Razgovor s dr. sc. Tomislavom Sunićem

Dr. sc. Tomislav Sunić je hrvatsko-američki publicist, književnik, prevoditelj, diplomat i analitičar politoloških i socioloških fenomena. Uskoro izlazi hrvatski prijevod njegove knjige „Homo americanus: Child of the Postmodern Age“. S dr. sc. Sunićem razgovarao je Davor Dijanović za HKV o aktualnim političkim i društvenim pitanjima u Hrvatskoj, ali i u Europi.

Nedavno je završeno prikupljanje potpisa za referendumske inicijative „Narod odlučuje“ i „Otkažimo Istanbulsku konvenciju“. Političke elite pritom su učinile sve kako bi te inicijative propalae. Pokazuju li tzv. političke elite sve više da su se otuđile od naroda i da su referendumi jedino sredstvo mogućeg pritiska na njih?

Referendumska inicijativa „Narod odlučuje“ pozitivan je iskorak građana u Hrvatskoj. Općenito govoreći, zagovornici parlamentarne demokracije ne vole riječ „referendum“, a još manje pokretanje referendumske inicijative. Referendum odbacuje načela izbornog sustava modernih predstavničkih demokracija, ili pučki rečeno, svaki referendum predstavlja prijetnju stranačkom reketarenju i predizbornoj trgovini interesnih parlamentarnih skupina. To nije ništa novo u parlamentarnim demokracijama koje sebe smatraju najboljim od sviju svjetova. Takvu, nazovi demokratsku praksu, gledamo već punih 150 godina u Europi i Americi.

Glede nedavne referendumske inicijative u Hrvatskoj, moglo se očekivati da će doći do negativnih reakcije od strane hrvatske političke klase. Dapače, za očekivati je da će i Ustavni sud RH poništiti referendumsku inicijativu. Znači, nekoliko anonimaca iz hrvatskog pravosuđa smatraju sebe jedinim mjerodavnim odlučivati o volji i nevolji velikog broja ljudi u Hrvatskoj. Dakako, političke klase svugdje na svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, vole se pozivati na narod i na slobodu govora. No kada narod uistinu progovori i kada se sprema deložirati političke uhljebe, tada politička klasa pokazuje svoje pravo lice i koristi, ako zatreba, i represivne mjere. (Mogli bismo satima citirati imena poznatih znanstvenika i kritičara parlamentarne demokracije (Carl Schmitt, Vilfredo Pareto, Robert Michels, itd.), koji se kod nas malo čitaju, a još manje podučavaju na univerzitetima.

Ni tzv. europske elite previše ne vole mišljenje naroda kad im ono ne odgovara. Primjerice, u Njemačkoj je referendum zabranjen. Kako to komentirate?

Njemačka je poseban pravni slučaj, no djelomično se njemačka posebnost odražava i na ostale europske zemlje. Službeno slovi Savezna Republika Njemačka kao „najdemokratskija zemlja na svijetu“. No neslužbeno je Njemačka okupirana država. Po riječima bivšeg lijevog zastupnika i oca tvorioca moderne poslijeratne Njemačke, Carla Schmida, „Savezna Republika Njemačka je organizacijski oblik modaliteta strane vladavine.“ („Die BRD ist die Organisations formeiner Modalität der Fremdherrschaft“, 1948). Nijemci nisu imali pravo na referendum pri ulasku Njemačke u Europsku uniju (1952, 1992); niti imaju danas pravo na referendum glede bilo kojeg drugog političkog pitanja.

U Njemačkoj je stacionirano 40.000 stranih vojnika. Njemačka služi kao glavni vojni poligon za NATO intervencije na Bliskom istoku. Po „klauzuli o neprijateljskoj državi„ iz Karte Ujedinjenih Naroda , čl. 53 i 107 („Feind staaten klausel“der UN-Charta; Artikel 53, 107), Savezna Republika Njemačka još nema potpisani mirovni sporazum za silama pobjednicima Drugog svjetskog rata. Međunarodnopravno gledajući Njemačka je još uvijek izložena njihovo volji ili samovolji.

