Svijet se nalazi u kaosu. Prodaja oružja na rekordnoj je razini. Vojske se stacioniraju na granicama «neprijateljskih država» i u stanju su pripravnosti. Uvodi se novačanje čak i u skandinavskim zemljama. Predsjednici država ili predsjednici vlada nuklearnih sila nijedne sekunde ne odvajaju se od svojih malih kovčega sa šiframa zapovijedi o nuklearnom napadu, o čemu oni sami javno govore. Živci su sve tanji. Više ne živimo u Pax Americani, nego u multipolarnom svijetu, u kojem, osim SAD-a, o sudbini čovječanstva sve više odlučuju NR Kina, Rusija, Indija te veće članice EU, koje su nekada bile saveznice SAD-a, a sada je i među njima velika ne samo napetost, nego i netrpeljivost. Sve to čini vrlo složenom međunarodnu situaciju, koja može svakoga trenutka uzrokovati rat globalnih razmjera. Ozbiljni mediji u demokratskim zemljama o tome pišu svaki dan.  S druge strane, mainstream mediji u Hrvatskoj zaglupljuju narod, gledatelje i malobrojne – naročito mlade – čitatelje golotinjom, prostitucijom i raskalašenim životom manje od jednoga postotka hrvatske i svjetske financijske i birokratske, tj. političke elite. Kad im ni to više nije dovoljno, tada donose tzv. uspješne priče o bogaćenju onih koji su se iz Hrvatske iselili prije nekoliko mjeseci. Žalosno je ne samo to što je to vrlo prozirno, nego i to što to više nikoga u Hrvatskoj ni ne zabrinjava. Svi hodamo po ulici pognute glave i čekamo svoj red da barem dotaknemo halje naših najviših državnih dužnosnika, kao da će nam to riješiti sve osobne i državne probleme. Imam dojam da je hrvatski narod sve više u stanju eutanazije ili napušenosti u kojem čeka svoju smrt. O najnovijim opasnostima, koje nam prijete od naših susjeda, da ni ne govorimo. Osim iz Srbije, dugoročna opasnost najviše nam prijeti iz Bosne i Hercegovine, gdje se demografska slika mijenja brzinom kojom se u zadnjih nekoliko desetljeća prošloga stoljeća promijenila na Kosovu. Znamo do čega je to dovelo.

Od svih opasnosti najveća je ona demografska

Međutim, najveća opasnost koja prijeti Hrvatskoj jest ona demografska. Danas smo na Hrvatskom radiju čuli vijest da je u mjestu Oklaj kod Drniša 1971. godine bilo pet i pol tisuća stanovnika, a danas ih ima nešto malo više od tisuću. Ne treba biti ni demograf ni znanstvenik kako bi bilo tko od nas danas u Hrvatskoj postao svjestan da se kao narod sustavno iseljavamo, umiremo i nestajemo zastrašujućom brzinom. Nažalost, u zadnjih dvadesetak godina nismo vidjeli nijednu uspješnu mjeru koja bi i kratkoročno i dugoročno davala nadu da će taj trend biti zaustavljen. Sva hrvatska državna vodstva, od Vlade, Sabora i predsjednika, osim današnje predsjednice, zabijali su i zabijaju glavu u pijesak, kao da pred njima hrvatski narod i Hrvatska ne nestaju poput pijeska u satu. Dokle? Zašto? Imam li pravo na tako oštru, ali više nego dobronamjernu kritiku? Evo mog odgovora.

