Disidenti, nevladine udruge, okrugli stolovi, zapadne radiopostaje, helsinške košare iz 1975, pritisak Zapada uopće, sve je to pridonosilo slabljenju i postupnom urušavanju komunizma odnosno zgušnjavanju vremena koje mu je ostalo na raspolaganju. No po svemu tome on bi, eventualno reformiran, još dugo ostao na sceni bez završnog udarca koji mu je zadao narod konstituiran u naciju koja po unutrašnjoj logici teži vlastitoj nacionalnoj državi.

U ove dane prije dvadeset devet godina srušen je Berlinski zid. Naime, 9. studenoga 1989. otvoren je neometani promet između Istočnog i Zapadnog Berlina, da bi potom došlo i do rušenja zida, pri čemu su uz građevinsku tehniku zapaženo mjesto imali djetlići. To su Berlinci koji su zidarskim čekićima lomili njegove komadiće, iskazujući simbolički odnos prema dotadašnjoj fizičkoj podjeli svoga grada, nacije, a u prenesenom smislu i ondašnjega svijeta.

Povijest Berlinskog zida neposredno je vezana uz odnos koji je u svijetu uspostavljen neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Kao što se moglo i očekivati, između pobjedničkih saveznika, zbog različitih političkih i ideoloških uvjerenja – liberalne demokracije, odnosno boljševizma – dolazi do razilaženja koje eskalira prema sukobu koji se zaustavlja na samoj granici rata. Zbog posljednjega to se stanje naziva hladnim ratom. Kao njegov simbolični početak navodi se govor britanskoga premjera Winstona Churchilla koji je održao 5. ožujka 1946. na Westminster Collegeu u Fultonu, SAD, u kojem je spomenuo željeznu zavjesu (iron curtain) koja se spustila među bivšim saveznicima.

Navedena sintagma nije, kako se obično misli, označavala samo dubinu razilaženja i žestinu sukoba, nego sredstvo koje zapadne demokracije trebaju primijeniti prema komunističkom istoku kako bi se zapriječio izvoz revolucije odande. Željezna zavjesa (eiserner Vorhang) bila je obvezna protupožarna mjera u njemačkim kazalištima do pojave električne rasvjete. (Prema nekima Churchillova metafora i nije originalna jer ju je prije njega izrekla belgijska kraljica Elizabeta opisujući stanje između Belgije i Njemačke na početku Prvoga svjetskog rata.

U podijeljenoj Europi ploha trenja među blokovima najsnažnije se osjećala u podijeljenoj Njemačkoj, a osobito u podijeljenom Berlinu. Glavni grad predratne Njemačke, naime, prigodom podjele zemlje ostao je u istočnom dijelu, no zbog osobita značenja bio je podijeljen između Istoka i Zapada. Povezan lako ranjivim prometnim koridorom sa Zapadom, Berlin je postao neuralgična točka svjetskog mira, barometar koji je pretkazivao naizmjenične ciklone – anticiklone će dugo biti gotovo nepoznate. Kao takav on je po logici stvari postao i svojevrstan izlog u kojem su probrani izlošci dokazivali prednosti jednog odnosno drugog sustava.

Piscu ovih redaka kao dječaku najdublje su se u sjećanje urezale slike iz božićnih dana (dobivane posredovanjem zapadnih radiopostaja – program za Jugoslaviju) na kojima su svijetlile svijeće u prozorima Zapadnoberlinčana s pogledom na Istok. No dok su se te i slične imperijalističke nepodopštine na Istoku doživljavale kao elementarne nepogode s kojima treba naučiti živjeti, s jednom drugom pojavom komunistički režim nikako se nije mogao pomiriti. To je bježanje njegovih građana na Zapad, što i nije bilo baš tako teško u velegradu koji je bio podijeljen državno-politički, ali ne i fizički. Bježanje iz najboljeg mogućeg svijeta bio je udarac koji se nije mogao kompenzirati nijednim promidžbenim sredstvom.

Stoga su istočnonjemačke vlasti 13. kolovoza 1961. započele izgradnju antifašističkog zaštitnog zida (za zapadne Nijemce on je bio tek Die berliner Mauer), za koji će se obično reći da je oličenje hladnog rata, premda je za stotine ljudi koji su izgubili život u pokušaju da ga prijeđu bio onaj pravi.

