Spomen na Škabrnju i njenu žrtvu (18. studeni 1991.)

Podijeli

Dan 18. studeni od devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatskoj javnosti predstavlja neupitan značaj. Taj dan simbolizira tešku žrtvu hrvatskog naroda iz najtežih vremena novije hrvatske povijesti, no i njegovu hrabru obranu od agresora. Na istoku zemlje, središnje mjesto obilježavanja ovog datuma je grad Vukovar, a na jugozapadu tu vrijednost preuzima selo Škabrnja.

U sjevernoj Dalmaciji, u mikroregiji Ravnih Kotara, smješteno je selo Škabrnja koje se tijekom Domovinskog rata strateški našlo u nezgodnoj poziciji. Naime, na ovom području (i području Like), organizator agresorske pobune – Srpska demokratska stranka, imala je najjače uporište 1990. godine. Upravo je u sjevernoj Dalmaciji i počela tzv. balvan revolucija, odnosno prvi okršaji pobunjenog domicilnog srpskog stanovništva s pripadnicima hrvatske policije.

Početne godine

Pred Domovinski rat, u vrijeme prvih demokratskih višestranačkih izbora u Republici Hrvatskoj 1989., u Škabrnji je relativnu pobjedu odnijela Hrvatska demokratska zajednica, čime su stanovnici Škabrnji postali sinonim za hrvatsko domoljublje u očima srpskih domicila. Prve otvorene pobune domicilnih Srba protiv hrvatske vlasti počele su već u kolovozu 1990. godine kada su naoružani stanovnici srpske narodnosti postavili prve barikade na cestama područja sjeverne Dalmacije i Like. Na cesti Zadar – Benkovac, na ulazu u Donje Biljane prema Škabrnji, nalazile su se zapreke s naoružanim pobunjenicima. Bio je to početak balvan revolucije.

Kako se početkom 1991. godine situacija počinje zaoštravati, na ulazu u Škabrnju mještani postavljaju prve naoružane seoske straže spremne na samoobranu, dok pripadnika Hrvatske vojske na tom području tada nije bilo.

Prvi topnički napad na Škabrnju dogodio se 17. rujna 1991. godine. Napad je izvršen bez povoda, u organizaciji pobunjenih Srba i pripadnika Južnoslavenske narodne armije (JNA) iz Lišana Tinjskih, Biljana i Zemunika Gornjeg. Seoski krizni štab odmah je reagirao i organizirao evakuaciju civilnog stanovništva u Zadar. U razdoblju od 4. do 10. listopada iste godine, na selo je bačeno preko 2.000 raznih projektila od strane agresora, a prva škabrnjska žrtva bio je Stanko Bilaver, zapovjednik 1. voda prve čete pričuvnog sastava ZNG-a, koji je poginuo 5. listopada uoči najagresivnijeg napada na Škabrnju.

Dana 11. listopada, formirao se Samostalni bataljun Škabrnja, pod zapovjedništvom Marka Miljanića, koji su činile snage sljedećih sela: Škabrnje, Galovca, Gorice, Nadina, Glavice, Zemunika Gornjeg i Zemunika Donjeg. Bataljun se sastojao od 950 slabo naoružanih vojnika, od čega je u Škabrnji bilo samo 240 branitelja koji su držali liniju obrane od oko šest kilometara.
Pad Škabrnje

Neprijatelji su u svoj zadnji napad na Škabrnju krenuli iz dva pravca. Iz Zemunika Gornjeg krenula je kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva, te iz Biljana Donjih druga kolona tenkova i pješaštva. Obje kolone su zauzele napadni položaj, a pobunjeni Srbi su bili potpomognuti paravojnim formacijama i jedinicama JNA pod vodstvom Ratka Mladića.
Napad je započeo sudbonosnog 18. studenog, u ranim jutarnjim satima, snažnom raketno-topničkom paljbom. Kako su tenkovsko-pješačke snage pobunjenika i pripadnika JNA došle iz dva smjera, u poslijepodnevnim satima mjesto je ubrzo bilo okruženo s oko 30-ak tenkova zbog čega se hrvatski branitelji počinju povlačiti, a agresori ulaziti u selo. Neprijatelj je taj dan tu stao utvrdivši svoje snage na crti Ražovljeva glavica – središte Škabrnje – crkva sv. Luke.

Civile, pretežito žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, srpski pobunjenici i pripadnici JNA nasilno izvlače van i ubijaju hitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, ili nožem, a pritom neke od žrtava pred smrt muče i masakriraju. Civili koji su bili pošteđeni smrti, dovedeni su do zapadnog ulaza u selo u Ambaru, predio tzv. Krčmetine, gdje su ih sve skupili i predvečer teretnim kamionima i autobusom odvezli u Smilčić, Biljane Donje i na kraju u Benkovac, smjestivši ih najprije u vojarnu, a kasnije premjestili u tamošnji Dječji vrtić, gdje su na razne načine cijelu noć mučeni i ispitivani, od čega nisu bila pošteđena ni djeca. Tu su prenoćili i sutradan predani u Pristegu hrvatskoj strani.

