Nakon što smo jučer prenijeli ovaj sjajan komentar o Praljku facebook je kako smo i najavili blokirao autoricu Tihanu Culjak. Ako već niste, pročitajte i procijenite sami je li facebook postupio ispravno?

“Ono jedino što se sada ponovno pouzdano zna je da se život i dalje može položiti za domovinu. Te da to mogu učiniti samo oni koji znaju da su toga i dostojni”, napisala je Tihana Culjak na svom Facebooku.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti unatoč cenzuri:

“Kakav Kafka, koji Ibsen, gdje su bili ’92.
Optuženik se sam predao jer je imao čvrstu i dokumentiranu obranu svoje nevinosti prema optužbi dalekog Suda. Imao je doduše i vjeru u nekakav logički i kognitivni ustroj Suda. Ili pak nije, te se upravo zato i odlučio započeti Proces.
Optuženik je 13 godina čekao presudu u zatvoru, prikupljajući dokumente u sveopćem metežu visoko plaćenog švercanja tajnim državnim spisima. Optimizam ga, kažu, nije napuštao, no i dalje nije poznato kada je optuženik točno počeo planirati dramu koju je tog dana u prijenosu uživo svih televizija svijeta gledala sveopća populacija.
Državni vrh njegove domovine na poziv Suda tajno svjedoči protiv optuženika, a neki ministri državnih vlada, bez poziva Suda, redovitim godišnjim ritmom pojavljivanja zainteresiranim medijima izjavljuju da je optuženik kriv, kao i njegova domovina.
Optuženikova dokumentirana obrana prikupljana dakle iz zatvora 13 godina nije u potpunosti saslušana, promijenio se sudac te se moralo iznova. No Sud se sada već uskoro zatvara, stoga se ubrzava presuda. Uračunavajući vrijeme koje je, od kad se dobrovoljno predao, u zatvoru još neoptužen čekao na presudu, optuženik bi, jednom proglašen krivim, bio pušten na slobodu za najviše 2 godine, takva su pravila Suda. Njegova domovina, jednom proglašena krivom, također bi po skorom zatvaranju Suda bila puštena na slobodu.
Optuženik je general srca, otac dvoje posvojene djece, suprug supruge koju je ludo volio, ratni dragovoljac, branitelj tisuća i tisuća žena, djece, staraca i ratnih zarobljenika koje je spasio, liječio, previjao, primao u vlastiti stan, smještao u stanove svojih prijatelja s one strane granata, prevozio splavima preko velikih rijeka, vlastitim tijelom branio od metaka, helikopterima prevozio u bolnice i tamo ih telefonom nazivao. Njegova je domovina optužena da je prva u povijesti civilizacije pod opsadom sama druge opsjedala, te da je one koje je primala i spašavala zapravo pogubila, iako su i danas živi. Optuženik je kažu te iste žene, djecu i ratne zarobljenike progonio, maltretirao i ubijao po tajnom kolektivnom planu kojeg je Sud sada razotkrio.
Optuženik je general razuma, filozof i dramaturg.
Čitao je on i Platona i Kafku i Ibsena.
Na dan izricanja presude optuženik je u sudnicu unio bočicu jakog otrova, prošavši 14 strogih kontrolnih točaka. Za svaku godinu zatvora nasamario je po jednu kontrolnu točku, te je preostala još jedna, zadnja i najstroža – tik pred vratima sudnice u kojoj će biti proglašen krivim i on i njegova domovina.
Optuženik pričeka da Sud izrekne svoj sud, mirnim kratkim pogledom provjeri je li čuvar reda dovoljno daleko, izvikne “S prezirom odbacujem vašu presudu!” te ispija otrov.
Iz publike koja promatra suđenje začuje se krik “Neeee!”
Svi prisutni sjede i gledaju prema sucu.
Sudac optuženiku kaže “Sjednite”.
Optuženik kaže “To je otrov koji sam popio”.
Prevoditelj kaže sucu “Optuženik kaže kako je jutros popio otrov”.
Sudac kaže “Spustite zastore”.
Nakon što je optuženik umro Sud je nastavio s radom u drugoj prostoriji.
U domovini optuženika kao i u cijelom svijetu nastala je opća gungula, jer zaista nije lako shvatiti što se to tamo dogodilo. Neki koji su htjeli prvi nešto reći kažu, “Bio je kriv, zato je i popio otrov!”. Neki ponovo i ponovo pregledavaju snimke ne bi li utvrdili kakav je to bio otrov, neki njegov čin komentiraju u ime svih ratnih žrtava ikada, neki hitno izriču svoje sociološke zaključke koji će onemogućiti da optuženik postane heroj. Državna vlada i neki novi ministri daju izvanredne izjave, obitelj tuguje za ocem i suprugom, prijatelji se spontano okupljaju po kućama, oni najtužniji te se noći osamljuju. I dalje se ne zna kako se osjećaju oni koje je spasio, jer oni nisu davali izjave. Ne zna se također ni to što će se dalje zbiti s osuđenom mu domovinom – mišljenja su brojna i proturječna.
Ono jedino što se sada ponovno pouzdano zna je da se život i dalje može položiti za domovinu. Te da to mogu učiniti samo oni koji znaju da su toga i dostojni.”

 


Stavovi iznešeni u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala, već su to osobni stavovi autora pojedinog komentara.

Prati nas i ne propusti ekskluzive!