Diljem Europe, međutim, jačaju desne, tzv. populističke i protusistemske stranke.

Populizam je danas postala pomodarska riječ. Pitam se da li hrvatski političari, koji se danas vole razbacivati sa stranim riječima, znaju što ta pomalo uvredljiva riječ „populizam“ uistinu podrazumijeva? Da nije bio populističkih glasača, HDZ ne bi nikada došao na vlast, upravo kao niti SDP. Što se pak tiče jačanja desnih ili tzv. ekstremno desnih stranaka diljem Europe — ne treba se čuditi. Njih strelovit rast očekivani je odgovor sve većeg broj građana na razornu dinamiku kapitalizma, na privatizaciju, na korupciju koja čini neslužbeni temelj svake parlamentarne demokracije.

Slične promjene svjedočili smo u francuskoj Trećoj Republici krajem 19. stoljeća, a zatim u Italiji i u Njemačkoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Građanima možete sve oduzeti; i stan i hranu i posao. No ako građanima oduzmete identitet i ponos, tada slijede građanski ratovi. Takav scenarij možemo očekivati u Hrvatskoj.

Možemo li u Hrvatskoj očekivati jačanje desnih stranaka?

Hrvatska ima prednost što za razliku od brojnih država Europske unije, a tu prvenstveno mislim na Njemačku, ona nije toliko opterećena kompleksom povijesne krivice, ali niti sotonizirajućim floskulama „fašizam“, „rasizam“ ili „ustaštvo“ . Nedavni Domovinski rat znatno je pomogao Hrvatima da se puno ne obaziru na te stare komunističke uvredljive prozivke. Mogućnost pojave jakog nacionalističkog ili tzv. ultra-desnog pokreta u Hrvatskoj uistinu je velika. No problem u Hrvatskoj je tehničke prirode. Od gomile pravaških i pseudo-pravaških strančica i udruga u Hrvatskoj, nije jasno tko pije, a tko plaća. Osim rijetkih pojedinaca, većina samo-prozvanih hrvatskih desničara ne promatra stvari u širim europskim i svjetskim okvirima.

Većina hrvatskih desničara opterećena je isključivo sa srpskim pitanjem, umjesto da stave težinu na kritiku jugoslavenstva, globalizma i jednog od njenog modernog institucionalnog izdanka koji se zove Europska unija. Već punih 25 godina hrvatska desnica nema intelektualnu težinu. Ona nema niti organizacijskih sposobnosti, ali niti znanja za stručno nametanja svog rječnika i svog stila u medijima i javnom životu. Prauzrok tome je negativna socio-biološka selekcija koja traje od Bleiburga do danas. Ne treba se stoga čuditi da šaka lijevo orijentiranih post-jugoslavenskih intelektualaca, sa slabim znanstvenim kvalitetama, bilo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bilo na Prisavlju, uspješno diktira javni govor i životni stil – te na taj način bolje zna privući veliki broj hrvatske mladeži.

Hrvatska se doslovce demografski prazni. Kakve će biti posljedice na sigurnosnom, ekonomskom i identitetskom planu?

Zvuči dramatično, no po staroj narodnoj poslovici, u svakom zlu ima i dobrog. Kao prvo, statistike nisu nikada statične. Statistike se uvijek mijenjaju zahvaljujući nepredvidljivim vanjskim okolnostima, kao što su krize, ratovi i masovne migracije. A takvih dramatičnih okolnosti bit će još puno u narednim godinama u Europskoj uniji. Nadalje, nikada u hrvatskim glavnim medijima ne čujemo kako živi većina ljudi koji su nedavno otišli raditi u Irsku ili u Njemačku. Većina njih se srami javno priznati da im je kvaliteta života gora nego u Hrvatskoj. Rad po cijeli dan, teški stambeni uvjeti, nepoznavanje stranih jezika, nedostatak integracije s domaćim stanovništvom, samo su neki u nizu detalja.

