Prvi ranjenik u Domovinskom ratu – Josip Božičević

Podijeli

Danas živi u Ogulinu, posve mirno i anonimno – nije aktivan u udrugama veterana, ne bavi se politikom i ne istupa u javnosti. Svi znaju za ime Josipa Jovića, prvog smrtno stradalog hrvatskog policajca, odnosno pripadnika oružanih snaga, dok za njega nikad nitko nije čuo. Ipak, Josip Božičević će ostati upisan u povijesti Domovinskog rata, time i Hrvatske, kao prvi pripadnik oružanih snaga ranjen u tom ratu, i to pola godine prije Jovićeve pogibije. A povezuje ih i to što su obojica bili pripadnici Udruge prvi hrvatski redarstvenik. Udruge, jer je tada nije bilo moguće osnovati kao postrojbu.

On je ranjen u Petrinji, 28.9.1990., tijekom pobune lokalnih Srba koji su uz podršku JNA zauzeli tamošnju policijsku postaju, u sklopu “Balvan revolucije” koja je izbila u kolovozu te godine. Početak pravog rata smo morali čekati još pola godine, do Plitvica, no radilo se u uvodu u njega: Tada je već bilo jasno da rat neće biti moguće izbjeći, i da je Beograd već davno donio odluku o zamjeni propale Jugoslavije “Velikom Srbijom”.

Početkom srpnja 1990. Predsjedništvo tada još uvijek SRH, svjesno da je situacija sve napetija a da pod svojom kontrolom nema instrumente za provođenje volje i politike legalne i na izborima birane vlasti, donosi odluku o uspostavi te prve oružane postrojbe pod kontrolom hrvatskih vlasti, u vidu “tečaja za redarstvenike”, te je 21. srpnja 1990. objavljen natječaj za prijem u tadašnji RSUP. Zapovjednik je prvo bio Ivan Krmpotić, ali uskoro zapovjedništvo preuzima Marko Lukić.

No njihova obuka nikad nije završena – prekinula ju je srpska pobuna, i svih 1.800 pripadnika, dvije bojne, je poslano na krizna žarišta. Oni su ujedno bili preteča, i jezgro, kasnije ATJ Lučko, i jedinice za posebne namjene u Rakitju koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu HV, vojne policije i drugih jedinica.

Istovremeno, u Petrinji su legalne hrvatske vlasti uspostavile policijsku postaju i na njoj istaknule hrvatska državna obilježja, što je Srbima iz Petrinje i okolice bio povod da je pokušaju zauzeti. Dana 28. rujna, naoružani Srbi su upali u Općinski centar za zaštitu od požara, aktivirali sirene i oduzeli vatrogasno vozilo. Pred policijskom postajom u Petrinji velika masa lokalnih Srba nastavila je prijetiti. Pritom su napali novinarsku ekipu HTV-a i uzeli joj opremu, a pretučeni novinari su se spasili bijegom u policijsku postaju. U susjednoj Mošćenici napadnuta su tri policijska vozila, a s dvadesetak autobusa dovezeno je nekoliko stotina naoružanih srpskih aktivista, koji su pucnjavom pokušali istjerati hrvatske policajce, koji su branili petrinjsku postaju.

Iz Zagreba su poslana pojačanja, i među njima se našao i Josip Božičević, koji je do rata radio na željeznici. “Došli smo na ispomoć”, govori nam on.

“Vojarna je bila preko puta policijske postaje. Lokalni srpski policajci su pokušali istjerali hrvatske policajce, proglasili su neku svoju stanicu, nisu priznavali Republiku Hrvatsku i vlast. Još prije nas je jedna jedinica došla iz Zagreba, ne znam koja. Mi smo došli na ispomoć. U Lučkom nije bilo dovoljno pancirki za sve, pa je tako ni ja nisam imao. Došli smo u tri – četiri autobusa, a kad smo stigli u Petrinju, vidjeli smo da natrag ne možemo – iza nas su Srbi ispriječili kamione i autobuse nakon što su nas pustili unutra. Vozač je vikao da se maknemo od prozora, stavili smo vreće na njih dok nismo došli do stanice: Preuzeli smo je, još je smrdjela na suzavac kojim su naši istjerali Srbe kad su upali u stanicu i pokušali je zauzeti. Ja sam bio u grupi koja je patrolirala od policijske postaje pa do željezničkog kolodvora, Dane Trkulja mi je bio zapovjednik, stigao je tamo s nama.”

Pitanje: Vi ste dakle došli iz Lučkog?

Josip: Tamo smo išli po pancirke, iz Šimunske u Lučko. Tečaj “Prvi Hrvatski redarstvenik” je zapravo bio ubrzana obuka jer nije bilo vremena, i koja je prekinuta radi Balvan revolucije, a prije sam radio na željeznici između Moravica i Rijeke kao kočničar.

Ja sam tog dana bio kod kuće na vikendu, i spakirao sam se svojevoljno za Zagreb kad sam čuo što se događa, tog dana se prisilno spustio helikopter u Ogulinu. I kad sam stigao, rekli su, kad si već tu, budi dežurni. No ne bi me nikako natjerali da ostanem, kao da me nešto vuklo tamo, u Petrinju.

P: Dakle otišli ste tamo bez službenog poziva?

J: Da. Tamo sam patrolirao do stanice, po trojica smo bili u patroli, i tamo je preko puta bila vojarna “Vasilj Gaćeša”. Četnici su nas iz nje gledali preko žice, prijetili, vrijeđali, usmjeravali su puške u nas. Mi smo samo radili svoj posao – a onda, oko 10 navečer, kad sam se vraćao sa stanice, odjednom je iz vojarne doletio metak. Tamo su bili rovovi, odmah uz žicu.

