Na današnji dan 1918. službeno je završio prvi svjetski rat. Hrvatski vojnici kao dio austro-ugarskih vojnih postrojbi istaknuli su se na balkanskom, galicijskom i talijanskom bojištu. Iako ih je bilo i na drugim bojištima, ova tri bojišta najvažnija su budući da je na njima bilo najviše Hrvata. U Prvom svjetskom ratu poginulo je 137.000 hrvatskih vojnika, a oni su se istakli kao najistaknutiji vojnici žuto-crne monarhije. Najveći broj tih vojnika dolazio je iz Slavonije, srednje i sjeverne Hrvatske, ali i iz obalnih dijelova Hrvatske gdje su činili okosnicu mornarice.

Pravoslavni Hrvat bio Milan Uzelac bio je zapovjednik zrakoplovstva Austro-Ugarske, a prisilno je umirovljen u Jugoslaviji. Kasnije je 10. travnja 1941. u 74. godini života ušao u činu počasnog generala u Zrakoplovstvo NDH.

Među brojnim slavnim vojskovođama Hrvatima u Prvom svjetskom ratu ističu se: pravoslavni Hrvat Svetozar Borojević, feldmaršal Oružanih snaga Austo-Ugarske; Stjepan Ljubičić, general i jedan od zapovjednika Istočnog bojišta; general-pukovnik Stjepan Sarkotić, koji se istaknuo u borbama u Srbiji, te bio vojni guverner Beograda i osvojio Crnu Goru kada je 1916. ušao u Cetinje.

Prvi svjetski rat obilježio je početak 20. stoljeća Europe i svijeta te oblikovao njihovu budućnost. Hrvatske zemlje dočekale su rat u sastavu Austro-ugarske Monarhije, a zbog svoga geostrateškog položaja, nacionalnih interesa i veza njihova sudbina usko je vezana upravo za ishod rata. Hrvatski vojnici sudjelovali su na svim važnijim bojištima u sklopu austro-ugarske vojske, a iako je rat zaobišao Hrvatsku ona je platila težak danak u ljudstvu te su se ratne potrebe katastrofalno odrazile na njenom gospodarstvu. U samome ratu hrvatski interesi nisu mogli doći do izražaja ili imati ikakvog utjecaja na politiku što je dovelo do pasivnosti i antiratne klime. Kraj rata donio je raspad stare Monarhije i hrvatske zemlje, gospodarski iscrpljene i na strani poraženih našle su se na razmeđi dva imperijalizama i ideja jugoslavenstva te su se morale okrenuti prema istoku i Srbiji kao pobjednici rata.

Kad govorimo o Hrvatskoj u kontekstu Prvoga svjetskog rata, ne treba biti povjesničar da bismo znali da su Hrvati bili na strani Austro-Ugarske Monarhije. Austro-Ugarska je pak bila na strani Centralnih sila. Stara Monarhija ušla je u taj sukob razapeta između složenih unutarnjih problema među svojim mnogobrojnim narodima te vlastitim ambicijama na Balkanu, a upravo zbog svog geostrateškog položaja, nacionalnih interesa i etničke strukture sudbina hrvatskih zemalja usko je vezana za sudbinu Monarhije i ishod rata.

Turbulentno vrijeme – kraj 19. i početak 20. stoljeća

Kraj 19. i početak 20. stoljeća bio je veoma turbulentno razdoblje u svjetskoj povijesti. To je vrijeme mnogih manjih sukoba, nacionalnih previranja i neriješenih pitanja među državama. Prvi svjetski rat logična je posljedica tih mnogobrojnih frustracija, podjela i nezadovoljenih interesa.

Hrvatski vojnici kao dio austro-ugarskih vojnih postrojbi istaknuli su se na balkanskom, galicijskom i talijanskom bojištu. Iako ih je bilo i na drugim bojištima ova tri bojišta najvažnija su budući da je na njima bilo najviše Hrvata.

Da se još pozabavimo statističkim podatcima na samom početku rata. Hrvati su činili 10% stanovništva Monarhije, a ratna mobilizacija stanovništva kreće netom nakon atentata. Iako su predstavljali tek 10% stanovništva, u cjelokupnoj su vojsci Hrvati činili čak 13-14% vojnika.

Hrvati su u sklopu austro-ugarske vojske sudjelovali s najmanje 7 divizija. Te su hrvatske divizije unovačene odmah na početku ratu. Treba napomenuti kako u te divizije nisu ubrojane hrvatske čete iz Međimurja, Baranje i Bačke. Cijela Austro-Ugarska u ratu je raspolagala sa 48 divizija. Ako se pribroje još neke brigade i formacije, taj se broj penje do 60. Ukupno 16 korpusnih oblasti bilo je raspoređeno u Austro-Ugarskoj, a 13. je obuhvaćao Bansku Hrvatsku. On se sastojao iz 36. i 7. pješačke divizije i iz 42. hrvatske domobranske divizije. Taj 13. korpus ratovao je na balkanskom bojištu protiv Srbije da bi se 1915. prebacili na istočno bojište u Bukovini i Galiciji, a 1918. prebačeni su na tirolsko bojište. Ovdje nikako ne smijemo zanemariti hrvatski narod koji je obitavao na dalmatinskom području. Oni su austrougarskoj vojsci dali jednu diviziju. Na prvi bi se pogled reklo da su oni bili nevažni u ratu, ali značaj se hrvatskog naroda iz Dalmacije ogledao u tome da su davali veliki kontingent vojske u Austro-ugarsku ratnu mornaricu.