Veće plaće i veća kupovna moć, recimo u Irskoj ili Njemačkoj, nipošto nije isto što i bolja kvaliteta života. Sa stalnim padom srednjeg staleža diljem Europske unije i sve manjim brojem dobro plaćenih zanimanja, malen je broj pristiglih Hrvata u Irskoj ili u Njemačkoj koji se javno žele pohvaliti da im je „tamo danas bolje nego u Hrvatskoj“. Uzmimo također i činjenicu da se etnička slika u Europi do temelja izmijenila. I milijunske mase novih afroazijskih pridošlica također traže svoj dio europskog kolača.

Brojni kvartovi u velegradovima zapadne Europe, koji omogućuju jeftini najam stanova, od recimo Marseilla do Malmoea, od Dortmunda do Dublina, sliče na veliku kazbu u kojima brojni pristigli Hrvati koje žele nešto uštedjeti, sve teže i opasnije žive. U narednim godinama, s pogoršanjem tržišta rada u Europi i tinjajućim međurasnim sukobima, veliki broj Hrvata vratit će se u Hrvatsku.

Hrvatskoj će u narednih 10 godina nedostajati 150.000 radnika, a budući da nema niti na dogledu mjera demografske revitalizacije taj će broj u budućnosti još više rasti. Hoće li po Vama doći do tzv. zamjene (suptitucije) stanovništva)?

„Velika zamjena stanovništva“ naslov je istoimene knjige poznatog francuskog književnika (Renaud Camus). To više nije floskula, već realnost o čijim dramatičnim sutrašnjim posljedicama komesari Europske Unije ne žele previše govoriti. U zapadnim zemljama Europske unije živi danas preko 40 milijuna neeuropskih građana, tj. više od 10 % sveukupnih građana Europske unije, računajući prvu, drugu i treću generaciju. Etnička slika zapadne Europe, za razliku od još etnički homogene istočne Europe, do temelja se izmijenila.

Stalni priljev neeuropskih migranata imat će velike sigurnosne posljedice, a također će uticati i na pad životnog standarda domaćeg stanovništva. Istočna Europa i Hrvatska, za razliku od zapadne Europe, imaju prvenstveno problem sa raslojavanjem stanovništva. Hrvatska ima poteškoća ne s viškom, nego s manjkom radne snage. Posla ima u Hrvatskoj na pretek – no pitanje je koliko obrazovanih Hrvata želi raditi posao u uslužnoj djelatnosti (hoteli, robne kuće, trgovine, turizam, itd.). Teško je velikom broju građan Hrvatske pojmiti da u današnjih Njemačkoj, a pogotovo u SAD-u, ima stotine tisuća visoko školovanih ljudi koji ne mogu dobiti posao u svojoj struci. Naglom digitalizacijom i kompjuterizacijom društva, uz prateću dinamiku globalnog kapitalizma, dobro plaćeni posao postat će rijetkost, dočim će masa dosadašnjih radnih mjesta biti ukinuta.

Putujete i držite predavanja diljem Europe i SAD-a. Kakva su iskustva drugih država s tzv. zamjenom stanovništva?

Zamjena stanovništva, odnosno milijunski dolazak neeuropskog stanovništva u Europsku uniju i SAD, utječe na rast desnih, nacionalističkih, „populističkih“ i „identitarskih“ pokreta i stranaka, pogotovo kod ljudi u dobi između 20 i 30 godina. Rasna diskriminacija strogo je zabranjena u Europskoj uniji i SAD-u, no imamo zato zanimljiv fenomen „samo-segregacije“, pogotovo kod bijelog stanovništva u SAD-u. U praksi to znači „bijeli bijeg“ (white flight) velikog broja europskog stanovništva iz nesigurnih gradova i četvrti kao što su Detroit ili Los Angeles u SAD-u, ili Kreuzberg u Berlinu ili Favoriten u Beču. U izvanrednom stanju sve puste priče o višeetničkom suživotu ništa ne znače. Svaki pojedinac, bilo on lijevi ili desni, zna vrlo dobro u izvanrednom stanju kojem plemenu on pripada ili kojem jatu on mora odletjeti. Vidjeli smo taj scenarij i 1991. u Jugoslaviji, a danas i u Bosni i Hercegovini.

