odvajaju od stvarnosti koju bi trebali predstavljati ljudima i postaju – čak i nenamjerno – sredstvo ideološke propagande. Ta stvarnost nije ostala neprepoznata niti nekažnjena – ljudi gube povjerenje u medije, i prodaja dnevnog tiska sve više opada. Tjednici i drugi periodici gube znatno manje, dijelom i zato što ne lažu svoje čitateljstvo – na prvi pogled je jasno da je Le Monde Diplomatique liberalno-ljevičarska tiskovina dok je Hrvatski Tjednikkonzervativno-desničarska. U Sjedinjenim Državama, mediji i medijska industrija gube na dobitku ne samo zbog Pirate Baya, nego i zato što publika odbija loše napravljene uratke koji služe samo za nametanje progresivne ideologije.

Autor:Priznajem.hr/Toni Šušnjar
Fah:Fah

KOmentari

Prati nas i ne propusti ekskluzive!