Pogođen sam odostraga u kičmu pa kroz pluća, metak mi je slomio tri rebra i ruku mi je raznijela izlazna rana. Kao da me je netko vrlo snažno udario, posrnuo sam i osjetio da mi pada puška. Poletio sam do stanice.

P: Sami ste uspjeli doći do stanice?

J: Još dvojica redarstvenika su bila su sa mnom, ne znam jesu li zalegli ili uhvatili zaklon kad se zapucalo, kad sam se okrenuo nigdje nije bilo nikoga. Ja sam došao do postaje i rekao, “Dečki ranjen sam”, a oni su rekli “Brico, ne zafrkavaj”. Tada sam se srušio u nesvijest – i onda su shvatili da stvarno jesam ranjen.

Jedan me je uzeo za ruke i jedan za noge, a ruka mi je visila samo na koži. Tad sam se odmah probudio od bola, u bolničkim sam kolima počeo pljuvati krv. Odveli su me u Sisak.

Tamo me je doktor pitao gdje radim, rekao sam, “kod privatnika, zar ne vidiš”… jer sam imao uniformu na kojoj je pisalo “milicija”. A onda me je pitao, što ja radim ovdje, pošto sam došao i odakle, što radim među njima? Odmah je bilo jasno da tu ne mogu ostati. Srećom, došli su moji kolege, i rekao sam im, “Nemojte me ovdje ostavljati, doktor me je pitao što ja radim među njima”.

Strpali su me u auto i pravac Zagreb, Draškovićeva. Tamo sam se tek probudio.

P: Jesu li vam uspjeli spasiti ruku?

J: Ne, ne u potpunosti. Jedna ruka mi je kraća sedam centimetara, rekonstruirali su mi kost od lakta do ramena. Ruku su mi spasili tek kasnije liječnici u Švedskoj, nakon godinu dana.

Naši iseljenici su čuli za mene, i kad su se raspitali rečeno im je da se u Hrvatskoj ne može obaviti operacija i da ću ostati bez ruke. Skupili su novac, došli kod mene u Draškovićevu gdje sam ležao, razgovarali s doktorima, i odveli me za Švedsku. Žena i djeca su mi ostala tu u Ogulinu, a u njemu su još bile vojarne, čak pet njih. Rekao sam, ako ćemo brzo riješiti operaciju, nema problema.

No kad sam došao u Švedsku rekli su da će za to ipak trebati malo dulje, pa su onda iseljenici odveli i ženu i djecu za Švedsku, na sigurno. Tamo sam bio četiri mjeseca. Iz kukova su im uzeli kost i time su spašavali ruku. S njom ni danas ne mogu ništa teško dizati ni raditi – ali je bar imam.

Naravno, naši su mi obećavali toplice, sve i svašta, a na kraju – ništa, na kraju su rekli “zaboravi”. No najviše mi je pomogla specijalna jedinica Lučko i zapovjednik Marko Lukić. On mi je rekao, “ako trebaš gdje god ići imam za tebe uvijek na raspolaganju šofera”, i tako je i bilo, uvijek je jedan bio tu da me odveze u toplice i gdje god je trebalo. I Ante Ujević. Jedino su oni pomagali, preko sistema ništa.
A bilo je i onih drugih koji su jedino htjeli ići sa mnom u ministarstvo da se grebu za činove. Rekoh ne može, kad meni nešto treba onda nema ničeg, a sa mnom bi se išlo u ministarstvo na mojoj krvi po činove?

P: Rat ste proveli u Ogulinu?

J: Da, kad sam došao iz Švedske s operacije još je rat trajao, bio sam na bolovanju, ali sam dečkima koji su bili sa mnom u jedinici pomagao voziti municiju, s tom jednom rukom, na ratište više nisam mogao ali sam dežurao sam u stanici kad su oni bili na ratištu, pitao mogu li što pomoći. Ono, da ne moraju još kad dođu s ratišta po čitav dan dežurati.

Kad su se dijelile dionice onda su mi umanjili vrijeme provedeno u postrojbi pa sam se žalio, prvo je pisalo da sam nastradao na položaju u 9. mjesecu a da sam došao u policiju u 10. mjesecu. Onda sam morao istjerivati to u Karlovcu. Pa nisam najprije ranjen pa onda došao u policiju!

P: Jeste li aktivni u udrugama?

J: Te HVIDRA-e, udruge, ništa… Nisam više u HVIDR-i. Bio sam u udruzi Prvi redarstvenik i HVIDRA, ali vidim da se ne radi kako bi trebalo, pa sam to sve otkantao. Vele ti se uvijek buniš, pa bunim se kad nije kako treba biti, kad se poziva i kumove i svašta pa se jede i pije, ako smo Prvi hrvatski redarstvenik onda smo to. A ne dovoditi prijatelje kad je neko okupljanje, kad se negdje ide. Nas bi došlo četiri-pet, a ostalo nisam znao tko su, pa mi kažu, to je moj kum, moj prijatelj. Bio sam u predsjedništvu ali sam odustao, samo se živciram bez veze.

P: Sad ste u mirovini?

J: Da, invalidskoj. Pet godina su me držali u neizvjesnosti, svake godine jedno te isto, svake godine su provjeravali jesam li još uvijek invalid dok mi nije pukao film. Skini se da vidimo ruku, rekoh ma odlično. Svaki put mi kažu trajna invalidnost a dobijem rješenje za privremenu, više nisam htio ni ići na komisiju, reko dajte mi što god hoćete, ionako mi neće narasti nova ruka. Ima onih koji su donijeli kuvertu da bi dobili trajno a ja sam rekao ja ti kuvertu ne dam. Na kraju su mi priznali trajnu invalidnost. Više me ne zovu.

 

Autor: Mario Macan

 

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

Komentari

Najnovije