Krvavi Uskrs: Izvještavanje stranih medija o početku rata u Jugoslaviji

Podijeli

Prošlog smo tjedna obilježili obljetnicu “Krvavog Uskrsa” na Plitvicama, koja se smatra početkom Domovinskog rata, iako je on zapravo počeo još s balvan revolucijom prethodnog ljeta i napadom na policijsku stanicu u Petrinji. No tada je pala prva žrtva te su se strani mediji počeli više zanimati za ono što su nazivali “etničkim sukobom”.

Izvukli smo iz arhive The New York Times, koji je 1. travnja 1991. g. na udarnoj trećoj strani, pod naslovom “Smrtonosni sukob u Jugoslavenskoj Republici” („Deadly Clash in u Yugoslav Republic“) relativno iscrpno izvijestio o događajima na Plitvicama.

“Policajci i pobunjenici borili su se danas za kontrolu nad Nacionalnim parkom pod nadzorom pobunjenika u Jugoslavenskoj Republici Hrvatskoj, najmanje 1 osoba je ubijena, a 13 ranjeno”, započinje svoj tekst NYT.

“Sukob je bio najgori između pobunjenih Srba i republičkih vlasti otkako su Srbi u kolovozu preuzeli kontrolu nad Krajinom, područjem Hrvatske s većinski srpskim stanovništvom. Prošli mjesec proglasili su autonomiju te regije od Hrvatske.

Oružana borba odvijala se u i oko Nacionalnog parka Plitvice, gdje kristalno čista jezera povezana slapovima koji oduzimaju dah svake godine privuku stotine tisuća turista. Naoružani Srbi napali su park u četvrtak kasno navečer, izbacili upravu i najavili da ga planiraju pripojiti Krajini.

Hrvatska nacionalistička vlada odbija priznati autonomiju regije, a još manje njezinu neovisnost, a republički dužnosnici upozorili su da će upotrijebiti silu ako je potrebno kako bi tamo uspostavili hrvatsku vlast.

Srbi su jutros namamili u zasjedu autobus pun hrvatskih policajaca koji su se zaustavili na barikadi, i zasuli ga vatrom s obje strane snijegom prekrivene ceste koja vodi u park, navodi se u priopćenju hrvatske policije. Jedan od policajaca ubijen je u napadu, koji je navodno trajao 15 minuta prije nego što su Srbi ili zarobljeni ili pobjegli u šumu obavijenu maglom. U borbama je ranjen neutvrđeni broj Srba, a nepotvrđen je izvještaj da je jedan Srbin ubijen.

Nemiri u hrvatskim dijelovima Hrvatske naseljenim Srbima linija su fronta u širokom sukobu između vlada Srbije i Hrvatske oko buduće političke konfiguracije Jugoslavije.

Optužbe za manipulaciju

Hrvatski dužnosnici optužuju komunističkog predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da upravlja nemirima u Hrvatskoj, nadajući se da će oslabiti odlučnost hrvatske vlade da se odcijepi, osim ako se Jugoslavija pretvori u labavu asocijaciju neovisnih država. Hrvatski čelnici također optužuju gospodina Miloševića da pokušava nagovoriti Jugoslavensku vojsku, čijim oficirskim zborom dominiraju Srbi, da sruši demokratski izabranu vladu Hrvatske.

Gospodin Milošević zalaže se za jačanje jugoslavenske savezne vlade, ali inzistira na tome da će, ako se Jugoslavija razbije na zasebne države, Srbija proširiti svoje granice tako da obuhvati sva područja u toj zemlji naseljena srpskim stanovništvom.

Hrvatski dužnosnici operaciju ponovnog zauzimanja parka nazvali su uspješnom i rekli da je uhićeno 29 osoba, uključujući dva visoka člana Srpske demokratske stranke, srpske oporbene skupine.

“Odlučili smo uspostaviti red i mir na Plitvicama, koje su, jednom riječju, preuzeli drumski razbojnici”, rekao je Josip Boljkovac, hrvatski ministar unutarnjih poslova. “Učinili smo samo ono što smo morali učiniti da obnovimo zakon i red.”

Pucnjava između srpske i hrvatske policije na području parka prestala je, ali zabilježena je sporadična pucnjava u blizini Titove Korenice. Ceste na tom području i dalje su blokirane, a kako se izvještava, bande Srba se obračunavaju s ljudima koji se kreću izvan područja pod kontrolom hrvatske policije.