Sutra kada veća grupa afroazijskih migranata stigne u Cavtat ili u Dubrovnik, začas ćemo vidjeti pad turističke sezone. Hrvatske političke klase vole sentimentalno docirati o ubogim migrantima — no pod uvjetom da migranti nikad ne pristupe njihovim vilama na Braću, Hvaru ili u okolice Pule.

Hrvatsku, kao i druge europske zemlje, očekuju demografski i brojni drugi problemi problemi, a još nije raščistila ni s poviješću Drugoga svjetskog rata, a one koji propituju jugokomunističke dogme i mitove etiketira se kao fašiste i ustaše. Kako gledate na tu problematiku?

Nemojmo se zavarati da su etikete „fašisti“ i „ustaše“ samo odlika današnjih neojugoslavenskih, neokomunističkih, europeističkih i lijevih krugova u Hrvatskoj. Iste kriminalizirajuće etikete već su dugo u uporabi u službenim, medijskim i akademskim krugovima u Europskoj uniji i u SAD-u. Riječ „fašizam“ nema više svoje prvobitno značenje; ona je postala danas simbol za apsolutno zlo, te je stoga ona idealno sredstvo za ušutkivanje kritičkih intelektualaca.

Logično da današnji kulturni rat europskih i američkih antifašista protiv pravih ili izmišljenih neofašista, daje vjetar u leđa političarima i javnim radnicima u današnjoj Hrvatskoj koji su do 1991. bili zagovornici komunističke Jugoslavije. Profesionalni antifašisti, bilo da je riječ o SDP-u i srodnim udrugama, itekako su znali da u rječniku JNAi beogradske propagande 1991.g. i oni sami slove kao fašisti i ustaše. Moramo također odbaciti nesuvisle analize da su tisuće jugoslavenskih prebjega u HDZ, početkom 1991. činili to iz ljubavi prema Hrvatskoj. Oni su prihvatili Hrvatsku prvenstveno kao manje zlo; i to prvenstveno iz straha da će ih JNA kazniti za „fašistička i ustaška skretanja“. Nikada nisu oni bili protiv Jugoslavije — oni su se isključivo bojali uspostave „Srboslavije“. Dakako da njima danas svako antisrpsko huškanje u javnosti dobro dođe, jer ih ono amnestira od vlastite komunističke i kriminalne prošlosti.

Da je JNA ušla u Zagreb u prosincu 1991., nakon pada Vukovara, velikom broju lokalnih udbaša i lokalnih komunista u Hrvatskoj, JNA bi sudila po kratkom postupku za „veleizdaju i kolaboraciju s fašističkim i ustaškim režimom“. I Mesić i Granić i Boljkovac i Pusić i Nobilo, i desetine i desetine tisuća bivših jugoslavenskih komunističkih funkcionara koji dan danas igraju znatnu društvenu ulogu, znali su tada vrlo dobro da s drugovima iz Beograda nema šale. Manje im je zlo tada bilo prihvatiti HOS, pravaše i cijelu političku emigracija, ali i bogatu dijasporu koja im je, paradoksalno, došla spašavati živote.

Dokle god bude stajala u preambuli Ustava RH postavka da je Hrvatska vodila „obrambeni rat“ iluzije o nekim lustracijamaili o nekoj hrvatskoj pravici, ostat će prazno slovo na papiru. Tek kada i ako se prihvati pravna stavka da je Hrvatska vodila oslobodilački rat i da su branitelji bili osloboditelji, stvari u Hrvatskoj mogu eventualno krenuti na bolje.

Davor Dijanović/HKV

Ne propustite

Prati nas i ne propusti ekskluzive!