Stanje borbenog zrakoplovstva

Zrakoplovi MiG-21 Hrvatskog Ratnog Zrakoplovstva su blizu kraja svoga životnog vijeka. Zrakoplovi su stari, loše remontirani, i krpaju se djelovima koji su preostali na tržištu – a do istih je sve teže doći. Sve je veći broj zaostaja i kvarova. To i ne čudi obzirom na starost zrakoplova, koji su nabavljeni još 1991. godine s vojnih viškova Ukrajine. Sveukupno je nabavljeno 25 borbenih jednosjeda te 10 borbenih dvosjeda, uz još desetak aparata koji su služili kao izvor rezervnih djelova. Od toga je izgubljeno osam jednosjeda, od čega čak pet u mirnodobskim letovima. Niti jedan dvosjed nije izgubljen, zato što nisu sudjelovali u ratu, a i u miru ne lete koliko jednosjedi moraju. Iako je MiG-21 jednomotorni zrakoplov, niti jedan nije izgubljen zbog otkazivanja motora.

OBORENI U BORBENOJ AKCIJI MiG br. 101, 24. lipnja 1992. između Dervente i Prnjavora u BiH, poginuo pilot pukovnik Ante Radoš MiG br. 103, 14. rujna 1993. kod mjesta Stipan, općina Gvozd (Vrginmost), poginuo pilot pukovnik Miroslav Peris MiG br. 119, 2. svibnja 1995. kod Bosanske Gradiške, pilot Rudolf Perešin, katapultirao se, posmrtni ostaci vraćeni u Hrvatsku 1997., postumno dobio čin stožernog brigadira UNIŠTENI TIJEKOM VJEŽBI I REDOVITIH LETOVA MiG br. 104, 21. travnja 1995. vježba kod Gašinaca, Đakovo (izgubio visinu, krilom zapeo za stablo ili upao u mlaz drugog MiG-a), poginuo pilot bojnik Zlatko Mejaški MiG br. 109, 14. kolovoza 1996. pao za rutinskog leta kod Donje Lomnice (Velika Gorica), poginuo pilot Ivan Bosnar, naglo je izgubio visinu, u zaokretu i nije se stigao katapultirati 2 MiG-a br. 108 i 120, 23. rujna 2010. “bliski susret”, sudar 2 MiG-a tijekom vježbe gađanja na poligonu Slunj (pali u općinu Plaški), piloti, satnici Igor Trošelj i Marijan Kudlik, katapultirali su se i preživjeli MiG br. 121, 5. kolovoza 2014. nakon sudjelovanja u svečanom programu proslave Oluje iznad Knina, pri povratku kod Donje Lomnice otkazala hidraulika i izbio požar na MiG-u, pilot pukovnik Stanko Hrženjak izbjegao udar u kuće, katapultirao se i preživio

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatska-je-izgubila-osam-mig-ova-21-tri-su-aviona-oborena-u-ratu-a-pet-tijekom-vjezbi-1157149 – www.vecernji.hr

Čak i nakon što su remontirani u Ukrajini 2013 godine, MiG-21 HRZ-a ne mogu letjeti više od deset godina nakon remonta – tj. do 2023 godine. Od tih deset godina, četiri su već istekle. Zrakoplovi će trajati daljnjih šest godina, nakon čega remont više neće biti moguć zbog starosti strojeva. Unatoč remontu, starost MiGova znači da postoji značajna vjerojatnost kvara i pada borbenih zrakoplova. Osam mjeseci nakon remonta, pet remontiranih MiG-ova je bilo van službe.

Za daljnji opstanak borbene komponente ratnog zrakoplovstva postoje dvije mogućnosti. Prva je „zero-houring“, tj. zamjena svih komponenti borbenog zrakoplova identičnim novoizrađenim komponentama, čime bi se efektivan broj sati naleta na zmaju zrakoplova spustio na nulu. Takav postupak košta jednako kao i kupnja potpuno novog zrakoplova, a ratno zrakoplovstvo bi i dalje ostalo na zastarjelim modelima. Postupak ne bi riješio problem nedostatka pouzdanih rezervnih dijelova za zrakoplove čija je proizvodnja prekinuta 1985 godine, dok je proizvodnja kineske kopije MiGa – nazvane Chengdou J-7 – prekinuta 2013 godine. Također ne bi riješio ni činjenicu da hrvatski zrakoplovi nemaju naoružanje prikladno za napad na ciljeve na zemlji, budući su ograničeni na nevođene bombe i rakete.

