Ljevičari (liberali, socijalisti, komunisti itd.) se kunu u toleranciju, prihvaćanje, dijalog… a u isto vrijeme sve ideološke protivnike napadaju kao fašiste, naciste, zločince, u nekim slučajevima čak i pozivajući na fizičko nasilje protiv istih. Svako malo, liberali pokazuju kako su puni tolerancije – no isključivo za druge liberale i liberalne ideologije. Sloboda govora je dozvoljena samo za one ideje koje liberalizam podržava. Sa druge strane se konzervativce proziva fašistima – zato što nisu liberali (primjer: Marko Perković Thompson). Samu taktiku prozivanja političkih protivnika za fašizam je prvi izmislio Staljin u svrhu delegitimizacije socijalističkih protivnika, poput Leona Trotskog koji je ubijen zbog pripremanja “fašističkog udara”. Već je 1946. George Orwell napisao kako “riječ fašizam nema značenja osim da se njome etiketira nešto nepoželjno”. Danas, fašist označava konzervativca koji pobjeđuje u argumentu. No fašizam nije, niti je ikada bio, konzervativni (desničarski) fenomen.

Fašizaciji su sklone sve političke opcije kada same sebe postave kao jedinu istinu i odbiju bilo kakvu raspravu sa drugim političkim opcijama i drugim ideologijama. Odatle i dolazi sintagma “crvenog fašizma”, tj. fašizma lijeve provinijencije. Sama ta sintagma je upravo posljedica ljevičarske sklonosti nazivanja svih desnih opcija i ideologija “fašističkima”. Time je riječ izgubila svoje izvorno značenje jasno određenog pokreta i pridružene mu političke ideologije. Fašizam je (u teoriji) kapitalizam kojemu je pridružen državni teror dok je komunizam antikapitalizam koji je postao državni teror. Zbog liberalno-ljevičarske nadmoći u medijima i time omogućenog ispiranja mozga, fašizam je postao znatno pogrdniji termin nego komunizam. To se dogodilo usprkos činjenici da je komunizam po svim realnim mjerilima ideologija znatno gora od fašizma. Razlog znatno većoj smrtonosnosti komunizma jest prvenstveno činjenica da je komunizam internacionalistička ideologija dok je fašizam većinom nacionalistički i kao takav ograničen dosegom nacionalne države.

Teorijske osnove liberalizma odgovaraju onima nacizma i fašizma. Liberalizam, poput fašizma i komunizma, vjeruje da država i nadnacionalne institucije mogu stvoriti socijalnu utopiju za svoje građane putem saveza velike vlade i velikih korporacija. U stvari, sve do Drugog svjetskog rata, i nacizam i fašizam su smatrani za napredne, progresivne socijalne pokrete. U govoru na Oxfordu, autor H.G. Wells je Mladim liberalima rekao da moraju postati “liberalni fašisti” i “prosvijetljeni Nacisti”. Oba pokreta su redefinirani kao “desničarski” tek nakon Drugog svjetskog rata, dijelom zato što je komunizam poistovijećen sa ljevicom, a komunisti su sve protivnike tijekom i poslije rata identificirali kao “fašiste”. Nacisti uistinu jesu bili progresivni – mrzili su slobodno tržište, vjerovali su u besplatno zdravstvo, javno školstvo, sekularizam i državni autoritet. Nacisti su objavili rat pušenju, podržavali su pobačaj, eutanaziju i nadzor nad oružjem i nametali su politički korektno izražavanje. Smatrali su da prehrana nije privatna stvar.

Poput današnjih liberala, Mussolini je obećao “treći put” koji bi bio “izvan kategorija ljevice i desnice”. Poput liberala, fašisti su religiju nastojali zamijeniti kultom države. Woodrow Wilson je uspostavio fašističku militantnu državu. Kada je Mussolini pročitao knjigu Franklina Delana Roosevelta, autora je proglasio “srodnom dušom”. Hitler je nahvalio Rooseveltov “New Deal”, proglasivši ga “suštinom fiozofije njemačke države”. Hugh Jonson, koji je pomagao u provođenju New Deala, je sa svoje strane podijelio profašističku literaturu svom kabinetu. Liberali vjeruju u savez velikih korporacija i velike države, što je pokazao i New Deal, koji je efektivno oduzeo od radnika i dao korporacijama. Za razliku od njih, konzervativci su uvijek vjerovali da niti jedna korporacija (ili banka) nije “prevelika da propadne”. Dok se liberali oslanjaju na velike korporacije, kao što su to radili fašisti i nacisti, konzervativci su prednost uvijek davali malom i srednjem poduzetništvu.