Sljedećeg dana, 19. studenog agresori su nastavili u Škabrnji s ubijanjem nevinih civila te je sveukupno ubijeno 48 civila i 15 branitelja, a o kakvom je zločinu protiv čovječnosti bilo riječ, govore i podaci s Patološkog odjela zadarskog Medicinskog centra koji navode da je bilo riječ o eksplozivnim i strijelnim ozljedama glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenjima glava i prsnih koševa izazvanim gaženjem tenkom, odsječenim ušima i ostalim strašnim ozljedama.

Osim ljudskih žrtava, kontinuirani napadi na Škabrnju doveli su do potpune devastacije sela – uništeni su sakralni, stambeni i gospodarski objekti. Također, nakon uništavanja, neprijatelji su minirali cijelo mjesto zbog čega je kasnije poginulo još civila koji su pokušali otići iz Škabrnje.

Napad na Škabrnju bio je zasigurno najveći ratni zločin u Domovinskom ratu na području sjeverne i srednje Dalmacije, a o tome svjedoče i izjave pripadnika JNA koji su sudjelovali u napadu. Dokumenti JNA pohranjeni su u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata.

„Ubijanje civila u s. Škabrnja, Izveštaj.-Dana 25. 12. 1991. godine kontaktirao sam sa IS “Beograd-1” u vezi njegovih saznanja o ubijanju civila u s. Škabrnja. IS mi je u vezi toga iznio sledeće: “Danas je ovde dolazio Opačić Goran (pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac). Pričao je pred svima nama u kancelariji da je bilo ubistava civila, uglavnom žene i staraca u Škabrnji. U tom ubijanju posebno se istakao “dobrovoljac-četnik ” izvesni “Jaro-Jare” (poreklom iz s. Prebilovac u Hercegovini), njegov prijatelj iz iste jedinice izvesni Ljubiša. Istakao je i to da je sa njima bio i neki aktivni vojnik koji se stalno kretao u borbenom stroju sa njima. Naime dok je jedan starac bežao taj aktivni vojnik je skinuo “Zolju” sa ramena i pitao “četnika ” “Mogu li da ga fotografišem” i pogodio ga sa RRB. Goran Opačić tvrdi da nikad nije vidio grozniju sliku u životu jer je starac raznešen tako da mu je u blizini ostala samo noga. Još sam čuo da je tu veče Zorić (ime mu ne znam) koji je negde u JTO išao po gradu i pokazivao kesu sa ljudskim ušima. Takođe ušao je u kafe-bar “7 ” i provokativno pozvao konabaricu da vidi prljavu čašu. Kada je došla pokazao joj je čašu u kojoj je bilo ljudsko uho.”“, saznajemo u jednom od dokumenta JNA.

Oslobađanje Škabrnje

Oslobađanje Škabrnje od agresorskih snaga uslijedilo je dvije godine nakon njene okupacija te se odvijalo se u dva navrata. Prvi je bio u sklopu akcije Maslenica koja je službeno trajala od 22. do 25. siječnja 1993. godine, kada su pripadnici Hrvatske vojske oslobodili cijeli prostor na potezu Maslenica – Zadar (Rovanjska, Maslenica, Posedarje, Novigrad, Pridraga, Podgradina, Paljuv, Islam Latinski Zeleni Hrast, Murvica, Musapstan, Crno, Babin Dub, aerodrom Zemunik i Škabrnja). Škabrnja je ostala oslobođena narednih 45 dana, a potom je ponovno pala u ruke neprijatelja koje su sačinjavale najelitnije srpske paravojne jedinice – „Alfe“ kapetana Dragana, „Vukovi s Vučjaka“ i Arkanovi „Tigrovi“.

Naime, od 18. do 22. ožujka iste godine, srpska vojska vodila je operaciju Kamelon koja je iscrpila hrvatske branitelje. Našavši se u nepovoljnom položaju, hrvatska vojska nije uspjela obraniti Škabrnju, a svoje živote na ratištu je ostavilo desetero branitelja. Na koncu, Škabrnja je konačno oslobođena pri samom kraju Domovinskog rata prilikom vojno-redarstvene operacije Oluja (5. kolovoza 1995.).

Nakon oslobađanja Škabrnje, ostalo je prazno i razrušeno selo, ispisano riječima mržnje, poput natpisa „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“, napisanog velikim crnim ćiriličnim slovima na tada spaljenoj i u potpunosti poharanoj osnovnoj školi. Također, u neposrednoj blizini OŠ Vladimira Nazora nalazi se i masovna grobnica iz koje je 1996. godine ekshumirano 27 posmrtnih ostataka, a u mjestu Ambaru još dva. Među njima je i pet civilnih žrtava iz Zemunika Gornjeg. Zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Škabrnji 18. studenog 1991., Županijski sud u Zadru svojom je presudom od 11. prosinca 1995. osudio 18 osoba, od toga 16 osoba na kaznu zatvora u trajanju po 20 godina, jednu osobu na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, i Jovana Badžoku (1963.) na 10 godina zatvora.

Dok su Jovan Badžoka i Zorana Banić odradili izrečenu kaznu, u obnovljenim postupcima oslobođeni su Milenko Radak, Renato Petrov, a ostali nisu ni osuđeni. Haaški sud također nije podignuo optužnice, iz čega možemo zaključiti kako pravda za počinjene zločine u Škabrnji još nije dočekana, a krivci za zločine protiv čovječnosti još uvijek su na slobodi.

Autor: Žana Jukić

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

Komentari

Najnovije