Druga mogućnost jest kupnja borbenog zrakoplova. Zbog skromnih resursa i visoke cijene naleta borbenih zrakoplova, Hrvatska sebi može priuštiti isključivo jednomotorne letjelice. Ta činjenica iz igre isključuje lovce poput francuskog Rafala, paneuropskog Typhoona i ruskog MiG-29; sa posljednjim je veliki problem i politika. Mogući izbor su američki F-16 Fighting Falcon, švedski JAS-39 Gripen, te južnokorejski FA-50. FA-50 je od tri zrakoplova najjeftiniji, no za razliku od F-16 i JAS-39, FA-50 je u osnovi zrakoplov za obuku. Iako može nositi naoružanje, ono je količinski ograničeno (nosivost 3.740 kg) te namjenjeno napadaju na površinske ciljeve. Zbog naoružanja, elektronske opreme ali i kinetičkih performansi, FA-50 je nesposoban ozbiljno se suprotstaviti zrakoplovu specijaliziranom za zračnu nadmoć, kakav je npr. MiG-29. Za usporedbu, F-16 može nositi 7.700 kg naoružanja, dok JAS-39C može nositi 5.000 kg naoružanja. Oba zrakoplova su sposobna izvršavati misije zračne nadmoći te napada na površinske ciljeve. Zrakoplov FA-50 je opremljen zastarjelim mehaničkim radarom, dok F-16 i JAS-39 nude mogućnost ugradnje naprednog elektronskog radara. Maksimalan domet radara protiv ciljeva veličine 5m2 je 55 km za FA-50, 105 km za F-16C Block 52 te 160 km za JAS-39C. FA-50 također nema niti opremu za lasersko označavanje meta te opremu za izviđanje ciljeva, a nedostaje mu i suvremeni sustav za elektronske protumjere. F-16 nema ugrađeni sustav za ometanje, dok JAS-39 ima jedan od najboljih sustava za elektronsko ratovanje na svijetu. FA-50 također nema mogućnost korištenja raketa zrak-zrak srednjeg dometa, niti mogućnost gađanja laserski navođenim bombama. FA-50 nije korišten nigdje drugdje u Europi, što bi za Hrvatsku u slučaju kupnje značilo logističku noćnu moru. Hrvatska je također dio FABCE (Functional Air Block Central European), u kojemu se nalaze Češka i Mađarska koje koriste Gripen.

 

Političke zavrzlame

No osim samih borbenih performansi, u kupnji zrakoplova je važna i politika. Za Hrvatsku bi politika bila i važnija od sposobnosti zrakoplova, obzirom na moguće prijetnje. Naime, Hrvatska nije sposobna sama proizvoditi rezervne dijelove i opremu za održavanje zrakoplova, a i najbolji zrakoplov na svijetu je beskoristan ukoliko ne leti. Zbog toga Hrvatska sebi mora osigurati pouzdan izvor rezervnih dijelova, i po mogućnosti sposobnost nabavke istih iz većeg broja izvora.

Kupnjom F-16 Hrvatska bi se približila SAD-u i Izraelu, te odmakla od Njemačke i Merkelinog plana obnove Jugoslavije. Vezivanjem uz SAD, Izrael te države Višegradske skupine Hrvatska bi se osigurala od neprijateljske politike Rusije, Njemačke i zapadnoeuropskih država. Sa druge strane, nabavka švedskih Gripena bi Hrvatsku vezala uz sebi neprijateljsku politiku, koja ju gura na Balkan. Izrael je jedan od predvodnika na tržištu vojne elektronike, te nudi modernizaciju F-16 koja ih čini usporedivim sa znatno suvremenijim zrakoplovima.

Budući F-16 nije više u proizvodnji osim za velike serije stranih naručitelja, Hrvatska bi bila prisiljena kupiti zrakoplov iz druge ruke. Takvi zrakoplovi su već dostupni, a njihov broj će se povećati kako u službu bude ulazio F-35 Lightning II. Kupnja korištenog zrakoplova bi bila jeftinija od kupnje novog stroja, no to se plaća smanjenim životnim vijekom zrakoplova. Također je upitno bi li Sjedinjene Države uopće pristale Hrvatskoj prodati lovce F-16.

Veliki broj polovnih F-16 lovaca znači smanjenu cijenu. Hrvatska bi mogla kupiti lovce F-16 block 40 proizvedene 1994. godine za 600 milijuna eura, što je slično cijeni Gripena; cijena uključuje naoružanje i obuku. Druga ponuda je bila ponuda starijih F-16 proizvedenih 1980ih godina za 120 milijuna eura. Sa druge strane, F-16 ima znatno veću cijenu održavanja i korištenja nego je slučaj sa Gripenom ili MiG-21.

