„SRPSKO pismo, ćirilica – mrtva slova na papiru! Tako bi, upozoravaju lingvisti, i bukvalno moglo da bude ako se naš odnos prema ovom pismu ubrzo ne promeni i ako se vrlo pažljivo i uporno ne bude insistiralo da se koristi što je više moguće. To što zakon kaže kada bi ćirilica morala da se koristi, što ju je Ustav zaštitio i stavio na visoko mesto, ne znači ništa kada se, bez kazne, ova pravila svakodnevno krše.

Pismo koje nam je do polovine 20. veka bilo jedino, tokom poslednjih nekoliko decenija postalo je relikt u ‘rođenoj’ zemlji. Kako je nedavno rekao Vladan Vukosavljević, ministar kulture i informisanja, ‘preti strašna opasnost da se za dve-tri decenije probudimo i shvatimo da niko ne koristi ćirilicu’.

Na izvesnost ove mogućnosti upozoravaju i naši lingvisti jer, kako naglašavaju, deca su nam sa svih strana ‘zatrpana’ latinicom. Ovo pismo je, kako kažu, u globalnoj upotrebi, dominira u medijima, na internetu, čak i u slikovnicama i knjigama za naše najmlađe kojima su, praktično, još od jaslica dostupni i računari i mobilni telefoni. Baš to odrastanje naših mališana sa latinicom, a ne sa pismom maternjeg jezika, velika je opasnost da ćirilica za nekoliko decenija bude potpuno potisnuta.“

(Vidi: http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:651944-Zasto-je-u-Srbiji-cirilica-mrtvo-slovo-na-papiru; istaknuo: Z.P.)

Ovaj tekst je u srbijanskom tisku objavljen prije nepunih 9 mjeseci.

Takvo je, dakle, stanje s ćirilicom u Srbiji.

Prošećete li Beogradom, rijetko gdje ćete je vidjeti (tako kažu sami Beograđani). Ćirilična slova nalaze se tek na ponekom neonskom panou, naslovnicama vjerskog tiska ili tablama kafića koje drže „srpski patrioti“, na pravoslavnim ikonama ili crkvenim zastavama…i to je uglavnom to. Niti je ima niti tko za njom žali, ili se barem tako čini.

Zlobnici bi rekli kako Srbi u Srbiji ne drže do svoga identiteta, tradicije i pisma. Ja ne vjerujem da je tako. Promatram ovu pojavu kao cijenu globalizacije i okrenutost zapadnom svijetu više nego „majčici Rusiji“ unatoč svoj „ljubavi“ koja se njeguje prema njoj.

No, ništa zato! Nema bojazni. Ako nestane u Srbiji, ćirilica će preživjeti u Hrvatskoj, što nam jamče Pupovac, njegov SDSS i SNV koji se grčevito, „na život i smrt“ bore da se ona uvede i da je Srbi u Hrvatskoj nauče i usvoje. Jer ovi Srbi ovdje su valjda „bolji“ i „kvalitetniji“ Srbi od onih tamo. I više drže do „nacionalnih vrijednosti“.

Još samo da nauče ekavicu, „srpske epske pesme“, da se dohvate gusala i da im netko otkrije iz kojih krajeva Srbije vuku korijene (jer to je još uvijek enigma, budući da niti 10% onih koji se danas u Hrvatskoj i B i H smatraju „Srbima“ ne potječe iz Srbije) i stvar će biti kompletirana.

Tako će Srbi u Hrvatskoj opstati i s „republikom srpskom“ ostati „bastion srpstva“ zapadno od Drine – ili barem njihovi lideri misle da će to tako biti.

Da odmah bude jasno. Nikomu u Hrvatskoj nije stalo do toga da bilo komu, pa i Srbima određuje kako će govoriti i pisati. Kao što ne određuje ni drugim manjinama koje žive u Republici Hrvatskoj, a u našem Ustavu ih je (osim Srba) poimence spomenuta još dvadeset i jedna.

Sve ono što je sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, uz poštivanje svih odredbi istoga (što do sada nije bilo slučaj!) i na temelju vjerodostojnih popisa stanovništva (a ne lažnih kao u Vukovaru), manjine će ostvariti. Onda kad se steknu uvjeti i kad to ne bude narušavalo mir, sigurnost i povjerenje između Srba i većinskog naroda.

Je l’ pošteno?

I ne trebamo se praviti naivni. Svi znamo zašto se pravi histerija oko ćirilice i zašto to Pupovac i njegovi satrapi rade. I zašto je glavna meta Vukovar.

Treba relativizirati i poništiti učinke agresije i „dokazati“ svijetu da je rat uzrokovala isključivost Hrvata koji Srbima nisu dali ono što im pripada.

Tako se stvara stalna napetost, ovu se zemlju drži pod pritiskom, ucjenjuje, optužuje, kleveće i izvlače se deseci milijuna kuna iz državnog proračuna, dok samozvani „lideri“ i „zaštitnici“ Srba u Hrvatskoj sjede u svojim saborskim foteljama i redovito primaju pozamašnu svotu „ustaških“ kuna svakog mjeseca. Sve u ime „zaštite“ prava srpske manjine koja je po njima i danas opet „ugrožena“ kao i 1990. Kad ne bi bilo „ugroženosti“ Srba, etnobiznismeni bi izgubili svrhu postojanja i završili na margini društvenih i političkih zbivanja. A to im nikako ne odgovara.

Ono što oni rade polarizirajući ovo društvo i izazivajući stalne tenzije između hrvatskoga naroda i srpske manjine, najprljavija je i najpodlija rabota kojom se netko može baviti. I to mogu činiti samo oni koji nemaju morala, poštenja, časti i ljudskog dostojanstva. Ni mrve.

Ima li možda slijepaca koji to još uvijek ne vide?

Pozdrav vukovarskom junaku Domovinskog rata, časnom hrvatskom branitelju Predragu Peđi Mišiću i svim mučenicima grada heroja!

Svi mi koji smo se borili za Hrvatsku s vama smo!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prati nas i ne propusti ekskluzive!