Nakon hitnog sastanka večeras, osmočlano predsjedništvo Jugoslavije pozvalo je nacionalnu vojsku da spriječi daljnja neprijateljstva i stavi obližnje vojne jedinice u pojačano stanje pripravnosti. Izviješteno je da su trupe JNA zauzimale položaje na glavnoj cesti južno od Plitvica kako bi spriječile daljnje borbe.

Čelnici Srba u Hrvatskoj upozorili su da će pozvati na masovnu pobunu ako hrvatske policijske jedinice ne budu povučene s područja Plitvica, ali nisu zabilježeni poremećaji izvan regije.

‘Totalni ustanak’

“Ako se sve specijalne policijske snage ne povuku s tog područja, organizirat ćemo potpunu pobunu svih Srba u Hrvatskoj kako bismo zaustavili uporabu sile protiv nenaoružanih Srba”, poručilo je u telegramu upućenom predsjedništvu Jugoslavije Srpsko nacionalno vijeće koje zastupa hrvatske Srbe.

No, u televizijskoj emisiji u subotu navečer, zamjenik hrvatskog ministra unutarnjih poslova Milan Brezak nazvao je preuzimanje Nacionalnog parka od strane Srba “najekstremnijim kršenjem ustava i zakona Hrvatske do danas, koje ugrožava suverenitet republike i prava njezinih građana.”

Sukob između Srba i Hrvata mučio je Jugoslaviju od stvaranja nacije nakon Prvog svjetskog rata. Propast monopola Jugoslavenske komunističke partije 1990. godine omogućila je ponovnu pojavu nacionalističkih neprijateljstava suzbijanih od Drugog svjetskog rata.

Hrvatski Srbi imaju duboko ukorijenjeni strah od hrvatskog nacionalizma, koji se hrani živim sjećanjem na zločine koji su nad njima počinili ultranacionalistički Hrvati tijekom Drugog svjetskog rata. Srbijanski tisak koji kontrolira Vlada mjesecima je igrao na strahove hrvatskih Srba, nazivajući hrvatsku vladu fašističkom i optužujući je za planiranje “genocida” nad Srbima.”

Tako izgleda jedan onovremeni prikaz stanja u SFRJ početkom rata. Iako je NYT relativno objektivan, netipično za tadašnje zapadne medije koji su uglavnom preuzimali vijesti TANJUG-a i srpske propagande, i tu se tek između redova da naslutiti da se možda ipak ne radi o etničkom sukobu, što je bio generalni smjer u kom je izvješćivao strani tisak, već o okupaciji i otmici teritorija dirigiranoj iz Beograda. Radi li se o sukobima ugroženih Srba i hrvatskih ultranacionalističkih fašista ili o stvaranju marionetske beogradske državice na hrvatskom tlu, kako bi se neovisnost Hrvatske – doslovce iznuđena od Beograda, koji tada Hrvatskoj nije ostavio niti jednu drugu opciju – iskoristila za optužbe za oživljavanje fašizma i prikaz sukoba kao etničkog? Povijest ima jasan odgovor, ali NYT u tom trenutku nema. No nemaju ni ostali: Prevladava teza o etničkom sukobu i hrvatskom nacionalizmu.

U početku je zapadna javnost s nevjericom pratila događaje jer se radilo o prvom pravom ratu na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je sovjetskih intervencija u zemljama “realnog socijalizma”, ali ne i rata za teritorij niti sukoba koji bi se okvalificirali kao međunacionalni.

U osnovi, zapadni mediji su podržavali jugoslavensko jedinstvo, po površnoj ideološkoj matrici po kojoj je nacionalizam loš, a Miloševićev propagandni stroj se trudio sukob prikazati upravo takvim – kao sukob progresivnih, socijalističkih, projugoslavenskih snaga koje su za jedinstvo multietničke Jugoslavije i nacionalističkih hrvatskih separatista. Naravno, tu su bili i interesi zapadnih država koje su i same nerijetko imale problema sa separatističkim tendencijama u određenim regijama. Hrvatske medije je Zapad posve ignorirao kao “nacionalističke”, a velike medijske kuće nisu ni imale svojih dopisništava u Hrvatskoj, eventualno u Beogradu.

