Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.): ‘Moguće je, čak i nužno, kritizirati papine izjave’

Ratzinger je nastavio svoje razmišljanje o granicama snage rimskog pape kako bi proturječio nepromjenjivom nauku kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a kasnije i kao papa Benedikt XVI.

Josip Ratzinger, papa emeritus Benedikt XVI.

Godine 1969., budući papa Benedikt XVI., Joseph Ratzinger, napisao je kako je kritiziranje papinskih izjava ne samo moguće, već i neophodno, u mjeri u kojoj bi papa mogao odstupiti od pologa vjere i apostolske tradicije. Papa Benedikt XVI. uključio je ove primjedbe u antologiju svojih spisa iz 2009. godine “Fede, ragione, verità e amore” (Vjera, razum, istina i ljubav). Ove napomene, koje ćemo danas objaviti u hrvatskom prijevodu, osobito su važne u svjetlu filijalnih korekcije pape Franje:

Osobito treba izbjegavati dojam da papa (ili ured uopće) može povremeno prikupljati i izražavati statistički prosjek žive vjere, za koji nije moguće donijeti odluku suprotno tim prosječnim statističkim vrijednostima (koje su, osim toga, problematične u svojoj provjerljivosti).

Vjera se temelji na objektivnim podacima Pisma i dogme, koji u mračnim vremenima mogu zastrašujuće nestati iz svijesti većeg dijela kršćanstva (statistički), bez ikakvog gubljenja njihovog obveznog i obvezujućeg karaktera.

U ovom slučaju, riječ pape može i mora sigurno ići protiv statistike i protiv moći mišljenja, koji se snažno pretvara da je jedini valjan; i to će morati biti učinjeno odlučno kao što je jasno svjedočanstvo tradicije(kao u danom slučaju).

Naprotiv, kritika papinih izjavama bit će moguća i čak potrebna, u onoj mjeri u kojoj im nedostaje podrška u Svetom pismu i Vjeru, to jest u vjeri cijele Crkve.

Kada nema konsenzusa cijele Crkve, niti je dostupan jasan dokaz iz izvora, krajnja odluka o obvezi nije moguća. Da se nešto formalno donese, ne postoje uvjeti za takav čin, pa stoga treba postaviti pitanje o njegovu legitimitetu. “

Izvor: Das neue Volk Gottes: Entwürfe zur Ekklesiologie, (Düsseldorf: Patmos, 1972) str. 144. Fede, ragione, verità e amore (Lindau, 2009), str. 400.

Ratzinger je nastavio svoje razmišljanje o granicama snage rimskog pape kako bi proturječio nepromjenjivom nauku kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a kasnije i kao papa Benedikt XVI.

Kardinal Joseph Ratzinger, 1998:
“Rimski je svećenik – kao i svi vjernici – podložan Božjoj riječi, katoličkoj vjeri i jamac je poslušnosti Crkve, u tom smislu je servus servorum Dei (sluga slugu Božjih), on ne donosi proizvoljne odluke, već je glasnogovornik Božje volje, koji govori čovjeku u Pismu koje živi i tumači Tradicija, drugim riječima, biskup primata (papa) ima granice postavljene božanskim zakonom i crkvenim, nepovredivim ustavom Crkve postavljenim u Otkrivenju. Petra je stijena koja jamči strogu vjernost Božjoj riječi protiv arbitrarnosti i konformizma: odatle je martyrološka (mučenička) priroda njegova primata. “

Papa Benedikt XVI., 2005:
“Snaga koju je Krist darovao Petru i njegovim nasljednicima je u apsolutnom smislu mandat služenja. Snaga podučavanja u Crkvi uključuje predanost služenju poslušnosti vjeri. Papa nije apsolutni monarh čije su misli i želje zakon, naprotiv: papinstvo je jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi, papa ne smije propovijedati vlastite ideje, nego se stalno vezati za sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj riječi, suočiti se sa svakim pokušajem prilagođavanja ili gađenja poslušnosti, i čuvati se svakog oblika oportunizma “.


Stavovi iznešeni u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala, već su to osobni stavovi autora pojedinog komentara.