Blokiranje Otrantskih vrata od strane Antante dovelo je do toga da se borbene akcije austro-ugarske ratne mornarice vode isključivo na Jadranu. Također je znatan broj Hrvata služio i u austro-ugarskom ratnom zrakoplovstvu koje se počelo organizirati već 1909. godine. Zapovjednik austro-ugarskog ratnog zrakoplovstva od 1911. do kraja Prvog svjetskog rata bio je Milan Uzelac, pravoslavni Hrvat rodom iz Komorna u Banskoj Hrvatskoj.

Velike bitke i Hrvati

Odmah na početku rata hrvatske postrojbe sudjelovale su u ratnim zbivanjima na balkanskom bojištu i to u Cerskoj bitci. Hrvatske čete 13. korpusa borile su se na sjeveroistočnim obroncima Crnoga Vrha. Posebno su se istaknule četiri pukovnije – 16., 53., 78. i 79. Čak ni dobre predstave hrvatskih vojnika nisu imale toliko moći da uspiju pridonijeti austro-ugarskoj pobjedi. Srpska vojska ipak je izašla kao pobjednik iz te bitke. Hrvati su sudjelovali i u Kolubarskoj bitci godinu kasnije. Hrvatska 7. pješačka divizija borila se na Kolubari, a kasnije im se priključila i 9. divizija. Satnik Matija Murković prodro je sa svojim četama i uz pomoć dva topa koja je dobio od natporučnika Maxa Moritcha te uspio zauzeti Baćinovac. Prilikom zauzimanja Baćinovca odbacio je neprijateljske snage i zarobio oko 1000 neprijatelja. Teške borbe na Kolubari vodile su 36. pješačka divizija i 42. domobranska divizija.

Hrvati su djelovali i na talijanskom bojištu. Na krškoj visoravni Doberdobu posebno se istaknula zagrebačka 53. pješačka pukovnija, a na obroncima masiva Krna istaknula se karlovačka 96. pukovnija koja je odolijevala dugotrajnim napadima talijanske artiljerije. 30. lipnja 1915. talijansko pješaštvo kreće na položaje 2. gorske brigade gdje se posebno proslavio general-bojnik Lukačić. On je zaustavio cijelu talijansku 19. pješaku diviziju. Talijani su zbog manjka uspjeha prestali s napadima. Hrvatske su se čete borile i u Galiciji, a tamo su se posebno istaknule karlovačka 96. pješačka pukovnija i srijemska 70. pukovnija. Jezgru je hrvatskih četa, pak, činio XIII. vojni zbor koji u borbe ulazi u veljači 1915. godine. Osim navedenih pukovnija, u Galiciji se borila i 7. pješačka divizija. Hrvati su se borili u bitci kod Lavova koja je bila jedna od najtežih i najkrvavijih.

Velika stradanja hrvatskih vojnika

Glavni problem pri određivanju stradalih vojnika iz hrvatskih zemalja njihova je prostorna disperzija na gotovo svim bojištima. Najviše hrvatskih vojnika u sastavu austro-ugarske vojske bilo je zarobljeno na balkanskom i istočnom bojištu, a razlozi su se pretežno svodili na nemotiviranost za borbu i branjenje interesa Austro-Ugarske. Svjedočanstva o lošim uvjetima i zarobljeništvu Hrvata objavio je Gabro Cvitanović, franjevac, koji je u to zarobljeništvo dospio kao vojni svećenik kao i Mile Budak, književnik (poslije pripadnik ustaškog pokreta), koji je bio časnik austrougarske vojske. Treba spomenuti španjolsku gripu koja je stigla i u Hrvatsku. Španjolska gripa pojavila se u Osijeku u prvim jesenskim tjednima 1918. godine i u početku nije smatrana veoma opasnom bolešću. Osim vojnih stradanja, pandemija te smrtonosne gripe bila je dodatni otežavajući čimbenik.

Od Galicije protiv Rusije pa do Soče i borbe protiv Italije Hrvati su sudjelovali na više manje svim europskim bojištima. Imamo navode kako je jedan dio Hrvata, prvenstveno iz SAD-a, sudjelovao u postrojbama Antante pa čak i neki bjegunci iz austro-ugarskih postrojbi. „Od 1914. do 1918. stradalo je oko 137.000 vojnika iz Hrvatske, a još oko 109.000 stanovnika, uglavnom civila umrlo je od raznih epidemija i gladi. Za usporedbu, u Drugome je svjetskom ratu stradalo ukupno oko 299.000 hrvatskih građana.” (Ivo Goldstein, 12. studenog 2011.) Goldsteinov navod treba uzeti s rezervom ako uzmemo u obzir samo ratni kontekst. Ako se ratna stradanja prošire i na epidemije i loše uvjete koji su bili izravni krivci za povećan mortalitet, možemo prihvatiti najveće brojke stradalnika. Ipak, teško je uzimati određene egzaktne brojke stradalih vojnika zbog njihove disperzije kroz čitava bojišta. Uzimamo li i u obzir svu djecu koja su bila premještana, kao ona u srpnju 1917. do rujna 1918. gdje je bilo sveukupno 16 349 djece koja su odvedena u Bansku Hrvatsku, a neka od njih umrla su od gladi i loših uvjeta; nalazimo čitav spektar ljudskih patnji izravno prouzrokovanih ratom. Važan čimbenik su i iseljeništvo i zarobljeni vojnici u ratu. Ako uzmemo termin „stradanje“ kao manifestaciju gubitka doma, vlastite slobode, osnovnih ljudskih potreba, broj „stradalih“ može ići preko 200.000 ljudi.

Filip Đukić, Marko Pavelić, Silvijo Šaur: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu – Bojišta, stradanja, društvo

Prati nas i ne propusti ekskluzive!