Silno hvaljen zbog svojih „diplomatskih sposobnosti,“  na prošlom aktualnom  satu Sabora,  izjavom da  on “može što god  hoće“, Plenković je jasno pokazao svoje pravo lice, ono koje nema baš nikakve veze s diplomacijom. To je  lice tiranina, kojem se, ispod maske uglađenosti, nazire  narcisoidnost umjesto domoljublja, netrpeljivost umjesto empatije.

Gdje se izgubila diplomatska  uglađenost? Je li bilo moguće očekivati ovakav  preobražaj?

Prigovarajući  Plenkoviću što odmah  ne odgovara na pitanja zastupnika, već čeka da ih se više nakupi, SDP-ova zastupnica Sabina Glasovac  reče: “Ne znam zašto to radi. Možda smišlja odgovore ili mu ih netko šapće?”. Nakon Marasovog  izlaganja,  premijer izjavljuje  da će najprije odgovoriti Bernardiću, na što, zbog nepoštivanja poslovnika,  nastupa negodovanje u Saboru, a on dade svoj bahati odgovor: “Mogu što god hoću”.

Odmah mu je odgovorio psihijatar Božo Petrov, kako je Sanader radio što je htio, ali se ipak nije usudio tako što izgovoriti.

Plenki  zaboravlja  da je u prošlosti  bilo puno većih i moćnijih od njega, ali se takvim izjavama nisu hvalisali i nepotrebno zamjerali puku. Istinska moć ne treba ovakvu verbalnu promociju, ona je potrebna slabiću da održi privid i utješi sam sebe.

U hrvatskoj je javnosti, ova bahata izjava, izuzetno loše odjeknula, vrlo je vjerojatno da će ga upravo ona  definitivno  obilježiti.

Što je dobroga hrvatski čovjek dobio dolaskom na vlast euro- briselskog poslušnika Plenkovića? Baš ništa!  Njegova pobjeda na izborima za čelnika HDZ-a, bez ijednog protukandidata,  ostala je bez imalo sjaja, a njegov slogan  „vjerodostojno“, većina je sasvim krivo protumačila, da bi tek ovih dana potpuno shvatili o kakvoj se vjerodostojnosti radi.

Njegova vjerodostojnost,  ne samo da ne  odražava volju biračkog tijela, već je birači smatraju najgrubljim  kršenjem povjerenja i izdajom hrvatskih interesa.  Kako se čini, to svilenog  briselca niti najmanje ne uzrujava. On slijedi zacrtani put koji su mu trasirali njegovi euro  gazde.

Kad je trebalo braniti domovinu, odabrao je Brisel, a iz njega se vratio da bi provodio  politiku europskih moćnika. Onaj koji  „može što god hoće“, za vojsku nije bio sposoban kad je domovini trebalo. Oslobođen služenja vojnog roka zbog, kako stoji u liječničkom nalazu, urođene anemije, dolaskom na vlast postade punokrvni Vrhovni vođa.

Pažljivom je  promatraču, od samog početka moglo biti jasno o kakvoj se osobi radi. Skrivajući se iza uštogljene uglađenosti i fame o velikim diplomatskim sposobnostima, odmah je krenuo u ostvarivanje svojih antihrvatskih zadataka.

Maknuvši s ministarskog mjesta dokazanog domoljuba Hasanbegovića, čiji su potezi, u kratkom obnašanju funkcije, već pokazivali pozitivne rezultate, i postavljajući na njegovo mjesto odbojnu  Obuljen, dobro poznatu po aferama i kriminalu u HAVC-u, poništeni su svi postignuti pozitivni rezultati  Ministarstvu kulture.

Bahatost je pokazao na onoj sjednici Vlade, kad je glumeći hladnokrvnu veličinu izgovorio tajnici neka pripremi papire za smjenu ministara koji su pokazali da imaju svoje mišljenje. Neki su odmah požurili hvaliti njegov potez kao „državnički“.

Njegov dolazak na čelo HDZ-a i Vlade, nije donio baš ništa dobroga, niti HDZ-u niti Hrvatima. Njime se usrećio  jedino Pupovac, koji ga je, još prije preuzimanja dužnosti okitio hvalospjevom, nazivajući ga  „suhim zlatom“, te marginalci  HNS-ovci i ostali mrzitelji svega hrvatskoga, koje je Plenki uzdignuo u vlast.

Već tada je  trebalo svima biti jasno o kakvoj se osobi radi, kad ga Pupovac toliko hvali. No, naivni hrvatski puk  ne vidje zlo pred sobom.

Sklapajući upravo perverzne koalicije s osvjedočenim neprijateljima svega hrvatskog, ne pade mu na pamet da bi trebao odgovarati, ako ne cijelom hrvatskom puku, a ono bar biračima HDZ-a.

Dok je u podmetnutim požarima, gorila Dalmacija, izjavom o „zanimljivom“ požaru, pokazao je svoju empatiju i sposobnost razumijevanja tuđih nevolja.

Vrhunac  bezosjećajnosti, dostigao je u provođenju  odluke o skidanju spomen ploče herojima HOS-ovcima, kojom je  grubo ponizio  naše  branitelje i  hrvatski narod. Sve samo da zadovolji zle četničke apetite  partnera mu Pupovca.

Postavio je sebe za voditelja  Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja, koje će odrediti metode indoktrinacije kroz odgoj i obrazovanje naše djece, a suprotno volji i svjetonazoru roditelja. Tako ni Tito nije radio. O tome da on može što hoće, već se ranije očitovao na Konferenciji ”Strukovno obrazovanje u cjelovitoj kurikularnoj reformi”. Tad je  novinarima izjavio:  “Povjerenstvo je moje, kako god okreneš. Čitajte pravila, pa ćete vidjeti. Ne pod Vladom, čak isključivo poda mnom i ja mogu njime predsjedavati kad god hoću“.

Njegova se vjerodostojnost  očituje  i u vraćanju Borisa Jokića u reformu školstva, čijim nastojanjem  će biti uništavan  hrvatski jezik i hrvatska kultura, a školska lektira ostati bez djela hrvatskih velikana, vjeronauk će vjerojatno biti izbačen iz  škole. Tom  „reformistu“, zapravo anarhistu  Jokiću, školovanje u Velikoj Britaniji, njegove članke i knjige, financirao je zloglasni Georg Soros.

Treba li ovome još nešto dodati?!

Osobito je ružna i pogubna činjenica da Plenković  crpi svoju snagu iz Pupovčeve podrške, a ovaj iz njegovog savijanja i podilaženja.

Ne zaboravimo i to da je Plenkijevu  Vladu, od pada spasio samo glas mladog SDP-ovca, upravo pristiglog iz Remetinečkog  istražnog zatvora, kojemu je prijetila zatvorska kazna za kriminalno izvlačenje državnog novca. Mladac je, vjerojatno,  ovim glasom, ako ne trajno, barem privremeno kupio svoju slobodu.

Ima li, od samog početka njegove vlasti išta poštenog i moralnog?

Koliko je omiljen u hrvatskom puku, osobito  nakon  bezobrazluka  mogu što god hoću”,  najbolje govore ogorčeni komentari  čitatelja.

Prolazi  vrijeme, slava i moć, proći će i ovo ružno Plenkijevo vrijeme, jer „ničija nije do zore gorjela“.

Foto:Fah