Tomislav Bosančić bio je pripadnik 4. gardijske brigade, slavnih “Pauka”. On je imao “sreću” što je preživio rat, ali njegov rat je počeo još jače nakon samog rata, slike ratnih zbivanja, gubitak prijatelja i suboraca trajno se urezao u njegovo pamćenje i nije mu dopuštalo povratak u normalni život. Dijagnosticiran mu je PTSP, a on nakon nebrojenih pokušaja da se proba izvući iz ralja te opasne bolesti na kraju upada u komu. Ovaj tekst posvećuje mu njegova kćerka Ela.

Bila sam dijete kada je započeo rat. Ne sjećam se svega…ali…ipak, neke su se stvari urezale duboko u moje pamćenje. Sjećam se tatinih odlazaka, onih crnih čizama, maskirnih uniformi, opasača, strašnog pištolja i zagrljaja.. Jednom sam bila u školi a tata je došao da se pozdravi sa mnom jer ide „na teren“. Sjećam se moje učiteljice koja je sa suzama u očima kimnula glavom kao znak odobravanja da mogu izići iz učionice. Djeca iz razreda su sva u čudu gledala mog tatu sa svom tom ratnom opremom na sebi. Došao se pozdraviti. Nisam puno govorila, samo sam ga zagrlila , a poslije sam briznula u plač. Kad me učiteljica pitala zašto plačem, rekla sam : „zato što ne znam hoće li se moj tata vratiti“. Tek poslije, mnogo godina poslije, tata mi je ispričao da je taj dan već bio daleko od moje škole ali ga je nešto vuklo da se vrati i pozdravi sa mnom.

Svaki taj odlazak duboko se urezao u moje pamćenje, zato mrzim kad ljudi odlaze. Nebitno gdje. Danas, nakon toliko godina ne mogu čuti pjesmu „bijele ruže“ Maje Blagdan jer me podsjeća na dan kad je tata opet išao „na teren“ a ta je pjesma svirala na radiju dok smo se pozdravljali. Moj tata je bio borac, jedan od čuvenih „Pauka“, pripadnik 4.gbr. Preživio je moj tata rat, al tek onda je njegov „rat“ započeo. Živjeti s čovjekom koji je prošao strahote rata, izgubio svoje poznanike, prijatelje, suborce, vojnike, nije bilo lako. Noćima sam slušala njegove krikove, čula bih ga kako tumara po kući u kasne noćne sate jer nije mogao spavati. Znate, bili smo nas dvoje prijatelji. Ne samo otac i kći, nego prijatelji. Pričao mi je često o tom što se događalo, koliko ga to progoni, koliko je nesretan zbog gubitka dragih mu ljudi.. Moj vam je tata bio čovjek kojeg nije bilo sram zaplakat,.. i plakao je često. Pričao mi je da mu je najgore bilo kad bi vidio djecu, sjetio bi se mene, bilo mu je teško gledati svu tu čeljad sto proživljava strahote.. Pamtio je datume kada su poginuli oni koje je znao i na te dane bi cesto bio zatvoren u sobi, ne bi komunicirao s nikim. „Oluja“ mu je,čini mi se, nekako najteže padala. Tada ne bi izlazio uopće. Prolazili su tako dani,godine, on je bio sve tužniji, ogorčeniji, zatvoren u sebe i svoja četiri zida. Bilo mi je jako teško to gledati.

Naravno , dijagnosticiran mu je PTSP. Imala sam dojam da gubi volju za životom, bez obzira sto je prošlo sve i što se sve završilo. I znao je nekad reci: „što sam to ja poseban da sam sve preživio, a oni (misleći na pojedine prijatelje) nisu?“ . Borio se moj tata u ratu, ali nije poslije rata.. predao se , prepustio se toj okrutnoj depresiji, tugovao je u sebi, pogled mu je bio tup i tužan a život je prolazio pokraj njega. Koliko sam samo puta plakala i preklinjala ga da se trgne, da živi za mamu, brata i mene.. trgnuo bi se..al na kratko. Cijelo sam svoje djetinjstvo provela ispraćajući tatu, čekajući kada će se vratiti i onda kad se napokon sve završilo – on je bio samo tijelom prisutan. Taj rat ga je pojeo, izjeo je svaki atom njegove volje za životom, ostavio je posljedice, teške posljedice.. i na kraju je i obolio zbog toga. Vječno zatvoren u 4 zida, kljukajući se antidepresivima i raznoraznim tabletama- moj tata je obolio .. od posljedica rata. U samo mjesec dana bolest je uzela svoj danak.. rak je djelovao brzo.. I .. taj dan kad je otišao , kako je njemu onda nešto govorilo da treba doći u školu da se pozdravi sa mnom, tako je i mene nešto vuklo u bolnicu k njemu prije termina za posjete. Došla sam u njegovu sobu, medicinska sestra me je tužno pogledala i samo mi gestom dala do znanja da je moj tata u komi.. zagrlila sam ga, a suza je kliznula niz njegov obraz.. tada sam zadnji put ispratila tatu.. al ne u rat nego u vječni spokoj i mir.

Hvala ti tata na svemu! Što si mi dao život, što si me učio da ne mrzim nikog, što si bio heroj, što si moj tata. Što si bio Hrvat kad je najviše trebalo – HVALA!

Izvor: Preuzeto sa facebook stranice ”Ne zaboravimo branitelje”

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!