I tako „dvadeset i osam godina i dvadeset i jedan dan“, kako je govorio jedan mladi čovjek u općem uzbuđenju toga 9. studenoga 1989, kad je otvoren prolaz u zapadni dio grada. Računa se da je prvog vikenda dva milijuna Berlinaca iskoristilo priliku posjetiti zapadni dio grada. Uz dobrodošlicu tamo ih je u bankama čekalo i sto maraka pozdravnog novca.

Timothy Garton Ash, povjesničar sadašnjice koji je tih dana živio na ulicama Berlina, zapisat će da su tim novcem „vrlo oprezno krenuli u trgovinu“, kupujući uglavnom „jednu do dvije manje stvari – svježe voće, zapadne novine ili igračke za djecu“. Zatim bi se, piše Ash, „čvrsto držeći svoje najlon-vrećice, tiho vratili kroza zid, kroz sive, napuštene ulice Zapadnog Berlina“. Isti prizori moći će se gledati još danima. I sâm sam imao prilike to promatrati desetak dana poslije. Sve je isto kao kod Asha, jedino je kišica pojačavala dojam sivila. Usto zapazio sam kako uvjeti života (fizički i duhovni) doista mijenjaju fizionomije – Nijemac s Istoka tih se dana lako prepoznavao na Zapadu i kada nije nosio najlon-vrećicu. I doista, metafore kojima se iskazuje ukupnost stanja u komunističkom bloku jesu sivilo i dosada. I to ne bilo kakva dosada (a najmanje otmjena), nego totalitarna dosada, kako ju je nazivao Vaclav Havel.

Ti dani izvrsno ilustriraju pojam zgusnuta povijesnog vremena. Upravno je nevjerojatno kojom su se brzinom odvijali ne samo događaji nego i rađale ideje te skraćivao put od njihova nastanka do ostvarenja. Epicentar zbivanja najprije je bio u Leipzigu. Od kraja ljeta u tamošnjoj crkvi Sv. Nikole svakog ponedjeljka održavane su molitve za mir, nakon kojih bi se mirno manifestiralo na obližnjem Trgu Karla Marxa. Prvi zahtjevi odnosili su se na pravo za emigriranje. Zatim je osnivan Novi forum kao građanska inicijativa. Potom se, uz stalno povećanje broja manifestanata – ali još uz pjevanje Internacionale, postavio zahtjev za njegovo legaliziranje.

Pravu eksploziju pokret će doživjeti nakon što režim od 7. listopada prestane primjenjivati silu. (U tome su uz vojsku i policiju sudjelovale i tvorničke borbene grupe.) Stotine tisuća ljudi na ulicama i Ericha Honekera zamjenjuje Egon Krenz. „Hoćemo slobodu putovanja“ iz stotine tisuća grla dostatno je da Krenz otvori granicu prema Mađarskoj, iz koje se onda prelazilo na Zapad. Na poklike „Hoćemo slobodne izbore!“ Vijeće ministara podnijelo je ostavku i na kraju, naizgled benigna, a zapravo eksplozivna parola „Mi smo građani“ ruši konačno Berlinski zid.

Pad zida otvorio je pitanje koje se dotad nije otvaralo: ujedinjenje Njemačke. T. G. Ash u knjizi Mi građani: revolucije 1989. na temelju osobnog uvida o tome piše: „Taj obrat događaja – ili bolje rečeno narodnih težnji – potpuno je zbunio Crkvu i oporbene aktiviste koji su organizirali oktobarsku revoluciju /Misli se na spomenuta listopadska zbivanja s čim u vezi je na jednom transparentu na Alexanderplatzu tih dana pisalo: Živjela oktobarska revolucija 1989, op. Lj. A./. Jer njihovo je polazište uvijek bilo da ne žele ujedinjenje.

Umjesto toga, željeli su raditi na boljoj, istinski demokratskoj Njemačkoj Demokratskoj Republici. Nisu smatrali Saveznu Republiku najboljom mogućom Njemačkom. Smatrali su da postoje neka dostignuća i vrijednosti u DRNj koje treba sačuvati: manja društvena nejednakost i eksploatacija nego u Zapadnoj Njemačkoj, veća ljudska solidarnost, veća briga za bližnje, elementi onoga što su još uvijek željeli zvati ‘socijalizmom’.

