fbpx
Ponedjeljak, listopad 14, 2019

Ispovijest ročnika HV-a o služenju vojnog roka

PONOSAN NA SLUŽBU VOJNOG ROKA

Ponos, čast i obveza je svakog od nas služiti vojni rok svome narodu i svojoj domovini Hrvatskoj.

Bilo je to proljeće ne tako davne 2002. godine kada mi je poštar uručio poziv da se javim u ured za obranu Vinkovci. Tada sam imao 19 godina i moram priznati bio sam ponosan na službu ročnika svojoj domovini Hrvatskoj. Kod nas u Slavoniji prije odlaska u vojsku organizira se takozvana oproštajna večera za obitelj, prijatelje i poznanike, te se svi okupe da ročnika isprate na službu. Prije su kod nas starci govorili „tko ne odsluži vojsku ne može se ni ženiti“.

Došao je mjesec svibanj, 2002. godine i polazim na službu vojnog roka (38. klasa) u Karlovac točnije vojarna „KUPA“ za obuku 33. Inženjerijske brigade. Dodijeljeno mi je po vojnom vesu da idem na obuku pirotehničara. Nestrpljivo čekajući taj izazov da krenemo autobusima za Karlovac iz Vinkovaca tj. bilo nas je jako puno ispred zgrade ureda za obranu Vinkovci. Bilo je tu i suza među mnogima koji su odlazili, jer smo se svi zajedno opraštali od svojih roditelja, sestara, braće i prijatelja, a neki i od svojih djevojaka. Krenuli smo napokon, a u busu vlada nazvao bih jedna ugodna atmosfera i raspoloženje upoznavajući  mnoge druge ročnike koji su sa mnom zajedno krenuli u novo iskušenje vojnika. Jedni odlaze u Požegu, Bjelovar, Zagreb a naš bus ide za Karlovac.

Došli smo napokon u Karlovac u vojarnu „Kupa“ nazvanoj po istoimenoj rijeci, jednoj od pet koje se nalaze u Karlovcu. Temeljna obuka trajala je tri mjeseca uz naporan red, rad i stegu koja je iz dana u dan bila sve više obuhvatna i izazovna za nas ročnike. Brzo sam i u kratkom roku savladao sve izazove tehnike i motoričkih sposobnosti i vježbi koje su bile stavljene ispred mene. Ubrzo je stigao dan prisege, to je jedan od najponosnijih dana u služenju vojnog roka, da prisegnuo sam s ponosom za svoju domovinu Hrvatsku. Bilo nas je svakojakih vojnika od neradnika, neposlušnih, lijenih, uspavanih, ali svakako je bilo i onih koji su sve dali od sebe i postigli zavidne rezultate i bili poslušni, vrijedni, marljivi itd. Ja dolazim sa sela, pa sam prije dolaska u vojsku stekao već sve te navike ranog ustajanja, marljivog rada i poslušnosti. Najteže su prolazili vojnici koji su došli iz većih sredina tj. gradova, „gradska djeca“ oni su daleko najteže prihvaćali sve izazove koji su im zasigurno bili teški. Osnove životnih navika svaki vojnik stekne u vojsci od slaganja kreveta i zatezanje plahte u svakom kutu kreveta s mašnom i još kad razvodnik baci na plahtu kovanicu „medu“ od 5 kuna, a ona tako slatko odskoči kao da ju je bacio na oprugu, a ne na plahtu. Ormarić za garderobu mora biti posložen kao po špagi i u njemu mora sve biti uredno. Vojne čizme moraju se sjajiti i namazati kremom za cipele i slože se duž hodnika. Nema rastezanja jezikom i zijevanja kad zapovjednik povikne „ustaj sokolovi“ –  skačemo iz kreveta kao klokani. Bio sam u satniji od 65 vojnika, to je bila prva pionirska drugi vod treća desetina i bio sam najbolji na gađanju na streljani s bojevim mecima. Dužio sam pušku AK-47 poznatiji kao kalašnjikov, bio je dobro upucan i precizan uz moje oko.  Od šest metaka mojih je četiri pogotka bilo u crno, a za tako kvalitetno gađanje dobio sam 4 dana slobodna, koje sam kasnije iskoristio za odlazak kući.

Nakon završetka temeljne obuke nas 40 iz vojarne „Kupa“ odlazi na tečaj po činu razvodnika u tabor naselje vježbališta Cerovac nedaleko od Karlovca. Uspješno sam završio obuku od 30 dana, te se nakon toga neki vračaju u vojarnu „Kupa“ , a neki odlaze u vojarnu „Kamensko“ u koju i sam odlazim. Po završetku tog tečaja čast nam je biti zapovjednicima novom naraštaju ročnika koji pristižu na obuku. I tako se nazivajući, već stare vojnike „đombama“ koji rado broje i križaju dane za odlazak svojim kućama i završavaju svoju službu ročnika. Bilo je tu još svakojakih pozitivnih i negativnih događaja kroz koje sam prošao u tih šest mjeseci. Svi dani su dobro u sjećanju i neću ih samo tako zaboraviti, sve te doživljaje i izazove što sam prošao dobro ću pamtiti. Preporuka je da se vrati nazad redovna služba vojnog roka i da ju svatko prođe tko nije, s time da se svaki vojnik stavi u iskušenje vojne službe. Živjela nam naša jedina domovina Hrvatska!

Ročnik Hrvatske vojske: Drago Miličević

Karlovac, 2002. godine

Autor: croroko/priznajem.hr

Foto: MORH / OSRH | M. Čobanović / Ž. Raguž

Komentari

Komentari
%d blogeri kao ovaj: