Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.

Pa ajmo redom.

Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.

>>> Goran Milić je srušio mit da se u Jugoslaviji dobro živjelo

Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.

Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.

Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.

>>> New York Timesa srušio mit o dobrom životu u Jugoslaviji

Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.

Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o “Šiptarima”, “Švabama”, “buržoaziji” i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.

Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.

PIŠE: Thomas Bauer/liberal

Podijelite na facebooku

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!