Ideološki, opozicija u DRNj bila je neobičan spoj marksističkog revizionizma, socijalne demokracije, preokupacija zelenog i mirovnog pokreta, i ljevičarski protestantizam – još od 1960-ih protestantske su crkve u DRNj sebe nazivale ‘crkvama u socijalizmu’. Kao što je rekao protestantski svećenik Edelbert Roichter, govoreći u ime skupine Demokratsko buđenje: Ne samo riječ socijalizam, nego i neka društvena načela, još uvijek nam zvuče dobro. Njima zvuče dobro, a narodu?“

Ashovo pitanje ključno je za razumijevanje svega onoga što se potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća događalo u istočnom bloku, uključivo i Jugoslaviju. Disidenti, nevladine udruge, okrugli stolovi, zapadne radiopostaje, helsinške košare iz 1975, pritisak Zapada uopće, sve je to pridonosilo slabljenju i postupnom urušavanju komunizma odnosno zgušnjavanju vremena koje mu je ostalo na raspolaganju. No po svemu tome on bi, eventualno reformiran, još dugo ostao na sceni bez završnog udarca koji mu je zadao narod konstituiran u naciju koja po unutrašnjoj logici teži vlastitoj nacionalnoj državi.

Može li se reći daje Istočna Njemačka bila nacionalna država – građanska sigurno nije bila, premda je suprotstavljanje građanske države nacionalnoj i obratno politikantski ishitreno – ukoliko tamošnji Nijemac nije smio pjevati državnu himnu? Zbog toga što se u njoj nalazio i stih „Njemačka, ujedinjena domovina“ istočnonjemačka himna izvodila se u instrumentalnom obliku. (Ono ujedinjena ušlo je u himnu dok se još vjerovalo da kao takva može biti komunistička.) Isto se može reći i za Ustav u koji je 1974. ušao amandman koji glasi: „Njemačka Demokratska Republika zauvijek je i neopozivo vezana uz Sovjetski Savez Socijalističkih Republika.“

Po svim onim čimbenicima o kojima govori Ash stvari bi se tek mijenjale, ali ne i promijenile. Ma koliko zvučalo neuvjerljivo, u zgusnutom istočnonjemačkom vremenu brže se mijenjala vladajuća nego oporbena elita. Bliža praksi, ona je dobro razumjela Gorbačovljevu poruku: „Život sam kažnjava one koji kasne“, izrečenu na proslavi 40. obljetnice DDR-a 7. listopada 1989. I oni su požurili s promjenama da ne budu kažnjeni. Od koga? Onih koji su sjedili za okruglim stolovima? Ne, nego od onih koji su nosili parolu „Mi smo građani!“ jer to je značilo da nisu više (ideološki) podanici sa svim reperkusijama za one koji su ih držali u podčinjenosti.

Pad Berlinskog zida znači granicu epoha stoga što su narodi na cijelom europskom i prostoru SSSR-a došli do spoznaje koja je iskazana u toj paroli, a to je značilo povijesnu pobjedu liberalne demokracije. Zato tu 1989, godinu čuda, nazivaju i drugo proljeće naroda. (Prvo se dogodilo u burnoj 1848.) Stoga je možemo staviti uz bok Velike francuske revolucije, u kojoj je treći stalež rekao: Mi – a ne kralj, plemstvo i svećenstvo – smo nacija. Treći stalež je 1789. delegitimirao ancien regime i otvorio prostor moderni, a građani Istočnog bloka 1989, delegitimiravši ideološku vladavinu komunističke birokracije nad ljudima, uveli su nas u postmoderni svijet.

U tom trenutku činilo se da smo s pobjedom liberalne demokracije, kao s univerzalnom vrijednošću, dosegnuli kraj povijesti (Francis Fukuyama). No čini se da je vrijeme i dalje ostalo zgusnuto pa smo vrlo brzo počeli usporedo slušati o demokratskom deficitu i permisivnom izobilju. Zbunjuje? Da, čak i Havela, koji fatalistički zaključuje: „Živimo, naprosto, u postmodernističkom svijetu, gdje je sve moguće, ali ništa više nije sigurno.“ Trebamo li se s tim miriti?

Ljubomir Antić

Prati nas i ne propusti ekskluzive!