Poput liberalizma, nacizam i fašizam su uživali većinsku podršku među mlađim, visokoobrazovanim stanovništvom. Godine 1931., 60% njemačkih preddiplomskih studenata je podržavalo nacističku partiju. Srednje i niže klase nacizam je privlačio kulturnim i gospodarskim populizmom. Obećali su borbu protiv krupnog kapitala i kraj klasnoj borbi. Nacizam je bio usko povezan i sa ekološkim skupinama: veterinari i šumari su bili dvije profesije sa najvećim postotkom sudioništva u Nacističkoj partiji. Nacisti su tu podršku uspjeli ostvariti predstavljajući se promicateljima napretka, zaštitnicima okoliša i siromašnih. Obećavali su zajedništvo i kraj podjelama. Ta retorika je identična onoj liberalnoj.

Kada su Sjedinjene Države ušle u Prvi svjetski rat, tadašnji progresivci su sukob iskoristili kao ispriku za uhićenja neistomišljenika, gašenje novina i regrutiranje špijuna. Bilo kakva kritika države ili državne administracije je rezultirala zatvorskom kaznom. Wilsonova administracija je osnovala vlastiti ekvivalent kasnijih nacističkih smeđekošuljša, the American Protective League (APL). APL, snage četvrt milijuna ljudi, je nosio značke koje im je dala vlast dok je prebijao prosvjednike i izvodio nelegalna pretraživanja domova. Nakon rata, Wilson je odbio osloboditi političke zatvorenike. Unatoč ljevičarskim izjavama, i svim stvarnim ograničenjima ljudskih sloboda, George Bush mlađi i njegova administracija nikad nisu napravili ništa slično. No to ne sprječava ljevičare da plaču za “erom progresivizma” dok u istom dahu hvale toleranciju i ljudska prava. I u politici su liberali uveli fašistički savez krupne države i krupnog kapitala, što je krupna industrija prirodno iskoristila za vlastitu korist.

Progresivci poštuju nacističke filozofe, poput Heideggera, Paula de Mana i Carla Schmitta. Liberali su, kao i fašisti, usredotočeni na djecu: obrazovanje (tj. liberalna indoktrinacija), državni vrtići i sl. Zabranjuje se sve što bi, makar teoretski, moglo biti “štetno”: od hrane do morskih školjki. Poput udžbenika Hitlerove mladeži, ljevica tvrdi da “prehrana nije privatna stvar”. Heinrich Himmler je bio aktivist za prava životinja i promicao “prirodno liječenje”. Sama politička korektnost – jedan od ideoloških temelja liberalizma – je nastala u Sovjetskom Savezu, kao podsjetnik među članovima Partije “da interese Partije treba tretirati kao stvarnost iznad stvarne stvarnosti”. Liberali upravo to i rade: njima nije bitno je li nešto istina ili ne, nego im je važno isključivo da li se slaže za ideološkim postavkama liberalizma. Ako se slaže, tretira se kao istina. Ako se sa liberalizmom ne slaže, tretira se kao laž, kao “lažne vijesti” (Fake News).

Poput svih ostalih fašizama, i liberalni fašizam je duboko elitistička pojava. Svoje planove ostvaruje putem institucionalnih kanala, sinekura i niša, poput propisa i pravila koje nameću različite međunarodne organizacije. Time se narod na silu izdvaja iz procesa odlučivanja, a sam proces odlučivanja se odvaja od stvarnosti društva, naroda i posljedica koje uzrokuje. Liberalni fašisti protivnicima odgovaraju prozivanjem, etiketiranjem, govorom mržnje i prijetnjama.