Najprije želim posebno istaknuti kako sam zbog bolesti i novog fizičkog nasrtaja na moju osobu prije dva tjedna odlučio jedno vrijeme ništa javno ne pisati ili komentirati. No, nisam mogao izdržati kad sam vidio fijasko koji je doživio Dan otvorenih vrata u Uredu predsjednice Republike Hrvatske za iseljenike i hrvatske manjinske zajednice, koji je održan u petak 21. srpnja 2017. godine. Ne radi se ni o kakvom jalu ni o ljubomori što nisam bio tamo, nego o tomu što već dvadeset godina slušam jedna te ista verbalna obećanja hrvatskoga državnog vrha prema iskorištavanju najvećeg demografskog i gospodarskog potencijala – hrvatskog iseljeništva, a nakon toga nastaje novi muk i tišina, tj. potpuno nečinjenje. I ne samo to, uvode se novi i još restriktivniji zakoni i propisi, koji odbijaju i obeshrabruju hrvatske iseljenike za donošenje životne odluke o povratku u Hrvatsku. I ja sam imao poziv za taj »lip service» ili «photo opportunity» – susret predsjednice s oko stotinjak hrvatskih iseljenika, od kojih su većina bili sudionici Hrvatskih svjetskih igara što su se u to vrijeme održavale u Zagrebu. Ostalo su bili djelatnici Ureda predsjednice, Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatske matice iseljenika. Koliko sam vidio na fotografijama koje je Ured predsjednice stavio na službenu web stranicu, na skupu nije bio nijedan u svijetu poznat ili uspješan hrvatski intelektualac (političar, poduzetnik, liječnik, inženjer, sportaš, umjetnik itd.). Primjera radi, kao što sam već stoput javno napisao i izrekao, cijelo kinesko državno vodstvo svake se godine sastane u Pekingu na forumu koji traje tri dana s otprilike pet tisuća najutjecajnijih Kineza u svijetu. Hrvatskim je političarima ispod časti slušati savjete Hrvata koji su završili najbolje fakultete, magisterije i doktorate u svijetu, i nakon toga zauzeli važne pozicije u državnim vlastima, na sveučilištima ili u najvećim svjetskim korporacijama.

Predsjednica dosad nije sama ništa konkretno učinila

Na susret nisam želio ići jer predsjednica, unatoč pozitivnom javnom diskursu, nije sama ništa konkretno učinila kako bi se promijenio današnji samoubilački odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Kao što je javno prozvala odgovorne za propust bržega slanja vojske u gašenju katastrofalnoga požara u Dalmaciji, u čemu sam je potpuno podržao, ne umanjujući konačan doprinos ministra obrane Damira Krstičevića i vojske u uspješnom svladavanju jedne od najozbiljnijih elementarnih opasnosti ne samo za Dalmaciju, nego i cijelu Hrvatsku, tako je do danas već trebala javno i oštro prozvati premijera Andreja Plenkovića zbog njegove uporne odluke da opere ruke od hrvatskog iseljeništva. Također, prije više od dvije godine, predložio sam predsjednici, što mi je u službenom odgovoru i potvrdila, da organizira veliki banket za one povratnike iz iseljeništva koji su se vratili u Hrvatsku od 1990. i koji su svojim primjerom pokazali da se u Hrvatskoj, usprkos tantalovskim mukama, može uspjeti, ma makar i koristeći se kulturom korupcije i podmićivanja, što je standardno u biznisu u Hrvatskoj. Troškove za banket platili bi povratnici, a višak novca mogao je ići u zakladu, kako bi djeca hrvatskih iseljenika učila hrvatski jezik. Moja najveća zamjerka predsjednici od samog je početka ta što nije imenovala iskusnog savjetnika za iseljeništvo. Ako je Mate Granić mogao biti i jest njezin savjetnik, kako to da nitko od vrlo uspješnih iseljenika ne može biti savjetnik predsjednice za to izuzetno važno područje. Tu jednostavno nema opravdanja.

Sastanak u Uredu predsjednice bez ikakvoga sadržaja

Na pisanje ovog komentara dodatno me je inspirirala e-mail poruka jednog ozbiljnog hrvatskog intelektualca, koji se s obitelji vratio u Hrvatsku prije godinu dana i otada uporno pokušava nešto promijeniti u odnosu Republike Hrvatske prema iseljeništvu, a prije svega nastoji shvatiti zašto Hrvatska vodi tako ludu i štetnu politiku prema Hrvaticama i Hrvatima u svijetu, kojih sada ima više nego u Hrvatskoj. Evo što je meni i nekim drugim poznatim ljudima u iseljeništvu napisao nakon posjeta Pantovčaku

«Dragi prijatelji, jučer sam bio na susretu s predsjednicom na Pantovčaku…Tamo smo bez prethodne javne najave čuli da je tog jutra održan Okrugli stol predsjednice s mladim povratnicima. Tko je izabrao te mlade za susret s Predsjednicom, tko su oni i koga predstavljaju? To nitko ne zna. Za mene je to kao da netko treba razgovarati s jednom obitelji, ali na razgovore ne zove roditelje nego samo njihovu djecu… Vrlo lukavo.

