fbpx
Četvrtak, studeni 21, 2019

New York Timesa srušio mit o dobrom životu u Jugoslaviji

Više od 25 godina od pada Jugoslavije mnogi u Hrvatskoj i dalje smatraju kako se u Jugoslaviji dobro živjelo. Hoće li analiza New York Timesa konačno srušiti taj mit?

“Većina današnjih problema Jugoslavije povezani su s ekonomijom. Nekoliko statističkih detalja otkriva groznu situaciju u zemlji. Jugoslavija duguje 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama te je među najzaduženijim zemljama. Nezaposlenost iznosi 17 posto, što je najviša stopa nezaposlenosti u Europi. Stopa inflacije skočila je na 85 posto godišnje. Od 1980. godine, standard života pao je za 30 posto.

U tvornici TOZ, kao i u nizu drugih tvornica diljem zemlje, situacija je jako loša, a potražnja za njihovom proizvodnjom pada.

“Živimo na kredit. Ne znamo što će se dogoditi u idućih pet godina, već smo srezali plaće samo kako ne bismo ljudima dali otkaze”, rekao je glasnogovornik navedene kompanije u Zagrebu.

http://www.priznajem.hr/povijest/10-razloga-zbog-kojih-nikad-necete-zaliti-jugoslavijom/

Neefikasnost i apatija dosegnuli su zaprepašćujuće razine. Prema procjenama Zapada, preko četvrtine od šest milijuna radnika zaposleno u javnom sektoru je nepotrebni višak. Svakoga dana 700.000 radnika nalazi se na bolovanju, a 600.000 njih na praznicima. Oni koji se i pojave na poslu rade u prosjeku 3,5 sati dnevno. Usprkos novoj opremi u pogonima, potrebno je 1500 sati rada kako bi se proizveo vagon. Taj isti vagon 1970. godine bio je proizveden u 1000 sati rada.

Jugoslavenski službenici za aktualnu situaciju krive cijene nafte i strane vlade. Svi su im krivi, osim njihove verzije socijalizma. Činjenice govore drugu priču – zapadne banke financijski su pomagale jugoslavenskoj ekonomiji godinama. 1983. godine spasili su zemlju od bankrota hitnom pozajmicom od šest milijardi dolara, a prošle su godine izvori iz Bonna i Washingtona uvjeravali jugoslavensku premijerku Milku Planinc u to da postoji politička potpora za nove kredite.

U temeljima ekonomije Jugoslavije nalazi se Titovo radničko samoupravljanje, idealistički program koji je u praksi podbacio te nije ostvario zacrtana obećanja. Menadžeri se biraju po ideološkom ključu, a ne po stručnosti. Osnovna pretpostavka je da je manje uvijek bolje, i stoga su velika javna poduzeća 1960-ih godina razbijena na manja. Državne željeznice su razbijene u 350 različitih kompanija, a svaka od njih ima vlastiti samoupravljački sustav.

U ime etničke autonomnosti, Tito je prepustio određivanje ekonomskih politika vladama pojedinačnih republika. To je dovelo do toga da je svaka republika donosila odluke u vlastitom interesu, bez da se previše pozornosti posvećivalo zemlji kao cjelini. Takav je sustav doveo do sukoba, konfuzije i neučinkovitosti”.

FERGUS M. BORDEWICH, novinar New York Timesa koji se specijalizirao za područje međunarodnih odnosa prenosi krugovaldomovina

Komentari

Komentari