Lijevo-liberalni fašizam prezire puk, ukorijenjeni narod i radničku klasu. To se može jasno vidjeti iz odgovora političke elite na rezultate narodnog izbora (poput referenduma o braku ili izbora predsjednika Trumpa). Nasuprot tomu, on podržava elitu i elitizam. Iz podrške elitama izvire i ljevičarska podrška nadnacionalnim integracijama koje su pod isključivim nadzorom lijevo-liberalnih elita. Zbog toga lijevi fašisti podržavaju “desnu” neoliberalnu protunarodnu i protusocijalnu politiku. Ovdje treba napomenuti da neokonzervativci nisu konzervativci već prerušeni liberali, dok pravi konzervativci – paleokonzervativci – podržavaju politike poput državnog protekcionizma i regulacije – no ne upravljanja – tržišta. Lijevi fašizam promiče sve politike koje za cilj imaju uništenje naroda i kulture, poput imigracionizma, multikulturalizma, rodne ideologije, pobačaja i sl. Također promiče mržnju prema tradiciji, obitelji, granicama, naciji… svemu na čemu se temelji zdravo društvo. Sam se zasniva na kultu ličnosti, što se moglo vidjeti iz primjera od Adolfa Hitlera 1930ih do Barracka Obame 2000ih godina.

Jedan od glavnih ciljeva liberalnog fašizma jest kulturna i svjetonazorska hegemonija. Njome se liberalne ideje proglašavaju jedinim zdravorazumskim pogledom na svijet, čime se unaprijed spriječava bilo kakva mogućnost ozbiljne rasprave. Ukoliko se uspješno ostvari kulturno-svjetonazorska hegemonija, politička hegemonija dolazi sama od sebe. To je vidljivo u političkom pomaku ulijevo koji se dogodio na Zapadu – a pogotovo u Europi. Ono što je nekad bila ljevica, danas je centar, a ono što je nekad bio centar, danas je desnica. Čak se desničarima nametnula ljevičarska ideologija pod krinkom “neokonzervativizma”, koji miješa elemente liberalizma i konzervativizma. No u svemu je ključna meta obitelj, zato što joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi. Upravo razaranju obitelji služe rodna ideologija, LGBT prava i druge nametnute novotarije.

Glavni razlog epidemije liberalizma jesu njegove teorijske osnove, koje su zasnovane na spiritualizmu (koje je veliki dio kršćanstva). Osnovna zamisao spiritualizma jest da se ljudi zasnivaju na duhu koji se neprestano reinkarnira. Zbog toga sve fizičke karakteristike – spol, narodnost (etnicitet), klasa i sposobnost – samo skrivaju pravu prirodu osobe. Tek odbacivanje tih obilježja omogućuje stvarnoj prirodi čovjeka da se manifestira. Ljevičari nastoje stvoriti nirvanu na Zemlji. Taj mentalitet objašnjava ljevičarsku opsjednutost transrodnošću, uključujući i velik broj (besmislenih) rodnih pridjeva i zamjnenica. Po liberalnom pogledu na svijet, spol stvara razlike među ljudima i kao takav je pogrješan. Ljevičarske ideologije neminovno naginju ka komunizmu, zato što komunizam kao cilj ima besklasno društvo – no kao i svaka slična ideologija, komunizam neminovno za sobom ostavlja tisuće i milijune mrtvih. Liberalizam je iz istog razloga usmjeren ka uništenju nacija i kultura: one razlikuju ljude, i kao takve su pogrješne.

Liberalizam se, umjesto na jednakost prilika, usredotočava na jednakost rezultata. Liberalima je problem što su žene u npr. sportu slabije plaćene od muškaraca. No liberali ne postavljaju pitanje zašto je to tako, iako je jasno da su ženski sportovi u pravilu znatno slabije gledani od muških. Razlog za to jest što su muškarci u pravilu snažniji i tjelesno sposobniji od žena, pa su i muški sportovi gledaniji; no to liberale ne zanima. Vođeni postmodernističkim marksističkim utopijskim vjerovanjima, liberali traže apsolutnu jednakost: u prilikama, u rezultatima, u načinu razmišljanja i ponašanja. Također, liberalima nije bitno koliko je ljudima objektivno dobro. Važno im je samo kolike su razlike u društvu: bolje je da svi budu jednako siromašni nego da svi budu različito dobrostojeći.

Na Zapadu, biti bijelac je postalo zločinom. Tako su studenti Sveučilišta u Londonu zatražili da se filozofi poput Platona, Aristotela, Voltairea i Kanta moraju ukloniti iz nastavnog programa sveučilišta – zato što su bijelci. Također su izjavili da bi se njihova djela trebala proučavati sa “kritičkog stajališta”, što bi uključilo “priznavanje kolonijalnog konteksta unutar kojeg su pisali takozvani ‘prosvijetljeni’ filozofi”. No nisu objasnili što zapravo misle pod “bijelom filozofijom”, niti su objasnili kakav je to “kolonijalan kontekst”. Vicekancelar Sveučlišta Buckingham je posve ispravno zaključio kako je “politička korektnost izmakla kontroli”. No direktorica dr. Deborah Johnston gleda na inicijativu kao na nešto pozitivno, izjavivši kako je „informativna i kritička diskusija i debata o programu kojeg provodimo zdrav i ispravan dio akademskog djelovanja.“

Liberali bez problema sebi dopuštaju ono zbog čega bi protivnike napali optužbama za “govor mržnje”. Tako je ljevičarski njemački tjednik “Der Spiegel” na svojoj naslovnici objavio karikaturu američkog predsjednika Donalda Trumpa koji u jednoj ruci drži okrvavljeni nož, a u drugog odrubljenu glavu Kipa slobode. Sloboda govora je dopuštena samo liberalima; konzervativce se ušutkava na sve načine, od optužbi za govor mržnje do fizičkog nasilja (primjer američkih sveučilišta). U nekim slučajevima liberalni pristup je sličan onome nacističkih smeđekošuljaša – političke protivnike zastrašuju prijetnjama i nasiljem. Kritičari liberalizma riskiraju gubitak posla, vandalizam i fizičko nasilje.

Atmosfera je to slična onoj nacističkoj Njemačkoj ili komunističkoj Rusiji. Tako je Comedy Central odlučila prekinuti Colbert’s Show nakon što je skupina ljevičara napala emisiju. Brenden Eich, bivši izvršni direktor Mozille, je izgubio posao zato što je podupro kampanju protiv legalizacije istospolnih brakova. Sveučilište Brandeis je odbilo dati počasni doktorat aktivistkinji Ayaan Hirs Ali zbog njenih kritika usmjerenih protiv islama. Zločince se ne može kazniti, no kritičarima liberalizma je kazna – pa makar neslužbena – neminovna. U Velikoj Britaniji, 11-godišnji dječak je zamalo uhićen jer je desetogodišnjaka u e-mailu nazvao pederom (“gay”), što je proglašeno “vrlo ozbiljnim homofobnim zločinom”. Godine 2006., 14-godišnja djevojčica je bačena u zatvor pod optužbom za rasizam – zato što je odbila raspravljati sa kolegama Azijatima koji nisu govorili engleski.

U Hrvatskoj je stanje, u nekm vidovima, još i gore, budući su hrvatski “liberali” često bivši (i sadašnji) komunisti. Fašizma, dakle, u Hrvatskoj ima – no radi se u prvom redu o crvenom, jugoslavenskom fašizmu. Onaj crni, ustaški, je znatno manji problem. Tako je hrvatska ljevica napala (bivšeg) ministra Hasanbegovića prije nego je uopće zasjeo u stolicu, prije nego je predstavio program. Oliver Frljić je upozorio na “fašizaciju” hrvatske kulture. No u stvari su napadi na Hasanbegovića služili prvenstveno obrani klijentelističke partijske, čak feudalne, kulture. Zoran Milanović je 2016. godine izjavio kako će vlasti “prirediti pakao”, zbog čega su ga napali čak i Ivo Josipović te Ivo Baldasar.

Hrvatskoj liberalno pravovjerje utjerivaju i međunarodne organizacije, poput Europske radijsko-televizijske unije te OESS-a. Predstavnica OESS-a (do 2016) “za slobodu medija” Dunja Mijatović je povodom smjene Gorana Radmana i ostalog jugoslavenskog kadra sa HRT-a iskazala “ozbiljnu zabrinutost za stanje slobode medija u zemlji” i pozvala na očuvanje neovisnosti javne televizije i regulatornog tijela. Pri tome, naravno, nije objasnila kako sačuvati nešto što nikada nije uspostavljeno osim na papiru. Propušteno i pojasniti pridjev “neovisni”, koji u liberalnom diskursu znači neovisan o državi, no ovisan o Georgeu Sorosu i njegovim milijardama dolara. Također ju je zabrinula ugroženost njezine kolegice Mirjane Rakić, koja je hrvatsku televiziju Z1 kaznila zabranom emitiranja jer je Z1 razotkrila četnikovanje u vrhu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Naravno, zabrana je prozvana obranom “ljudskih prava” i “medijskih sloboda”.

Soros i OESS u Hrvatskoj djeluju iz sjene, trajno izvan vidokruga većine promatrača političkog života. George Soros je upravitelj novca globalnih plutokratskih (oligarhijskih) elita. Soros se ljudskim pravima koristi za osobnu korist, a isto radi i njegov globalni imperij nevladinih udruga. Sam OESS financira Sorosevo Otvoreno društvo. Sorosevo financiranje je usklađeno sa ratnim huškačima i korporacijskim fašistima, a od napada se brani skrivajući se iza fasade “liberalnog čovjekoljublja”. Godine 2015. Dunja Mijatović je dobila “Medalle Charlemagne”, nagradu za “zalaganje na polju medija”. Godine 2017. Austrija joj je dodijelila počasni orden za posebne zasluge državi.

Dunja Mijatović je svoju predanost “slobodi medija” posvjedočila u Bosni i Hercegovini, gdje je učestalo kažnjavala hrvatske medije u BiH zbog raznih sloboda istih medija. Mijatovićka je naređivala što je dozvoljeno pisati, te kakve su kazne za neposluh. No ta predanost je bila vrlo jednostrana. Od 75 prijava na rad bošnjačkih medija koje je podnijela nevladina organizacija Croatia Libertas – Dunja Mijatović i RAK nisu prihvatili ni jednu. Hrvatskim medijima je prijetila gašenjem odašiljača. Na taj je način uništila TV Erotel, dok je HTV-u Mostar dodijelila ‘sedam vremenskih zabrana… u rasponu od tri dana do tri mjeseca’, dok su novčane kazne istoj ovo televiziji ‘izrečene 56 puta’. (Mario Soldo) Time je Mijatovićka služila ciljevima muslimanske (bošnjačke) hegemonije u BiH, i ujedno provodila najbolje liberalne tekovine (ne)slobode medija.

Poput ostalih fašista, i liberalni fašisti na kritiku i bilo kakvo neslaganje sa postavkama liberalizma reagiraju psihičkim pa i fizičkim nasiljem. Iako je klasičan terorizam rijedak, ljevičarko nasilje se proširilo Zapadom u vidu napada na neistomišljenike, pljačke i paleži. To se moglo vidjeti i u nasilnim prosvjedima u Hamburgu povodom sastanka skupine G20, kada su demolirani cijeli kvartovi. Pri tome su najnasilniji bili pripadnici skupine Black block, koji su crnom odjećom podsjećali na drugu ljevičarsku kupinu – Mussolinijeve crnokošuljaše. Ovakva priroda ekstremne ljevice polako biva prepoznata, pa je američka savezna država New Jersey skupinu ANTIFA (Antifašistička akcija) proglasila terorističkom zbog brojnih činova nasilja i razaranja.

Epidemija liberalnog fašizma jest posljedica raznih zbivanja u svijetu. Ideja multikulturalizma se pokazala nedostižnim snom, a posljedice muslimanske imigracije su samo potvrdile Huntingtonovu tezu sukoba civilizacija. No kao i svaki zadrti ideolog, i liberali na činjenice koje njihovu ideologiju demantiraju reagiraju zanemarivanjem, negiranjem i na kraju nasiljem. Uzrok tomu je što je liberalizam po svojoj prirodi zapravo religija, ne mnogo različita od kršćanstva ili islama, i kao takav, liberalizam nije obvezan stvarnošću – za liberale, stvarnost je nevažna. Tako oni varaju u ratu ideologija, negirajući vlastite ideološke motivacije – čak i samima sebi. Sebe smatraju bezrezervnim empiristima, a svoje protivnike dogmatima. Taj egoizam i intelektualna nepoštenost su vjerojatno neke od osnovnih karakteristika suvremenog liberalizma.

Zaključak: ako liberali žele pripaziti na fašizam, prvo bi trebali pripaziti sami na sebe. Ljudska misao, pa tako i ideologija, je zasnovana na emocijama. Bez obzira koliko to mnogi htjeli negirati, ljudi nisu razumna već osjećajna bića. To inače nije preveliki problem, no takvim postaje kada se isti način razmišljanja nastoji nametnuti svima u dosegu. A upravo to je ono što liberalizam radi.

Toni Šušnjar

Daljnje čitanje

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/23249-j-celan-liberalni-fasizam.html

http://krugovaldomovina.info/studenti-sveucilista-u-londonu-zahtijevaju-da-se-bijeli-filozofi-poput-platona-kanta-uklone-iz-nastavnog-programa/

Prati nas i ne propusti ekskluzive!