Mislim da ne trebam ništa više komentirati. Predsjednica je došla oko 18 sati, održala govor, malo se slikala i otišla dalje.

Govor predsjednice bio je oštar. Kritizirala je lošu politiku prema dijaspori. Prema iseljeništvu ne postoji politika uključivosti. Predsjednica je svjesna da smo mi totalno odbačeni i zanemareni, ali ona više od iznošenja mišljenja ne može ništa učiniti.

Savjetnici koji su joj organizirali susret s iseljenicima «jako su pametni», ali na minimalan način. Sve je bilo po protokolu. Susret je održan, svi smo bili sretni, idemo svojim kućama. Ništa se neće mijenjati. Vi iz iseljeništva šaljite novac, kako bismo mi ovdje mogli uživati…»

Ništa se nije promijenilo od stvaranja hrvatske države

Dragi prijatelju, nemoj se ništa čuditi, ako ostaneš u Hrvatskoj i ako nas još bude, za dvadeset godina bit će sve isto. Ma koliko danas bila svjesna negativne politike svih dosadašnjih vlada, pa i ove Plenkovićeve, ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne želi da joj netko s iskustvom i netko tko se ne boji direktno njoj u oči izjavi da je to što ona javno govori samo priča za malu djecu. To je i razlog zašto je organizirala Okrugli stol s «djecom» koja možda nisu bila ni rođena 1990. godine, koja ne govore dobro hrvatski jezik i koja nemaju nikakvoga stvarnoga znanja o propasti prema kojoj Hrvatska srlja. Je li itko na tom Okruglom stolu rekao predsjednici države da u cijelom hrvatskom iseljeništvu nema nijedne veće hrvatske krovne organizacije koja je ostala aktivna osim Hrvatske bratske zajednice i Nacionalne federacije američkih Hrvata, organizacija koje do 1990. ili nisu postojale ili su stajale po strani kad je bila riječ o borbi protiv Jugoslavije i za stvaranje samostalne hrvatske države? Je li itko rekao predsjednici da je Hrvatski svjetski kongres, za razliku od prije dvadeset godina, danas jedna od najmanjih iseljeničkih organizacija, koja u cijelom svijetu ne broji više od nekoliko stotina članova? Čak niti toliko jer u Australiji HSK ima manje od pedeset članova. Na zadnjem svjetskom sastanku HSK-a, održanom u Zagrebu 2016. godine, bilo je 49 članova iz cijeloga svijeta. Treba odmah prestati s obmanjivanjem hrvatske javnosti kako se radi o velikoj i moćnoj hrvatskoj organizaciji u iseljeništvu. To jednostavno nije istina. Svi hrvatski iseljenici i povratnici, koji su ovih dana mogli slušati i gledati medijske izjave predsjednika HSK-a, pokrivali su oči i uši. Odgovornost za takvo stanje u iseljeništvu a priori leži na svim vladama Republike Hrvatske od uspostave hrvatske države. Nakon Oluje hrvatska je država prekinula sve stvarne veze s hrvatskim iseljeništvom. Čim prije to sami sebi priznamo, tim ćemo prije moći početi ispravljati tu katastrofalnu politiku.

Ja sam već 1990. godine kao koordinator u Hrvatskoj matici iseljenika počeo predlagati i tražiti promjenu dotadašnjega komunističkog pristupa hrvatskom iseljeništvu. Učinili smo neke pomake, ali ja sam potom otišao u Ured predsjednika kao glasnogovornik. Ipak se otad nikada nisam u većoj mjeri odvajao od tog pitanja. Kao savjetnik predsjednika Tuđmana, glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, neplaćeni osnivač Ministarstva povratka i useljeništva 1997. godine, a nakon toga diplomat u Pekingu, Dublinu i Melbourneu, sve do 2013. Godine, napisao sam stotine stranica komentara, eseja, programa i prijedloga na temelju uspješnih vanjskih iskustava o suradnji između raznih država i njihovog iseljeništva.. Naravno, nisam bio jedini, ali sam bio jedan od upornijih. Uspijevao sam doći do samog državnog vrha: Tuđmana, Mateše, Picule, Sanadera, Hebranga, Jadranke Kosor, Kolinde Grabar-Kitarović kao ministrice vanjskih poslova, Jandrokovića i Karamarka kao ministra unutarnjih poslova. Svi osim Picule bili su u vrhu ili pri vrhu HDZ-a. Svi su uvijek, osim Tuđmana, bili protiv stvarnog poboljšanja odnosa Republike Hrvatske prema iseljeništvu. Da ni ne govorim o Mesiću, Manoliću, Račanu, Tomčiću, Boljkovcu, Gregoriću, Valentiću, Škegri i Graniću, koji su iza zatvorenih vrata otvoreno zaustavljali bilo kakav napredak u odnosima između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva. O tome bi se mogla napisati cijela knjiga.