No dok su zapadni mediji – prvenstveno u Engleskoj, Nizozemskoj, Francuskoj – bili izrazito neskloni Hrvatskoj sve do rata u BiH, a i nakon toga su se držali politike izjednačavanja strana, u Njemačkoj je razmjerno rano, zahvaljujući dijelom i političarima poput Hans-Dietricha Genschera, došlo do medijskog odmaka. Dr. sc. Dunja Melčić, Hrvatica iz Frankfurta, u svom osvrtu “Njemačke diskusije o ratu 1991.-1992. Jedna skica” daje pregled gledišta njemačke javnosti na rat u Hrvatskoj 1991. – 1992. g. te navodi kako su njemački programi već nakon rata u Sloveniji počeli preuzimati dokumentacijski, slikovni materijal HRT-a te se manje oslanjali na materijal iz Beograda. Sve veći broj njemačkih medija postaje oprezan i pri preuzimanju agencijskih vijesti TANJUG-a, koje ostali zapadni mediji i dalje nekritički prenose. U javnosti raste zanimanje za događaje i polako dolazi do promjene stava javnosti o pitanju priznavanja Hrvatske i Slovenije kao novonastalih država. No Melčić navodi, iako spominje da se zapravo radi o subjektivnoj perspektivi odnosno dojmu, da je to, zapravo kratkotrajno, fokusiranje velikih njemačkih TV kuća na događaje u napadnutoj Hrvatskoj i djelomično preuzimanje slikovnog materijala hrvatskih kamera prouzročilo žestoke napade na Njemačku iz inozemstva, naročito gore navedenih europskih država.

Naravno, i u Njemačku dalje pristižu vijesti u TANJUG-ovoj odnosno prosrpskoj obradi, ali u njoj je na početku rata bio učinjen puno snažniji odmak od srpske propagande nego u ostalim zapadnim državama. Treba znati kako se najbitniji, najučinkovitiji dio te propagande sastojao u sprječavanju informacija, danas bi se reklo “lažnih vijesti”, kakvima su bile proglašavane one koje nisu dolazile iz Miloševićeve propagandne kuhinje. No u Njemačku sve češće stižu potresne slike prognanika iz okupiranih područja, te izazivaju sućut kod običnih gledatelja koja se pretvara u konkretnu akciju raznih vrsta pružanja i skupljanja pomoći; međutim, mnogi istaknuti i manje istaknuti intelektualci, političari i aktivisti žestoko su se okomili na tu tobože “prohrvatsku propagandu”.

Političari izvan CDU/CSU-a, posebno Peter Glotz (SDP) većinom zastupaju tezu kako su njemački mediji jednostrani, jer ističu patnju na hrvatskoj i poslije bosanskoj strani, a zapostavljaju žrtve na srpskoj strani. “Još i danas se o propagandi vezano uz događaje u bivšoj Jugoslaviji i ratu govori najčešće kao o “antisrpskoj“ propagandi zapadnih medija; ta omiljena tema austrijskog pisca Petra Handkea nema nikakvog pokrića u činjenicama niti u tobožnjim sklonostima novinarskog ceha”, navodi Melčić.  Nobelova nagrada koju je Handke, “borac protiv antisrpske propagande u medijima” dobio 2019., govori o snazi i ukorijenjenosti takvih stajališta na Zapadu.

Veliki dio njemačke intelektualne javnosti je, slično kao u Francuskoj i Engleskoj, osuđivao politiku međunarodnog priznavanja Hrvatske i Slovenije. I u mnogim uredništvima prevladavaju negativne reakcije na tu odluku Njemačke, a zapravo europske diplomacije. Tadašnji savezni kancelar Helmut Kohl je na drugom programu javne televizije (ZDF) u božićnom intervjuu bio izložen žestokim napadima dvaju novinara i agresivnim pitanjima o razlozima njegove simpatije za Hrvatsku i vezama s tom zemljom, jer se ta odluka njima činila neshvatljivom. Bilo je očito da su Kohla ta pitanja i insinuacije zaprepastili. Branio se da nema nikakve veze s Hrvatskom, pokazivao na nedvosmislen način da ga ta zemlja – zemljica, zapravo – uopće ne zanima.

U svakom slučaju, pritisak “intelektualaca” i novinara je bio ogroman te je postojala otvorena sklonost “srpskim istinama”, dok je gotovo svaki pokušaj objektivnog izvješćivanja o događanjima u bivšoj SFRJ, izvan uobičajenog narativa o hrvatskim separatistima i oživljavanju fašizma, ili u najboljem slučaju onog o etničkim sukobima potaknutim nacionalističkim strastima, nailazio na osudu kao “pristran” i “prohrvatski”, čak i u Njemačkoj.

