Jedan, rastom vrlo mali čovjek, ne prestaje desetljećima zaokupljati katolički puk diljem cijeloga svijeta. Nekoliko je vrlo bitnih pitanja koja su ga zaokupljala, a svojom skromnošću i jednostavnošću jendostavno je, kako je želio, zaokupio srca ljudi cijeloga svijeta. Sveti Leopold Bogdan Mandić zadivio je cijeli svijet svojim ispovijedanjem i posredovanjem kod Nebeskog Oca za dobro svake duše koja mu je došla i tražila pomoć. Mi, Hrvati, njegovi sunarodnjaci smo posebno ponosni na ono što je činio. No, postoji jedna svečeva crta koja ga u očima našega hrvatskoga naroda diže na pijedestal domoljublja.

Sveti Leopold Bogdan Mandić je još kao 16-godišnji dječak stigao u pokrajinu Veneto 1882. godine. Najprije je boravio u jednom malom samostanu u Udinama, a nakon Novicijata provedenog u Bassano del Grapa te studija u Padovi i Veneziji, svoju je svećeničku službu vršio u više samostana u kapucuinskim provincijama Veneta i Hrvatske. Zbog velikog niza njegovih ljudskih i duhovnih darova, njegovi su mu poglavari 1914. godine povjerili službu ispovjednika u Padovi. Volio je Italiju, pogotovo Padovu, s obzirom da je uvijek govorio da je to njegov drugi dom.

U svom članku naslova 1917: padre Leopoldo al confino, objavljenom u listu posvećenom svetom Leopoldu, Portavoce, u broju 5 od lipnja ove godine, na stranici 7, fr. Flaviano G. Gusella, ravnatelj svetišta Svetoga Leopolda u Padovi, između ostaloga, piše da je prvi svjetski rat u srcu hrvatskog kapucina izazvao veliku tjeskobu.

Kao Dalmatinac imao je državljanstvo austro-ugarskog carstva, a sada je bio u ratnoj zoni kao stranac. Talijanska vlada je bila naredila da svi iz zona Istre i Dalmacije uzmu talijansko državljanstvo kako bi se osigurala za vrijeme vojnih operacija na tom području. Otac Leopold se odlučio za progonstvo, jer nije mogao uzeti talijansko državljanstvo. Kad su ga pitali zašto to čini rekao je da krv nije voda. I da ne može izdati krv, piše Gusella.

S ovakvim izborom, naš se sveti Leopold ipak nije odrekao domaćih ljudi, Talijana, i za njih je često znao reći: moji ljudi, moj narod, moja braća, ali nije mogao izdati svoje korijene.

Živio je u jako malenom i skučenom prostoru svoje sobice u kojoj je ispovijedao mnogobrojne ljude, omogućavajući im sakrament milosti, on nikada nije odustao od smanjivanja barijera između katolika i pravoslavnih, muškaraca i žena i ljudi različitih boja kože. Želio je formirati jedno stado pod jednim pastirom.
Često je znao moliti: Oče, molim da svi budu jedno, kao što si ti u meni i ja u tebi. Ni rat mu nije mogao uništiti ovaj ideal. O njemu je pisao i katolički list La Liberta. U jednom članku se ističe da malo tko ne poznaje oca Leopolda iz Padove, kapucinskog redovnika, koji rijetko izlazi iz samostana, nije bio govornik i nije imao želju biti slavan. Samo je ustrajno čekao u ispovjedaonici i dočekao. Mnogi su dolazili za savjet upravo od njega, toga maloga ponosnog hrvatskog redovnika iz Herceg Novog.

Anto Pranjkić/Priznajem.hr

KOmentari

Prati nas i ne propusti ekskluzive!