 

Usporedba hrvatskog i srpskog zrakoplovstva

Unatoč svemu, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je još uvijek bolje od srpskog. Iako je tehnika važna, piloti su znatno važniji – dobar pilot u slabom zrakoplovu vrijedi znatno više od slabog pilota u dobrom zrakoplovu. A upravo u pitanju obuke pilota i održavanja tehnike Srbija znatno zaostaje za Hrvatskom. Godišnje Srbija u ratno zrakoplovstvo ulaže 9 milijuna eura, dok je Hrvatska 2013 uložila oko 100 milijuna eura. Od osamostaljenja do 2015 Hrvatska je nabavila 93 letjelice, a Srbija 18. Hrvatski piloti također imaju po više tisuća sati naleta, u usporedbi sa po nekoliko stotina sati srpskih pilota, no starost kadra je zabrinjavajuća. Najslabiji nalet imaju piloti borbenih zrakoplova MiG-21, sa 40-60 sati godišnje što nije dovoljno za održavanje kvalitetnog kadra. Tijekom 1960ih i 1970ih izraelski borbeni piloti su mjesečno letjeli 40 do 50 sati, tj. 480 do 600 sati godišnje, što je deset puta više od hrvatskih pilota. Minimum za dobro obučenog pilota je 30 sati mjesečno, tj. 360 sati godišnje.

Dok Hrvatska ima dvanaest aktivnih lovačnih zrakoplova, Srbija ima četrnaest, od čega su četiri naprednija MiG-29. No dok su svi zrakoplovi HRZ-a aktivni, Srbija ima 3 MiG-29 i 3 MiG-21 aktivnih. Hrvatska uz Grčku ima najveći zračno-protupožarni potencijal u jugoistočnoj Europi. Jedina mana u usporedbi sa srpskim zrakoplovstvom jest nedostatak mlaznog školskog zrakoplova. Iako Pilatus PC-9 školski zrakoplovi pružaju dobru osnovnu obuku, sa 200 sati naleta po pilotu tijekom školovanja, razlika u performansama između turboelisnog PC-9 i nadzvućnog mlaznog MiG-21 je prevelika, što povećava mogućnost nesreće prilikom prelaska. Taj problem bi se dalo riješiti nabavom FA-50, no zamjena borbenih zrakoplova je prioritet. Srbija je 2010. nabavila zrakoplove Utva Lasta, čime je osigurala turboelisni školski zrakoplov i u budućnosti. Problem postoji u činjenici da Lasta nije prikladna za osnovnu obuku, dok su zrakoplovi Utva 75 stari i pred istekom resursa.

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ima značajnu protupožarnu komponentu, koja je sa 12 zrakoplova druga najsnažnija na ovim prostorima (poslije Grčke). Ti zrakoplovi su požare gasili u Sloveniji, BiH, Crnoj Gori, Grčkoj, Izraelu i Portugalu. Također ima 8 školskih helikoptera, te 16 izvidno-borbenih helikoptera Kiowa Warrior, doniranih iz SAD-a i sposobnih za blisku zračnu potporu, protuoklopnu i protuzračnu borbu, no vrlo ranjivih u sukobu sa bilo kojim neprijateljem koji posjeduje vatreno oružje. Od transportnih helikoptera ima 14 Mi-8 i 10 transportno-borbenih Mi-171Sh. Helikopteri Mi-171Sh su uvedeni u službu nakon otpisa jurišnih Mi-24, čime je sposobnost HRZ-a za izvođenje bliske zračne potpore znatno opala zbog slabog oklopa Mi-171Sh te posebice Kiowa Warriora. Srbija sa druge strane ima laki izviđačko-borbeni SOKO Gazela, koji je sposoban i za protuoklopnu borbu, te transportni Mi-8 i Mi-17. Sa 33 Gazele borbene varijante te 13 transportnih helikoptera brojčana snaga je slična, no srpski Mi-8 su zastarjeli. Gazela ima prednost u borbi pred Mi-171Sh zbog manje veličine i bolje okretljivosti, dok je Mi-171Sh praktički ograničen na potporu iskrcanih trupa. Moguće rješenje jest nabava specijaliziranog jurišnog helikoptera koji bi popunio prazninu. Zbog već navedenih političkih čimbenika, kao rješenje se nameću AH-64 Apache te AH-1 SuperCobra. Od ta dva helikoptera, AH-1 je znatno jeftiniji, a u varijanti AH-1W nudi i širi raspon naoružanja nego je slučaj sa AH-64.

Toni Šušnjar

Prati nas i ne propusti ekskluzive!