Eklatantan primjer toga je članak u londonskom The Guardianu, koji je i pola godine nakon Plitvica, 22. listopada objavljivao izrazito promiloševićeve i prosrpske članke, poput onog pod naslovom „Vukovarski vukovi i poigravanje srpskim vojnicima“. U tekstu se tvrdi da Vukovar brane profašističke paravojne formacije, nacionalistički odredi i crnokošuljaši. Kako je većina zapadnog tiska antinacionalistički i često prosocijalistički orijentirana, Miloševiću, nominalno socijalistu koji se zalaže za očuvanje Jugoslavije – iako u stvarnosti srpskom fašistu koji pokušava etnički očistiti državu od nesrba i proširiti njene granice do maksimalnih povijesnih i etničkih – nije bilo teško steći njihove simpatije.

No iako je i gotovo godinu dana nakon početka rata, u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske, u zapadnim medijima prevladavao narativ koji je nametala srpska propaganda, ipak užase Vukovara i Dubrovnika nije bilo moguće posve medijski izokrenuti, i slika Domovinskog rata početkom 1992. godine je već bitno različita od one gotovo isključivo negativne po Hrvatsku kakva je bila u vrijeme akcije na Plitvicama. Ta promjena se očituje u pisanju Washington Posta iz prosinca 1991., koji prenosi iskustva Patricka Glynna, inače profesora i  autora iz Washingtona, iz Slavonije.

“Varljiva je predodžba koju Amerikanci gaje o sukobu Hrvata i Srba kao kakvom obračunu zaostalih plemena u mračnom kutku Europe, još opterećeni time da jedni druge unište. Ipak, Hrvatska je, i u toj mjeri u kojoj većina Amerikanaca to ne može ni zamisliti, jedno doista tolerantno, kultivirano europsko društvo. Zagreb mi se zapravo čini civiliziranijim od etnički podijeljenog Chicaga u kojem sam odrastao. Doista ono što ostavlja najjači dojam u Hrvatskoj je nedostatak ogorčenosti ratom. Ovdje nema desetine one žestine koja je, na primjer, obuzela Ameriku u vrijeme zaljevske epizode. Zapravo, moglo bi se reći da samo prevladava tuga”, navodi Glynn.

Pa iako se stav zapadnih medija o Srbima počeo mijenjati s Vukovarom i Dubrovnikom, a naročito ratom u BiH, stav o Hrvatima i Hrvatskoj je ostao u velikoj mjeri negativan i dalje, naročito nakon izbijanja sukoba s Bošnjacima u BiH. Ni do samog kraja rata to se nije posve promijenilo, na što je najvjerojatnije utjecao politički pristup brojnih europskih zemalja.

30. obljetnica „Krvavog Uskrsa“

Podsjetimo, svečano obilježavanje godišnjice akcije Plitvice iz 1991. g. održalo se u srijedu 31. ožujka. Trideseta obljetnica organizirana je u posebnijem ruhu nego do sada. Uz tradicionalno odavanje počasti prvoj žrtvi Domovinskog rata Josipu Joviću kod njegovog spomen-obilježja, ove godine je predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović odlikovao šestoricu sudionika akcije Plitvice. Tako su Redom hrvatskog trolista odlikovani Branko Horvatić i Željko Marić, a Redom hrvatskog križa Zlatko Aga, Dražen Jagečić, Jozo Kovačević te Karlo Kožul.

Kod spomen-obilježja Josipu Joviću položeni su vijenci i zapaljene su svijeće. Svoju počast došao je odati državni vrh, lokalni dužnosnici te pripadnici braniteljskih udruga – Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje, Antiteroristička jedinica Lučko te Posebna jedinica policije Kumrovec. Istovremeno, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved položio je kamen temeljac za temeljac za izgradnju Memorijalnog centra Josip Jović, u njegovom rodnom mjestu Aržanu.

Također, uoči obljetnice u Karlovcu je otvorena izložba „Sjećanja na Krvavi Uskrs“, u čast svim pripadnicima redarstvenih snaga u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske, u organizaciji brigadira u mirovini Dubravka Halovanića u suradnji s karlovačkom Policijskom upravom i postrojbom „Karlovački počasni vod ZNG 91“. U sklopu izložbe postavljena su vojna sredstva, fotografije i drugi dokumenti o akciji.

Više o održavanju 30. obljetnice Akcije Plitvice i pogibelji prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića možete pročitati ovdje.

Autor: Mario Macan

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

Komentari

Najnovije