Savjetnici koji su opasnost za državu

Problem današnjega kontinuiteta glupog, antihrvatskog i samoubilačkog odnosa Republike Hrvatske prema jedinom iskrenom strateškom partneru Hrvatske – Hrvatima u svijetu nije u tomu što se na čelu države nalaze Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković. Daleko se veći problem i opasnost nalaze u činjenici da su njihovi današnji savjetnici isti oni ljudi koji su od početka sabotirali povratak većega broja Hrvata iz iseljeništva u Republiku Hrvatsku i koji nastavljaju s vođenjem Hrvatske u propast (Agrokor itd.). Je li u pitanju njihova bolesna želja za moći i kontrolom nad svim gospodarskim i društvenim procesima ili su ti ljudi u službi onih koji hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj ne žele dobro? To vjerojatno nećemo nikada saznati.

Čak i malo načitanijoj osobi danas je dobro poznato da su nas uvijek kroz našu povijest izdavala naša pokvarena gospoda, tj. odnarođena inteligencija. Ni danas nije drukčije. Imamo hrvatski državni vrh koji nije u stanju uvijek i na svakome mjestu reći da, radilo se o unutarnjoj ili o vanjskoj politici, Hrvatska mora biti na prvom mjestu, a ne u drugom planu, kao što je to slučaj sada.

Hrvatska nema jedinstvenu vanjsku politiku

Za razliku od Tuđmanova vremena, Hrvatska danas nema jedinstvenu vanjsku politiku. Zastrašujuće je to što dvoje najodgovornijih državnih dužnosnika, predsjednica države i predsjednik Vlade ne razgovaraju, a još je opasnije to što se ne dogovaraju o jedinstvenoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, što je uvjet za opstanak svake samostalne države.

U sukobu između Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, kad je riječ o velikom značenju Inicijative tri mora za Hrvatsku, o njezinoj koristi može dvojiti samo onaj tko je potpuno neupućen u svjetsku politiku. Za razliku od Europske unije, koja je već sada supradržava, sa svim svojim birokratskim elementima i sadržajima, Inicijativa tri mora isključivo je projekt gospodarskoga karaktera, s elementima natjecanja između SAD-a, Rusije i EU, pa nas ne može uvesti u nikakve nove političke asocijacije. Kad bih u ovim kritičnim trenutcima svjetske i hrvatske povijesti morao birati saveznika između SAD-a i EU, odabrao bih SAD. Ne zato što Amerikanci vole nas Hrvate, nego jedino zato što Amerikanci danas ne žele ulagati previše svojih sredstava u stvaranje «Balkanske unije», u koju nas u ovom trenutku gura EU.

Međutim, da smo politički pametan narod i da imamo državno vodstvo koje bi u prvom redu razmišljalo na sljedeći način – Hrvatska na prvom mjestu, tada bi se predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Vlade Andrej Plenković dogovorili kako je za mali narod dobro da se u vremenu kad se mijenja svjetski poredak ne svrstava prebrzo ni na jednu ni na drugu stranu. Iako je sada velik svjetski gospodarski, vojni i politički čimbenik, NR Kina još uvijek vodi politiku nesvrstavanja. U interesu opstanka hrvatske države i izvlačenja najveće moguće koristi za hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, preporučujem predsjednici države i predsjedniku Vlade da što prije sjednu za stol i zaustave postojeće tenzije, koje mogu ozbiljno ugroziti nacionalnu sigurnost.

Foto: Snimak zaslona

Prati nas i ne propusti ekskluzive!